S Teom Dilberovićem i Lukom Stražičićem sjeli smo u učionicu Pomorskog odjela Sveučilišta u Dubrovniku. Riječ je o dobro poznatom okruženju ovog dvojca, studenata Elektrotehničke komunikacije i tehnologije u pomorstvu. Na zadnjoj su godini diplomskog studija. Upisali su i kolegij kineskog jezika, tek tako, misleći: ‘Idemo probati’. Nisu tada ni mogli pomisliti da je to dobar znak onoga što slijedi. Naime, nedavno su se vratili s dvotjedne prakse u Huaweiju, tvrtki poznatoj po proizvodnji telekomunikacijske opreme i potrošačke elektronike. Na prvu nam ističu kako ih je kultura najviše iznenadila. O kulturi Kineza, ali i o osnovama kineskog jezika učili su prvih par dana u Pekingu. Ostatak svog boravka u Kini provodili su u središtu tvrtke u Shenzhenu, udaljenom 3 tisuće kilometara od glavnog grada.
— Razmazili su nas maksimalno. Osjećali smo se kao elita. Odsjedali smo u hotelima s 5 zvjezdica i uvijek za sve smo imali wow efekt. Doručak smo uvijek jeli u hotelu, a ručak i večeru svaki put u drugom restoranu, i to profinjenim u kojima su jeli visoki dužnosnici. U nas u restoranu imaš tri vrste vilice, a tamo tri vrste štapića. Nisam ih ni znao držati (smijeh). I vodiča smo imali 0–24 što nam je puno pomoglo – govori Teo. Na recepciji jednog hotela odmah su primijetili dva mala robota koji su zapravo ‘room service’.
— Nakon što dobiju zapovijed kome, što i gdje trebaju odnijeti, zapute se u lift i dođu do određene sobe. Imaju cijelu kartu mapiranu u sustavu – navode. U budućnosti će, kažu, roboti u domaćinstvima čistiti kuću ili praviti objed, a sve će se to odvijati dok vlasnika nema. Upravo su na svakom od predavanja u tvrtki morali razmišljati o budućnosti i misliti o novoj tehnologiji. Ističu, ‘došli smo s idejama kojih nema u Hrvatskoj, ali to su zapravo stvari koje oni dobro poznaju i o kojima se u svijetu odavno raspravlja, dok su se neke i ostvarile’.
— Profesori su stalno od nas tražili da mislimo o nečem novom i da na tome radimo. Tražili su od nas zapravo dozu ludosti. Pričamo na predavanju, a onda ti kaže: ‘Imate 5 minuta odmora, a nakon toga morate za osmisliti novu tehnologiju, koja ne postoji’. Na prvu šok, ali onaj pozitivan. Primjerice, ako zamisliš da će za 50 godina auti letjeti, moraš mu objasniti kako će se to ostvariti kroz esej. Traže da iz tebe izađe neka nerealna ideja. Pa kad je kažeš, profesor će na to: Odlično! A nama su stali samo upitnici iznad glave – govore nam.
Samo ‘WeChat’
Teo i Luka dio su prve generacije hrvatskih studenata koji su bili na praksi u Huaweijevoj središnjici u sklopu projekta ‘Seeds for the future’. Program postoji od 2008. i okupio je studente iz više od 150 država svijeta. Njihovim je boravkom u Kini tako započela realizacija Memoranduma kojeg su u travnju u Dubrovniku potpisali Huawei i hrvatski Središnji državni ured za razvoj digitalnog društva. Nakon što su ugledali natječaj na stranicama Sveučilišta u Dubrovniku, odlučili su ‘ugrabiti’ novu životnu priliku. Uvjet je bio da napišu motivacijski esej od 500 riječi. Nakon što su izabrani, morali su poći do Zagreba kako bi aplicirali vize, ali i da bi se upoznali s ostalim sudionicima. ‘Bio je veliki red za vizu, ali nas su progurali sa strane’, kažu kroz smijeh. Prije polaska u Kinu, prisustvovali su svečanoj ceremoniji na kojoj je bilo i veleposlanstvo Kine u Hrvatskoj. Za dvotjednu praksu su se morali dobro pripremiti. U Kini nema Facebook-a, Google-a, YouTube-a pa ako dođeš nepripremljen, ističu, moguće je da se nećeš znati javiti svojima doma kad sletiš. Kinezi, naime, imaju svoje posebne aplikacije među kojima se ističe WeChat.
— WeChat je aplikacija preko koje komuniciraju, ali i kupuju te prebacuju novce na druge račune. Ma ne možeš ni u WC poći bez njega jer se trebaš očitati. Na aplikaciju povežeš svoj, nazovimo ga OIB. Mi da smo sami napravili WeChat, postojala bi šansa da bi nas blokirali jer nismo Kinezi. Ako te, s druge strane, postojeći korisnici potvrde i ‘uzmu’ kao prijatelja, i kažu da si u redu, onda možeš koristiti aplikaciju. Znači, samo ako te netko prije toga, iz Kine potvrdio, a tko je tamo bio šest mjeseci. Inače, ne možeš je koristiti – kaže Luka, a Teo kroz smijeh dodaje: ‘I ne možeš na WC’. U Pekingu su prvih nekoliko dana boravili na Sveučilištu BLCU (Beijing Language and Culture University) gdje su, kako smo i naglasili, učili o kineskoj kulturi i jezik. Šest sati dnevno provodili bi u učionici pripremajući se za odlazak u Huawei. ‘Pripremali su nas na način da možemo reći osnovne stvari, i najvažnije naručiti – pivu’, ističu.
