Finale sirijske krize zacijelo neće oduševiti Erdoganove pristaše; pobjeda snaga odanih Assadu, jačanje kurdske samouprave u Siriji i Iraku, širenje iranskoga utjecaja na Irak i Libanon, te Palestinu čime šiiti geopolitički presijecaju sunitsku većinu u muslimanskom svijetu, te na kraju ugnježđivanje moćne Rusije u turskom dvorištu…
Sve su to razlozi za zabrinutost i frustraciju.
Piše: Teo Trostmann
San o obnovi turskog imperija raspao se u ‘paramparčad’, Erdogan je bio ponosan na jačanje religije u društvu, na jačanje nacionalizma, i sanjao je o turskom liderstvu među muslimanima; sami turkofoni narodi broje preko 300 milijuna pripadnika i pružaju se od istočnoga Sibira (gdje su pravoslavni) i Kine (muslimanski Ujguri), preko Centralne Azije do Kavkaza i Male Azije.
Dokazano sudjelovanje Turske u destabilizaciji Sirije, usmjeravanje izbjegličkog vala prema Europi, manipulacija sa vodom iz brane Ataturk na štetu Iraka i Sirije, imperijalni vanjskopolitički izleti do Izraela, Bosne i Albanije ne bacaju lijepo svjetlo na ugled te države u svijetu.
Kurdi, koji u Tuskoj čine 20 posto stanovništva na 30 posto teritorija (uglavnom kompaktnom), na jugoistoku zemlje traže priznanje svojih manjinskih prava, čemu se Ankara protivi.
Zapravo bez američke destabilizacije islamskoga svijeta i bez pokušaja Zapada da ekonomski uništi Rusiju,ne bi bilo ni današnjih turskih ‘glavobolja’.
Naime, Rusija je očajnički trebala ‘izbaciti loptu iz svojega dvorišta’, tj.odigrati aktivno vanjskopolitički, jer NATO je pokušavao ući na ukrajinska vrata Rusije i destabilizacija te zemlje i rušenje uličnim nemirima dotadanje vlasti bili su upereni baš protiv jačanja ruskog utjecaja.
I Rusija i Turska kao i svaka svjetska velesila imaju mutnu prošlost. Sjetimo se Staljinova protjerivanja i desetkovanja Čerkeza i Tatara, morenja glađu milijuna Ukrajinaca, strahovlade u Litvi, Finskoj… Dok nam turska imperijalna povijest pruža primjere pokolja nad šiitima u Iraku, te etničkoga čišćenja i zatiranja Armenaca, ovo posljednje dakako pod vlašću ateističkih nacionalista itd.
Duhovni razlozi su opet i doveli do današnjih podjela, sukob dvojice ‘snagatora’, pape Lea IX i patrijarha Mihajla Kerulariosa, iz razloga koje ne možemo smatrati dogmatskim, doveo je i do osvajanja Carigrada od strane križara 1203. (doduše to je maslo Venecije), a na kraju je iscrvotočeni Bizant podlegao osvajačima iz Azije dok su Srbi na njegovim ruševinama gradili svoje kratkotrajno ‘carstvo’, a i naš Zvonimir bio je nešto ranije dio te čudne i nečasne politike.
‘Ljudima i narodima upravlja kolektivno nesvjesno’
I zato susret pape sa patrijarhom ruskim na Kubi nije slučajan, jer Vatikan imaju tradiciju državnosti, zna planirati i računati. Pritom se ovdje ne radi samo o zaštiti kršćana u Siriji, Iraku, pa i Egiptu, niti samo o želji da se dođe do jedinstva sa Rusijom (2050. će pravoslavni činiti svega oko 2 posto svjetskog stanovništva, budućnost katolištva je u Amerikama, Africi i Aziji) već i o pokušaju da se djeluje na katolike u Ukrajini Poljskoj i Litvi da ublaže opravdanu historijsku ogorčenost prema Rusiji i da se podrži politika Rusije prema Siriji, čime se i Europa stabilizira.
Ruska pravoslavna crkva je morala biti pokorna Staljinu koji je ukrajinske grkokatolike stavio pod nadležnost moskovskoga patrijarha 1946. godine (sjetiti se suđenja Stepincu, te Hohxine politike prema vjeri).
Ljudima i narodima upravlja kolektivno nesvjesno, kao što je Njemačka A. Hitlera postala žrtva vlastitoga sna o samoveličini, kako je i Srbija stradala od vlastitoga prenapuhavanja u vrijeme nacionalsocijalista Miloševića, tako je i Erdogan sada u situaciji da mora povratiti vlastiti autoritet i poljuljano samopouzdanje nacije.
Tradicije vojno birokratskih imperija se ovdje isprepliću i dužnost je Europe da nastupi jasno i odlučno radi izbjegavanja katastrofe, da Turcima priopći što se od njih očekuje i koje će posljedice moguće nesuradnje biti. Međutim, Europa je podijeljena, a Njemačka zbog hipoteka prošlosti ne može nastupiti čvrsto, već radi pogrješke poput gospođe Merkel koja priziva izbjeglice k sebi, kao da je to rješenje problema.
Što će sada učiniti Ankara, stvarati pogranične incidente ili intervenirati zajedno sa Saudijskom Arabijom u ime borbe protiv ISIL-a, a bez dopusta Iraka i Sirije?
Nada li se Turska podršci SAD-a? Jesu li udarci njenoj ekonomiji i turizmu potrebni, računajući i moguće koristi kada bi surađivala sa Iranom i Rusijom, recimo na energetskim projektima? Da se čini dobro dobru bi se moglo i nadati, ovako možemo reći da je Zapad umjesto da otjera lisicu (Assada) istjerao na čistinu medvjeda. Ili će se Erdogan pomiriti sa realnostima, ili će poput Crne ruke nekada odigrati ulogu Othella?