Sezona je završila spektakularno, s lešom na brodu. Iako je hotel zatvoren, a i jedva da koja konoba već nije raspustila sezonce na kraju snaga, jedan zalutali kruzer pristao je u Pomeni. Postariji gospodin, Amerikanac, krenuo je na doručak iz kabine u potpalublju da bi stavivši nogu na stube put prema svjetlu palube i mirisu palačinki, okrenuo leđa tim izazovima i uputio se nekim drugim stepenicama na nama još nepoznato mjesto, dok se tijelo stropoštalo na uski hodnik. Tamo ga je našla suputnica, vjerojatno iz kabine do, mobilizirala pomoć, pokušali ga oživjeti, ali ostao je još jedan koji je odlučio umrijeti od ljepote. Kad smo došli, mi medicinski tim, gosti su taman, ne vidno uzbuđeni krenuli u obilazak Nacionalnog parka zbog čega su i došli konačno, potisnuvši malu nezgodu za kasniju upotrebu i razgovor o njoj, dok smo mi odradili mrtvozornički posao i procedure s tijelom.
S tijelom zapravo samo problemi, pogotovo što brod nastavlja put, a gospodin je putovao sam pa će tako morati nastaviti dalje i tijelo. Nije tu bilo posla za detektive, iznenadna srčana smrt bila je radna dijagnoza. I zapravo se ne bi imalo o čemu ni govoriti, jer je to još jedna najbanalnija smrt, da nije bilo totalno simpatične Dubrovkinje, vodičice, koja je odlično reagirala na moj morbidni humor tog jutra, izazvan povišenim stanjem svijesti, lucidnosti umora nakon neprospavane noći u ambulanti (gdje sam rješavao neku fibrilaciju atrija, da kad su me ujutro zvali dispečeri da me trebaju zbog čovjeka koji ne daje znakove života, mislio sam da se netko šali sa mnom), kad ti je stvarno svejedno pitanje života i smrti. Nekako za sebe je promrmljala, što sam ja čuo, da sad srećom neće morati pisati raport agenciji o njegovim pritužbama, koje je imao cijelo vrijeme od jučerašnjeg dana kad su isplovili iz Dubrovnika, i koje su ju dobrano iscrpile.
O pokojnicima sve najbolje (jeste li primjetili kako u novinama ili portalima, kad netko pogine, a navodno nije trebao, ono svi budu ‘dobri duhovi mjesta’, ‘omiljeni’, ‘stalno nasmijani’ i svi oni ostali literarni posprdci, dok ‘ubojice u automobilima’ postaju inkarnacije nečastivog samog?), no meni je to bilo, onako umornom, baš ono smješno za svisnut, kako gnjaviš svijet oko sebe dok te ‘nebeska šaka’ ne zakuca u podpalublje. O tome bi trebalo češće voditi računa. I bilo mi je nekako krivo, što je putovao sam, kao što i sam znam raditi, i što će sad to napušteno tijelo svojski zakomplicirati život nekome tko će ga negdje (Ohio) čekati da se vrati. Odlučio sam tada ne putovati nigdje više sam. Ili ne putovati. No nije to tema. Temu s jednog skrećem na dvoje.
U mjesec dana dogodile su se dvije tragične situacije, posljedice, navodno prema psihijatrima, opisanog rijetkog poremećaja ‘ludila u dvoje’ (Folie a deux). Prvo su u šumici kraj Zadra skončali od ispušnog plina u zatvorenom automobilu dvojica mladića u ranim dvadesetima (nisu bili ‘dobre duše’, bili su ‘dobri mladići, ali depresivci’), a niti mjesec dana kasnije dvije sestre u pedesetima naprtile su u ruksake kamenje, i na otoku Ugljanu zaronile glavu pod vodu, gdje su ih plutajuće našli lokalni ribari. Uz tekstove o tim događajima, na jednom internetskom portalu, ostavljene su i poruke o brojevima telefona za potražiti pomoć u slučaju kriznih situacija. Ja ih ovdje neću ostaviti već ću vam reći, kao moji prijatelji svojem odraslom sinu kad je počeo u ljubavnoj patnji verbalizirati suicidalne misli: ‘Mi te sine volimo, dajemo ti za pravo da sa svojim životom učiniš što želiš i poštujemo tvoju odluku, no ne zaboravi nikada tko je Gospodar života i smrti!’.
To je ono kad imaš u životu sreću da te netko zaista voli. A postoji i obrnuto, kad drugome umjesto ljubavi doneseš vlastito ludilo. Drugi je nažalost toliko permisivan, na to ludilo prijemčljiv, da ne preostaje ništa nego podložiti mu se. Svoju sliku svijeta, iluzija punu, no za njega istinitu, prodat će ti kao univerzalnu istinu. U ovom slučaju istinu da život temeljito nema smisla te da je smrt kraj. S ovim prvim bi se čak u nekim životnim situacijama i složio, možda ne da nema smisla već da je ogromna gnjavaža, no ovo drugo nije istina nikako (u zboru, kako treba za dobru antičku dramu, pjeva Nick Cave sa svojim prijateljima: ‘Not the end, not the end, just remeber that death is not the end!’). Ono gdje se psihijatrija grdno vara to je incidencija, pojavnost, tog poremećaja. Ja mislim da je on daleko više rasprostranjen u u našoj okolini.
Možda ste i sami dio tog fantastičnog dvojca, u kojem jedno drugom povlađujući dobrovoljno stvarate sliku svijeta koju teško da itko osim vas dvoje može dijeliti. Slušajući ih kako govore pomisliš si ‘o čemu to oni?’, a sami se savršeno razumiju. Ili ih ne čuješ što govore već smo kako se mlate. Krenuli smo s jednim, onda dva puta u dvoje, a sada uvodim i trećeg. Tko je treći (‘…al’ uvijek ima treći, taj treći koji zna sve one prave riječi…’ Arsen Dedić)? Upravo je to treći. Onaj koji zna. Što se mene tiče to može biti treći s nebesa, drugi s desna (pa je opet treći), treći u obitelji, treći za stolom, treći u krevetu, treći kojem hrliš od drugog, treći neovisni, treći profesionalac. Treći može, kako kažu, donijeti stabilnost. Treći mora pokazati drugačije od drugog, drugačiji uvid, jer da je bilo trećeg, tog zdravog razuma teže bi se dogodile ove tragedije. Ali trećeg nažalost nije bilo.