Knez Dubrovačke Republike, tamo na pelješkoj strani u Gospi od Anđela u samostanu u Orebiću, u roku od 20 minuta imao je informaciju o broju i vrsti brodova koji plove kanalom. Nestvarno je koliko je ovaj prostor bogat poviješću. Dugih 350 godina ovo je bila najvažnija pomorska granica svijeta. Granica između Mletaka i Dubrovačke Republike, a Korčula je samo tri godine u tih 350 bila dijelom Dubrovačke Republike. Najveće pomorske bitke, poput one Venecije i Genove, odvile su se svega tri milje vanka u kanalu. To je jedini faktografski podatak da je Marko Polo bio zapovjednik jedne od lađa poražene vojske, venecijanske, a nakon toga je pet ili šest dana bio u zatvoru u Kuli u Korčuli. Potom su ga odveli u zarobljeništvo u Genovu gdje je izdiktirao knjigu Il Millione u kojoj je zapisao ‘pola od onoga’ što je vidio i doživio jer je znao da mu neće vjerovati – započeo je svoju priču bivši vaterpolist Pero Lozica, po ocu, nekadašnjem vaterpoloskom olimpijcu Bošku, dijete Korčule, a u isto vrijeme i Dubrovnika, jer mu je pokojna majka Luce bila rodom iz Konavala, iz obitelji Klaić.
U vrijeme korona krize Korčula nije utonula u samosažaljevanje, depresiju ili se postavila sa stavom – čemu otvarati, to je samo trošak jer gostiju nema i neće doći
Danas ovaj zagrebački odvjetnik, iz povijesti, ali i ogromne ljubavi prema Otoku, ‘kroji’ prekrasnu turističku priču i dovodi Korčulu na kartu jedne od najpoželjnijih ljetnih destinacija. A danas bi nama uvodna rečenica iz knjige Marka Pola također dobro poslužila! Jer u vrijeme korona krize Korčula nije utonula u samosažaljevanje, depresiju ili se postavila sa stavom – čemu otvarati to je samo trošak jer gostiju nema i neće doći. Pero Lozica ni jednom riječju nije spomenuo otkaze rezervacija, manjak gostiju, državu, potpore, stoga se njegova priča, puna duha, uzbuđenja i entuzijazma čini još izražajnija i posebnija.
— Nole je bio lani ovdje, dolazi i ovo ljeto! – priča nam Pero Lozica, nižući celebrityije, poduzetnike, političare, šeike koji su se u posljednje dvije godine skrili od očiju javnosti u na ‘njegovom’ otoku.
Otočić Vrnik nekih stotinjak metara odvojen je od kopna, otoka Korčule, kada iz Krmače kraj Lumbarde barkom prelazite tjesnac Ježevice. Mjesto je to u kojem se samo čeka da Malèna, u svojoj uskoj haljini, s modrom fjokom ispod grudi, izazovno prošeta i sjedne na klupu ispred crkvice, Gospe od Škoja.
Ni drvene ribarske barčice nisu tek tako ‘porazbacane’ iznad plaže od žala, one čine intimnu barijeru i daju šarm. Čak i glazba koja se jedino pušta s gramofona stvara retro ugođaj, danas, izgubljenog Mediterana pomiješanog s malom dozom Provance.
Recepcija otoka
A tu, centralni dio života čini njegov Vrnik Arts Club. Zgrada stare škole, iz koje su zadnji učenici ‘izašli’ pred nekih pedesetak godina, Lozica je otkupio od Dubrovačke biskupije i do posljednjeg detalja obnovio i uredio u skladu s konzervatorskim smjernicama. U posljednje dvije godine u njegov su Vrnik Arts Club zalazile najveće face, ljudi koji su se željeli odmoriti, ne biti viđeni, i u takvom miru prepustiti se autentičnosti. Vrnik je jedan od dvadesetak otoka korčulanskog arhipelaga. Prije je tu živjelo četristotinjak duša, a danas na otok, u svoje stare ili obnovljene kuće dolaze uživati starosjedioci, od kojih poneki i iznajmljuju apartmane, ali otočić pruža toliko prostora da svatko može zauzeti svoj ‘komad’ plavetnila samo za sebe. S istog otočića je i familija sadašnjeg gradonačelnika Korčule Andra Fabrisa.
GRADONAČELNIK SA ŠKOJA Fabris je autentičan, razumije otok Rodio se iza Katadrale, zna svaki prozor u starom gradu jer dolazi iz stare kamenoklesarske obitelji koja se tim zanatom bavi već 420 godina, bijeli kralj je u Morešci, igrao je u KPK-u, autentičan je. Andro Fabris, zadovoljava sve kriterije koje želiš da ima tvoj gradonačelnik, on lobira za svoj otok – reći će Lozica o gradonačelniku Korčule, ističući kako on razumije i podržava privatne inicijative, ali u isto vrijeme njegova gradska uprava ima ozbiljne planove za razvoj otoka. Završetkom izgradnje Pelješkog mosta Korčula će biti udaljena od autoceste samo sat vremena. A da bi otočani spremno dočekali taj iskorak radi se na poboljšanju infrastrukture i kvalitetnijeg prihvata gostiju. Tako je najavljena gradnja nove trajektne luke u koju bi se izmjestila većina komercijalnog prijevoza.
