Nekad uopće nemate predodžbu koliko ljudi pamte neke stvari. Mislite da ako se vi nečega ne možete prisjetiti, tada su vjerojatno i svi drugi zaboravili.
Zato sam više puta ostao iznenađen kad su se razni moji prijatelji prisjećali jedne davne epizode. Epizode kojoj ja tada nisam pridavao previše značaja, ali uz razgovore sam shvatio da nije pala u zaborav. To je sjećanje na ljeta između školskih i akademskih godina, provedena u Gradu uz diskusije o glazbi praćene najnovijim albumima. Najbolje se sjećam prvog takvog ljeta, prvog povratka u Grad nakon završene srednje škole. U ta davna vremena puno labavije sigurnosti u zračnom prometu, avio-kompanije su dopuštale dvije torbe po putniku, bez ovih sadašnjih vaganja, mjerenja, naplata i globa. Tako sam ja mudro nabavio dvije ogromne platnene torbe, otprilike zapremine jednog ovećeg likvidiranog špijuna. U jednu sam natrpao svu svoju odjeću, obuću i druge osobne potrepštine. Druga je bila do vrha puna Cd-ovima i kazetama (te prve godine uglavnom kazetama, modernizacija je tek bila u pripremi). Svaka čast Nikeu na kvaliteti izrade, nevjerojatno je koliku je kilažu uspjela izdržati. (Ako netko od Nike zastupnika ovo čita, poklon pakete svakako primam, adresa u inbox).
Slovenski carinik u vlaku Beč – Zagreb jednostavno nije mogao vjerovati: ‘Otkud dolazite?’ ‘Vraćam se iz škole!’ ‘Što je u torbama?’ ‘Osobne stvari!’ ‘Otvorite!’ ‘??????Pa što je ovo?????’ ‘Pa glazba, zar ne vidite?’ ‘Pa kako ovoliko?’ ‘Eto, nisam ja kriv što još nisu izmislili YouTube i Spotify!’ Bilo je tu svega, naravno najviše metala i ponešto alternative i punka, moja osobna kolekcija i sve što sam uspio prikupiti u prethodnih 8–9 mjeseci. Nekolicinu albuma sam zadržao, ali ogromna većina prodana je zainteresiranoj ekipi, kako bi mi omogućila novu rundu kupovine na jesen. I tako ukrug, iz godine u godinu, kasnije naravno samo kompakt diskovi, kazete su brzo nakon tog ljeta potpuno izumrle. Ali najveći hit tog prvog ljeta bila je jedna kazeta s crvenim papirnatim umetkom, istoimeni debitantski album grupe Body Count.
Ta kazeta je sigurno srušila sve rekorde broja kućanstava u koje je ušla. Od početka svibnja do kraja kolovoza je vjerojatno presnimljena stotine puta. Kad sam je dobio nazad na kraju ljeta, papirnati umetak se držao samo zahvaljujući magiji selotejpa. Kad je bilo struje, presnimavalo se, a kad bi struje nestalo, sve što je preostalo bili su đirevi autom i svirka iz auto-radija. A album je bio nešto sasvim novo na metal sceni.
Nije bio prvi pokušaj spajanja rapa i metala (uz sve ostale, ja ipak tu ističem Anthrax), ali je prvi kompletan album u kojem jedan rapper potpuno prelazi iz svojeg žanra u heavy metal. Ice-T sa svojim bandom stvorio je jedan moćan album koji kroz pedesetak minuta trajanja iz zvučnika izbacuje thrash rifove praćene njegovim specifičnim vokalom, i time utabao stazu cijelom jednom glazbenom pokretu s kraja drugog i početka trećeg tisućljeća.
Od uvodne scene zaustavljanja od strane prometne policije uz grmljavinu oružja, Ice-T jasno poručuje ‘Body Count’s In The House’. I Body Count je ušao, praćen zvucima pjesama ‘Body Count’ i ‘Bowels of the Devil’ i kratkim narativnim intermezzima s jasnim porukama o problemima manjina u tadašnjoj Americi. Cijelo ljeto smo slušali njihov najveći hit ‘There Goes The Neighborhood’, i detaljno pamtili tekstove ‘Evil Dick’, ‘kkk Bitch’ i ‘Momma’s Gotta Die Tonight’. Ta mala crvena kazeta je sadržavala i najkontroverzniju pjesmu grupe, a vjerojatno i cijelog heavy metal žanra ikada – ‘Cop Killer’.
Napisana više od dvadeset godina prije nego je javnost zahvaljujući društvenim mrežama napokon uspjela shvatiti sveprisutnost rasizma američke policije koja širom države ostavlja tisuće leševa nedužnih crnaca, Ice-T je pokušao prokazati te postupke kroz obrnutu prizmu crnca koji ubija policajce. Mnogi time nisu bili sretni, pogotovo nakon što su se, niti mjesec dana nakon izlaska albuma, Los Angelesom proširili ogromni neredi povodom brutalnog policijskog premlaćivanja Rodney Kinga. Tražena je zabrana pjesme i cijelog albuma, a Ice-T na kraju sam povlači pjesmu s albuma jer, kako je sam rekao ‘nije želio ugrožavati živote zaposlenika diskografske kuće’ koji su svakodnevno bili izloženi policijskim prijetnjama. Na svim daljnjim izdanjima albuma ta je pjesma zamijenjena rap-monologom ‘Freedom of Speech’.
Tako je ova kazeta ostala jedna od rijetkih originala s ‘Cop Killer’-om. Ne sjećam se što se dogodilo s kazetom. Vjerojatno je i ona ostala u Gradu kad sam se vratio na faks, ali u koga nemam pojma. Donio sam na desetke… Stotine… Albuma tih godina, ali ovaj mi je ipak ostao u najjasnijem sjećanju. A i htio bih se zahvaliti svim prijateljima koji se i dalje sjećaju te epizode, itekako su mi pomogli da osvježim svoje pamćenje.
Body Count i dalje sviraju. Ove godine su izdali svoj šesti studijski album ‘Bloodlust’, a uskoro, 19. lipnja stižu i u zagrebački Boćarski Dom. Ukoliko imate mogućnosti, nemojte propustiti koncert, kaos je zagarantiran.