Jakša Diklić, poznati 25-godišnji triatlonac iz Močića, priprema se za novu sezonu.
Ona prethodna, 2015. godina, za Diklića je bila uspješna. Dubrovačka sportska javnost njegovo ime je zapamtila nakon nastupa na velikim svjetskim natjecanjima poput Ironmana. Diklić je sveprisutan i na lokalnoj trkačkoj sceni, gdje redovito sudjeluje na utrkama Dubrovnik RUN Lige (slavlje u Slanom, Šumetu… i treće mjesto u konačnom poretku), a Dančari su ga prošlog ljeta pljeskom nagradili za odličan rezultat i prvo mjesto na Memorijalnom plivačkom maratonu ‘Đuro Kolić’. Konavljanin zrači optimizmom i s velikim očekivanjima gleda na 2016. godinu. Dio planova otkrio je u razgovoru za DuList.
Koliko ste zadovoljni s 2015. godinom?
Zadovoljan sam proteklom godinom, premda je mogla biti još i bolja. Na primjer, u kolovozu sam trebao nastupiti na Europskom prvenstvu u triatlonu u njemačkom Wiesbadenu, ali me je dan prije utrke ‘srušila’ gripa. Došao sam tamo, ali nisam uspio nastupiti. Ma nije bila strašna gripa, oko 39 ili 40 stupnjeva, ali dovoljna da sam morao odustati. Inače, nastupao sam i na nekoliko lokalnih utrka, od Dubrovnik RUN Lige, novogodišnje DuRun10K utrke… Sve su mi te utrke poslužile kao dobar trening, na kojima ipak nisam išao maksimalno.
Za vrstu napora koji iziskuje triatlon potrebni su treninzi na visokoj razini. O kakvom intenzitetu treninga je riječ?
Treniram tjedno 18-19 puta. Svaki dan tri treninga. S tim da nemam slobodnih dana, nego tek jedan dan u mjesecu. Uz sve to, još imam i posao osobnog trenera, to je još dvadeset sati. To je tjedno 65 do 70 sati treninga, odnosno deset sati dnevno. Svaki dan sam u pogonu od 5 ujutro do 19 sati.
Tijekom prošlih sezona imali ste podosta problema s opremom. Kakva je danas situacija?
Sad imam sve. Oprema je na vrhunskoj razini i ništa mi ne nedostaje. U prošloj sezoni sam na jednoj utrci u Sloveniji tijekom gotovo cijele utrke držao prvo mjesto, bio sam uvjerljivo prvi, ali mi je pukao kotač i pao sam s bicikla. Na kraju sam bio drugi. Uspio sam završiti utrku, iako su mi i ruka i noga bili u krvi. Srećom, nije bilo trajnih posljedica ni za mene ni za bicikl.
Kad smo posljednji put razgovarali istaknuli ste problem financija i sponzora. Kako danas financirate svoje nastupe?
Imam svoj trenerski posao. Treniram jedanaest ljudi, s tim pokrijem osnovne troškove života i natjecanja. Ali nemam sponzora, sve sam financiram, svaki svoj nastup na utrkama.
Što očekujete od 2016. godine?
Zasad sve ide odlično, treniram nikad više. Mjerenja na treninzima pokazuju sjajne rezultate, sve bolje i bolje. Čeka me najprije nastup na triatlonu u Austriji, u Grazu. Trčat ću potom HalfIronman u Zadru, pa slijedi Zagreb, Podgorica pa opet Austrija. To su sve triatloni. U međuvremenu ću sudjelovati i na manjim utrkama, to će mi biti dobar trening.
Kakvi su Vam dugoročni planovi?
Imam Ironman natjecanje 2017. godine u jednom mjestu u blizini Nurnberga u Njemačkoj. To je najveći triatlon, najjača utrka u Europi i tu želim biti među prvih deset. Ta utrka je posebna jer vas uz stazu prati i podržava preko 250 tisuća ljudi. To će biti moj ulazak u profesionalnu Ironman seriju. Nadam se da ću se potom 2018. godine uspjeti plasirati na Ironman Hawaii, koji je najveće natjecanje, i tamo želim biti među prvih trideset. Inače, želim biti svjetski prvak u svojoj kategoriji, to mi je zacrtani cilj. Ali pomalo, ima vremena. Treba trenirati. Treninzi nagovješćuju da će rezultati biti izvrsni.