Vrnik Arts Club, zamišljen je i funkcionira kao polivalentni objekt. U prizemlju je muzejski prostor s umjetničkom galerijom i suvenirnicom, a drugi kat je ostao ‘nedodirnut’, jer tamo je još učionica s replikama starinskih klupa s perom i crnilom, piše se na izvornoj ploči, a zbrajanje i oduzimanje se ‘uči’ na originalnom abakusu. Taj prostor, upotpunjen unikatnim kredencama postaje cjelina za održavanje umjetničkih izložbi, dok se predvorje pretvara u amfiteatar za glazbene poslastice gdje je gostovao čak i svjetski poznati violinist Julian Rachlin.
Na vrhu zgrade smještene su dvije minimalističke sobe uređene u rustikalnom stilu, kojima pečat daju stotinu godina stare hrastovine grede, rashodovane brodske podnice koje su u Perovu školu pristigle iz korčulanskog škvera. Jedino što u sobama nije reciklirano su kreveti. Oni su pariški, prve kategorije kao i posteljina, a Lozica će reći da je to jedna od rijetkih, ali i najvažnijih stvari koje je doista kupio, a ne restaurirao, prilikom uređenja Vrnik Arts Cluba. A iz soba se pruža savršen pogled na korčulanski kanal.
Turizam u Korčuli još uvijek ima ljudsko lice
Ono što Vrnik Arts Clubu daje poseban pečat njegova je konoba. Glavna meštrinja u kuhinji je tete Neda iz Račišća koja ljeta provodi na Vrniku kako bi svojim gostima ispunila i najzahtjevnije želje. Njezina kuhinja odiše izvornošću, ukiseljenim motarom i kaparama, svako jutro mijesi kruh s anisom i domaćim travama ili mu ukus ‘pojača’ s maslinama. Sve se ‘završava’ u krušnoj peći staroj stotinu godina, a frešku ribu spravlja na poparu, brodet ili peče na gradelama.
Moramo biti iskreni… Korona se spomenula na ovom otočiću samo jednom. I prije su domaće pomadore, kukumare, tikvice, balančane, maslinovo ulje dobavljali od malih, lokalnih proizvođača, jer Lozica podržava farm-totable kocept. Sad su u svojevrsno vrijeme izolacije na Vrniku iskoristili za uzgoj svojih domaćih pomadora, obilja verdure i začina koje rastu u vrtu iza stare škole. Ova kombinacija izvorne gastro scene, autentičnog dalmatinskog iskustva, umjetnosti i kulture nije svima lako dostupna. Koncept je Lozica osmislio za probranu publiku. Takvi su bili i gosti, srednjovječni njemački par koji je plovio korčulanskim akvatrojem jedilicom sa skiperom, a za vikend poželio stol na Vrniku gdje će, uz bokun dobre ribe i gutljaj vrhunskog vina, ispratiti sunce na počinak.
A turistička priča Pera Lozice i njegovog opposite businessa krenula je na škoju Stupe. Jednom davno živio je Moro, sin crnog arapskog cara Otmanovića koji se totalno zaljubio u zaručnicu ‘bijelog’ kralja Osmana. Ne prežući ni od čega, Moro je oteo lijepu bulu i samim time izazvao kralja na dvoboj. Osman je s vojskom krenuo vratiti zaručnicu, a nakon dugih pregovora odlučili su kako će viteškim bojem odlučiti kome će pripasti bula. I tako je kroz sedam etapa moreške na samom kraju Moro ipak priznao poraz te predao kralju oružje i bulu, a taj trenutak povijest bilježi kao pobjedu Španjolaca nad Maurima i simbolizira pobjedu ljubavi nad zlom. Teško je reći kako je i kada moreška došla na Korčulu, ali se pretpostavlja kako bilježi tradiciju od gotovo četiri stotine godina i kako je došla preko Dubrovnika, budući da su u to vrijeme postojale snažne veze između Dubrovačke Republike i Španjolske. Po Moru i viteškoj igri moreška, Lozica je prozvao svoj projekt na otočiću Stupe.
Ma kakav Niki beach!
—Smatralo se da sam ja jedan od najboljih gostiju drugih otoka, Hvara, Visa… Oko mene je uvijek veselo društvo, dobra zafrkancija. Na Hvaru su moji dobri prijatelji, sjajni ljudi, izvrsni ugostitelji, ali u jednom trenutku zavladala je bahatost. Tad sam odlučio krenuti sa svojom pričom – otkrit će Lozica, koji je na škoju Stupa osmislio gastro ponudu modernog mediteraskog fusiona.
Moro Beach je tako postao brand koji se može prodati kao franšiza ili pojednostavljeno rečeno Perov, a korčulnski autohtoni proizvod. I ona, ljuljačka, nije tek tako ‘postavljena’ u moru
Moro Beach Stupe, otvoren je prije dvije sezone, a u trenu je postao hrvatski, ali i svjetski hit zahvaljujući morskoj ljuljački koja tijekom ljeta ‘odradi’ i 15 milijuna pregleda na društvenim mrežama. Famozna ljuljačka, na Moro Beach lansirala je Korčulu kao destinaciju koja ozbiljno promišlja turističku strategiju.