— Sad zamislite da nismo imali vodiča. Sve je napisano na kineskom jeziku, a većina ne zna engleski. Vodiči su nas upozoravali da ako ne znaš izgovoriti ulicu, napišeš je vozaču, no i tada postoji mogućnost da 50 posto njih to neće znati pročitati – pričaju nam. U Pekingu su vrijeme provodili u zimskim klimatskim uvjetima. A onda je uslijedio Shenzen, Huawei i – ljeto.
150 tisuća radnika
‘Veliki je okidač kad kažeš da ideš raditi u Huawei’, navode nam. Upoznali su njihovu kulturu pa i bili na Kineskom zidu, ali tehnološka strana ove priče ipak je nadmašila sva očekivanja. Shenzhen je grad u kojem živi 15 milijuna stanovnika, a najbolje ga je usporediti s Dubaijem. Prije 1980. to je bilo malo ribarsko selo, a sad je sto godina ispred svoga vremena. Shenzhen je za njih grad budućnosti. ‘Kažem vam, samo što auti ne lete. A i to bi moglo biti ubrzo’, rekao je Luka. Čak sto posto grada je pokriveno kamerama. ‘Ti ideš, kamera se okreće za tobom. Na tisuću ljudi postoji 150 kamera’, govore.
— I tamo se proizvodi sve, ali baš sve. Sve možete zamisliti, tamo možete i kupiti. Evo da rastavimo mobitel, tamo se može kupiti svaka komponenta. Došli smo primjerice u robnu kuću, puno veću od Srđa i Minčete (smijeh) i unutra su na jednom katu – samo maske od mobitela. Gdje god da se okrenemo, milijun maski. Idući kat su samo USB kabeli – ističe Luka. Teo radi usporedbu i govori: ‘Svi su čuli za Alibabu. Ovo je Alibaba uživo. Ovo je njihovo skladište’. No, prijeđimo na njihovu praksu. Kad su stigli u sjedište Huaweija, ponovno su imali wow efekt. Riječ je o kampusu veličine od 2 kilometra kvadratna u kojem radi 150 tisuća ljudi. U centralnoj zgradi radi 8 tisuća ljudi. Držali su im i predavanje kako doći do 9 kata. Mislili su: ‘Pa što nam treba to, pritisnemo tipku i to je to’. Ukratko, prvi su se put pogubili i zakasnili 10 minuta na predavanje. Jer, postoji 6 liftova, potrebno je paziti te ući u pravi lift jer se neki zaustavljaju samo na pojedinim katovima, u određeno vrijeme.
— Taj centralni dio njihov je istraživački i razvojni centar. Na predavanjima smo učili o 5G tehnologiji, odnosno o 5G baznim stanicama i njenim prednostima, koja će među ostalim omogućiti brzi internet i stabilnu vezu. Pokazali su nam svu njihovu opremu. Vratili smo se u prošlost i pričali kako su prije elektrotehnika i telekomunikacije funkcionirale, ali i kako će funkcionirati u budućnosti. Možda netko ne razmišlja koliko su kompleksne te stvari, ali zapravo jesu. Nisu izostala ni predavanja o umjetnoj inteligenciji. Ako Hrvatska uvede 5G mrežu, koja se u Kini koristi, mi ćemo znati njome baratati. Znat ćemo je pripremiti i postaviti određene parametre prije nego se postavi na određenu lokaciju. Huawei je i svjetski top 1 proizvođač baznih stanica. Ma ‘jedu’ tržište – priča nam dvojac. Proizvodnja mobitela Huaweiju je, ističu, tek mali proizvod naspram brojnih projekata. ‘Kad smo im spomenuli njihove mobitele, rekli su nam kao: Ajme da, i to proizvodimo’, navode. Posjetili su i jedan dio Huaweija u kojem se nalaze dobro čuvani planovi za budućnost.
Budućnost u Kini?
Priznaju, tempo im je bio naporan te su svaki dan imali predavanja i ispite. Došli bi u 7 sati ujutro i vraćali bi se u hotel kasno navečer. No, ovo je iskustvo koje ne bi mijenjali ni za što. U cijelom ovom procesu cijene temelj kojeg su dobili na fakultetu. Luku inače zanima robotika, dok Teo svoje obrazovanje namjerava nastaviti u smjeru komunikacije. Ovo ga je iskustvo još više na to potaknulo. Za njih je pitanje o stalnom radu u Kini teško pitanje. Kažu, ako pođeš raditi, veliki su novci koje možeš zaraditi kroz par godina i vratiti se doma kao bogataš. Govore kako Kinezi jako cijene mogućnost djelovanja i rada na više područja što su i primijetili kod Hrvata. Također ističu kako puno ulažu u svoje radnike te od njih očekuju punu privrženost poslu. Genijalni dvojac, kako smo ih nazvali, bio je prepun dojmova koje je jedva čekao ispričati. Htjeli smo ih poslušati jer smatramo da treba isticati svaku priču o napretku. Možda preko puta nas sjede neki budući – Rimci. Možda kriju još jednu uspješnu poslovnu priču.
BITNO JE CJENKANJE
S 80, spustili smo cijenu na 4 juana!
Vodili su nas u ‘fake’ shopping centar gdje se može naći sve – od mobitela do odjeće. I moraš se cjenkati jer su cijene, koje su napisane, totalno nerealne. Za magnet traže 100 kuna što je isto kao i njihovih 100 juana. A mi znamo da na Stradunu košta 30 kuna. Na kraju smo se natjecali tko će više spustiti cijenu i platiti najmanje neku stvar. Počeli smo s 80, a cijenu smo spustili na 4,20 juana. To je bilo postignuće.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 20. studenog 2019.