O svetkovini Parca naša čeljad koja je imala sreće naslijediti je ili pak platiti njeno šivanje, na sebe oblači ponos svog kraja – narodnu nošnju. Bogatstvom boja, detalja i tkanina, Festu tad učine dostojnom nebeskog nam zaštitnika dok se kao rijeka radosti življenja pod njegovom desnicom slijevaju preko Straduna u Njegov hram. U tom utočištu svi d i š e m o , molimo i pjevamo kao jedno – da nas Gospodin po zagovoru sv. Vlaha blagoslovi blagim i dugim ljetima. Pored naše sugovornice, Konavoke Pave Glavić pasalo ih je već 79. Vele je toga doživjela, no vjeru i ufanje čuva na sigurnom, u jednom špagu svoga srca od kuda je i niknula ljubav prema njenom pozivu krojačice.
Izvlačenje iz škrinje zaborava
Mada, priznaje nam, to ranijih godina nije bio slučaj, ovih dana sve češće joj na adresu na cavtatskom Mečajcu stižu komadi narodne monture koje treba popraviti, skratiti, proširiti, a pokoju i iznova skrojiti. S mušterijama se nerijetko dopisuje preko Facebooka. Već se ovom društvenom mrežom koristi više od desetljeća. Mnogi će joj se vršnjaci na to prekrstiti, šali se. No, i ondje se, govori nam, može pronaći svakog blaga za ljubitelje baštine. Prije nepunih 12 mjeseci u virtualni pretinac stigla joj je poruka žene iz Župe dubrovačke, majke četiriju kćeri, koja ju je zamolila da joj sašije nošnju za najmlađu. — Odgovorila sam joj kako nikad nisam radila župsku, ali bilo mi je žo male. Rekla sam nek mi donesu neki primjerak i po njemu ću je napravit. Sutri dan došli su mi na vrata s nošnjom za muškoga iz 1730.-ih. Bila je cijela popucala. Malim nožicama sam istrigla ornamente i fiksirala ih na novu robu. Falde sam iscrtala pantarulom, ispeglala ih lužinom i dok sam sve to ingvazdala prošla su dva mjeseca – priča Glavić. Fotografije njenog rada brzo su se proširile Internetom pa eto i nas za njezinim stolom za kojim nam je ispripovjedila otkuda je sve krenulo.
Teško je pronaći pravi materijal
-Rođena sam u Popovićima, a udala sam se na Grudi. S 13 godina mi je mama umrla. Nas je bilo petero djece, najmlađa sestra imala je dvije godine. Trebala sam je podić pa sam išla u školu kad bi stigla. Ako ne, učila bi doma i polagala ispite. Zanat krojačice završila sam sa 16 godina. Podučavala me pokojna Marija Divizić. Mi onda nijesmo imali Burde ni Mode, nego smo naprije crtali krojeve na papir. Centimetar je bio umanjen za tri puta. S njima smo šili, a od nas 24 samo smo dvije-tri uspjele finut – prisjeća se gospođa Pave dodajući ako za krojenje čovjek nema smisla i volje, uzalud mu trud. Nju je k tome nešto jednostavno vuklo. Njene tetke, očeve sestre, vesti je učila čuvena Jelka Miš. Kako joj se tečaj bližio kraju, poručila joj je voditeljica da, ako nije spremna haljinu koju je sašila za mušteriju, cijelu ‘razmeknut’ i ponovno napraviti, bolje da se tog posla ne prihvaća. ‘U ono vrijeme nije bilo ko danas kad na svakom kantunu imate za kupit robu. Koliko sam samo sašila paletuna, kaputa, kostima. Bilo je naših konfekcija koje su prozvodile štofova. Sad nosimo sintetiku, teško je naći pravi materijal’, potužila nam se. Također, napominje, rijetko bi joj pod ruku došla nošnja. ‘Svijet je uhvatio taj neki đir pa se svi hoće obuć bili Konavljani ili ne’, komentira.
Obveze je spašavaju
Trend se, objašnjava, pojavio nakon Domovinskog rata. Za skrojiti žensku nošnju potrebno joj je i do mjesec dana. Oči je ne služe kao prije, ipak ruke su joj jednako žvelte. Mada ima sve ‘bolesti od kosti’ – osteoporozu, artritis, atrozu, lumbago, spondilozu, u njima ne osjeća bol. Sa 64, tumači nam, snimala je u bolnici gustoću, nakon čega joj je dr. Andro Vlahušić rekao kako joj je kralježnica kao spirala. No, odbija se predati. Doduše, više ne može po čitave dane sjedati i šivati ‘od jutra do sutra’, ali njene obveze je spašavaju. Teškom radu vična je od malena pa se često pita kako je uopće još živa.
-U baštini bi bila dok ne bi pošla na placu. Dnevno bi muzla po 30 litara kravljeg mlijeka i kad bi sve to napravila sjela bi za mašinu. Uvijek sam bila pravedna i kad god bi me neko nešto pito, ja bi mu činila. Nikoga nijesam odbila i rekla mu ‘ne mogu’ – nastavlja Glavić. Ratni vihor njenoj obitelji srušio je sve što su gradili. ‘Odnijeli su Danicu (šivaću mašinu), polomili starinsku kanapu, rastvorili kalijevu peć ne bi li unutra našli pare. Susjed je uspio spasit vezove što su mi ostavile tetke koje su bile jako sposobne i rukate. No, nisu samo oni krali. Što će njima konavoska nošnja’, komentira gospođa Pave.
Ljubav prenijela na unučice
Valjalo je krenuti ispočetka. Prvo je prodavala drva za ogrijev, a onda Grzilu u Mrcinama grančice i lišće lovorike, hranila je ovce i šivala, sve kako bi opet podigla obitelj na noge. Vrijeme ju je nagradilo. Suprug je, doduše pokojan, ali blagodati uživaju njihova djeca – sin, vlasnik ugostiteljskog objekta na Grudi, starija kćer – specijalistica za nuklearnu medicinu u Južnoafričkoj Republici te ona najmlađa – matematičarka s adresom u Renu, Nevadi. Ljubav prema svom zanatu prenijela je na dvije unučice tinejdžerke. Curice su vrlo aktivne, imaju sve petice i vole vesti, govori nam.
-Na moje korijene su pošle. Bile su ovog ljeta tu. Nisam im pokazivala ni pet minuta, a već bolje znaju nego ja – objašnjava. Znanje na mlađe naša sugovornica prenosi i svake subote na Grudi pri radionicama koje organiziraju Muzeji i galerije Konavala. Ipak, reći će – nema nezahvalnijeg posla od krojačice. ‘Majstor mi je neki dan došo, nije sto ni 10 minuta i govori mi 200 kuna. Da ja to učinim, pogledali bi me ispo oka. Znate ko najbolje prolazi? Frizerice!’, šali se Glavić dok nam pokazuje monturu za trogodišnjakinju koju upravo šiva. Minijaturna košulja, bjelačica, pas, kurđelica i kapa zlatača – đusto za skalat’ se sa sv. Vlahom na Stradun u đir.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 29. siječnja 2020.