Moro Beach je tako postao brand koji se može prodati kao franšiza ili pojednostavljeno rečeno Perov, a korčulnski autohtoni proizvod. I ona, ljuljačka, nije tek tako ‘postavljena’ u moru. Zauzela je posebno mjesto, na vertikali kanala, gdje su se odvijale sve bitne povijesne sličice iz vremena Republike s početka teksta.
Ljuljačka hit, a tek ‘skala u nebo’!?
—Ljuljačka će u jednom trenutku dosadit, prestat će biti ‘in’, i zato sad već u planu imam novi projekt postavljanja, s orebićke strane kanala ‘skala u nebo’, instalacije koju je osmislio Gorki Žuvela, umjetnik koji je preminuo 2017. godine – ispričao je Lozica.
No nije samo po tome njegov Moro jedinstven. To je samoodrživa hedonistička i ekološki prihvatljiva oaza. Na pedesetak solarnih panela prikuplja sunčevu energiju koja proizvodi oko 14 kilovata struje. Na škoju je i desalinizator koji more pretvara u pitku vodu, dok je problem otpadnih voda riješen ugradnjom jednog od najmodernijih pročišćivača u Europi. Turizam u Korčuli još uvijek ima ljudsko lice, reći će Pero Lozica, za razliku od Grada koji je to nažalost izgubio.
—Iščezlo je to vrijeme Talira, Trubadura, Zelene naranče, Bakusa, Galerije… Dubrovnik je mogućnost izbora sveo na najbanalniju ponudu, ona je jednoobrazna. Nedostaje inovativnosti, hrabrosti. A sama Korčula, od mjesta koje se zaobilazilo, bilo dosadno i gastronomski nezanimljivo postalo je u posljednjih nekoliko godina jedno od tri top mjesta hrvatske gastonomije. Michelinova zvjezdica je u Lešić Dimitri Palaceu, tri Michelinove preporuke po gradu Korčuli, dok će, Pero Lozica istaknuti kako se još na barem petnaestak mjesta sjajno jede.
—Svatko ima neki svoj pravac, svi smo dobri jedni s drugima, a opet svatko gura neki svoj đir. Odlična suradnja svima ide na ruku. Većina vodećih restorana u gradu trudi se što više podržavati otočke vinare, čija su vina iz godine u godinu sve bolja – samo da spomenemo Grk Bire, Pošip Nerica ovjenčan zlatnom medaljom vodećeg svjetskog autoriteta i magazina Decantera. Sada nam je plan da najbolja vina u restoranu nemaju veću cijenu od 199 kuna – ističe Lozica.
Takva profilacija Korčule kao gastronomske destinacije privlači goste veće platežne moći, nautičare, turiste koji vole uživati u dobroj hrani i vinima i spremni su za to izdvojiti novac. U ovo vrijeme kada je turizam zbog korona epidemije doslovno na respiratoru, posebno. A tako je i s njegovim lokalima na Otoku.
De Canavellis – korčulanska Nautika
Krajem lipnja prije dvije godine, Lozica je otvorio i korčulanski pandam dubrovačkoj Nautici. Nosi naziv De Canavellis po Petru Kanaveliću, posljednjem muškom potomku stare, vrlo bogate i ugledne korčulanske plemićke obitelji, ali i jednom od najvećih hrvatskih pisaca 17. stoljeća. Za fine dining na Kanavelićevim bedemima zaslužni su vrsni hrvatski chefovi, a kako bi zasad zaokružio svoju gastronomsku priču, Lozica, je početkom tjedna lansirao još jedan projekt. Riječ je o novom tapas baru Monade, smještenom u centru Korčule, na maloj Plokati. Nije niti promišljao odustati od otvaranja zbog manjeg broja gostiju koji će ove sezone evidentno odustati od ljetovanja. Na Korčuli, kao i u cijeloj Hrvatskoj.
ZATVORENI KAMENOLOMI
Vlaho od vrničkog kamena stvaran i obnavljan
Otočić Vrnik obiluje kamenom, najvrjednijim vapnencom mediteranskoga bazena. Danas su kamenolomi zatvoreni, a pojedini datiraju još iz starorimskog doba. Ipak, vrijedno je podsjetiti kako su domaći majstori, od vrničkog kamena gradili, od početka 15. do sredine 16. stoljeća, korčulansku katedralu. I Aja Sofija u Istanbulu ukrašena je kamenom iz Vrnika, a u Dubrovniku… Vrnički kamen, ali i onaj s obližnjeg otočića Kamenjaka, korišten je u gradnji Kneževa dvora, Divone, crkve sv. Spasa, dominikanskog samostana, male Onofrijeve fontane. Zadnji put je korišten za obnovu crkve svetog Vlaha nakon Domovinskog rata od kojeg je u 18. stoljeću crkva i sagrađena.
Foto: DuList/Privatna arhiva Pera Lozice