Jedan od najznačajnijih hrvatskih dirigenata Ivan Repušić, 2024. odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za iznimna postignuća u kulturi i promicanju hrvatske kulture u zemlji i inozemstvu, od početaka svoje zavidne nacionalne i međunarodne karijere, vezan za Dubrovačke ljetne igre. Prošle ih je godine zatvorio nastupom na spektakularnom Opera gala koncertu, a ove godine će rukovoditi glazbenim dijelom ceremonije svečanog otvorenja. Osim toga, nastupa i na prvom velikom koncertu u sklopu ovogodišnjeg festivalskog programa, 11. srpnja, naziva „Oda radosti“. Uza silne obaveze ipak smo ga uspjeli „uloviti“ za razgovor pred samo otvorenje…
Koliko Vam znači povjerena uloga u sklopu otvaranja 76. Dubrovačkih ljetnih igara? I uopće kakvo ste nam otvaranje, koje s nestrpljenjem iščekujemo, pripremili?
Već 25 godina, od mog prvog nastupa na Igrama uz koje sam vezan i kao dirigent i ravnatelj glazbenog programa kojeg sam vodio dok je Ivica Prlender bio intendant, uvijek je poseban osjećaj.
Velika je čast i poseban, ugodan, izuzetno lijep osjećaj biti prisutan u ovom prekrasnom gradu i na Igrama.
Ne bih puno otkrivao o samoj svečanoj ceremoniji otvorenja, naročito jer nisam jedini koji je uključen u organizaciju. Naime, scenarij otvaranja je prije svega kreacija redatelja kojima je povjerena ta čast i odgovornost; Krešimira Dolenčića i Paola Tišljarića. Kreša i mene veže puno lijepih uspomena, posebice uz zajedničke projekte u Splitu gdje je on bio redatelj, a ja direktor i ravnatelj Opere. Stoga me ova prilika i suradnja posebno vesele. Ono što mogu otkriti je da će biti puno više glazbe nego je uobičajeno, te da će sva četiri solista nastupiti na otvaranju uz zborove i Orkestar: Darija Auguštan, Martina Mikelić, Matteo Ivan Rašić i Leon Košavić. Logično, glazbeni je dio programa prilagođen tekstu odabranom od strane redateljskog tima otvaranja.
Vaš životopis je malo je reći impresivan, a tako ste mladi. Iza Vas je golemi broj koncerata, a prati Vas reputacija jednog od naših najistaknutijih dirigenata. Što Vas je dovelo tu gdje jeste? Kaže se da je za uspjeh na bilo kojem polju u omjeru važniji rad i upornost, nego sam talent, koji je osnovni preduvjet naravno, ali sam po sebi u suštini ne znači puno…
Talent je, naravno, „Conditio sine qua non“. Veliki njemački dirigent Karl Bohm je rekao „entweder-oder“, u prijevodu „ili jesi ili nisi“! Dakle, ili ga imaš ili nemaš, ali naravno nije jedini uvjet. Vrlo je važan kontinuiran i temeljit rad na partituri i tako svemu onome što se veže uz partituru poput povijesnog konteksta nastanka djela, stilova i ostalo.
Vrlo važan čimbenik u radu svakog dirigenta je i psihološki aspekt, odnosno komunikacija sa članovima orkestra. Cilj je uvjeriti ih u svoju viziju, motivirati i zajedničkim snagama doći do cilja, a to je u konačnici radost muziciranja na koncertu kojeg na kraju dijelimo sa publikom.
S obzirom na golemi broj „odrađenih“ nastupa po zemlji i inozemstvu ima li još uvijek treme pred nastupe? I ukoliko da – je li i zašto dobro da je ima?
U mom slučaju trema je više prisutna prije prve probe s orkestrom. Ma čak taj osjećaj ne bih ni nazvao tremom, već prije jednom vrstom iščekivanja, neizvjesnosti…, koji se vezuju uz pitanje kako će orkestar reagirati. Naročito ako s tim orkestrom radim po prvi put. Pitanja koja me tada okupiraju su: hoću li pronaći pravi način komunikacije s glazbenicima i kako najefikasnije doći do optimalnog rezultata. Trema je u principu kod svakog umjetnika prisutna. Kod nas dirigenata temeljita priprema je ključan čimbenik. I gotovo uvijek imam osjećaj prije te prve probe da mi je bilo malo vremena i da sam se trebao možda pripremati više. Međutim kad prođe tih par minuta prve probe i kad se dobije osjećaj u kojem smjeru to ide do koncerta je sve nekako lakše. A sam koncert u konačnici bi trebao biti čisti užitak u radosti zajedničkog muziciranja.
Uz silna priznanja 2007. ste na Igrama dobili Orlanda, a ove ste godine proglašeni i osobom godine Večernjakove domovnice. Koliko Vam nagrade i pohvale znače? S jedne strane zasigurno gode, ali i obvezuju na određeni način na daljnju izvrsnost i umjetnički rast, što je u Vašem slučaju nesporno…
Orlanda sam dobio za dva koncerta s dva različita ansambla; Dubrovačkim simfonijskim orkestrom i Zadarskim komornim orkestrom kojem sam već dva desetljeća šef dirigent i umjetnički voditelj. S nama je tada nastupio sjajni violinist Stjepan Milenković.
Drago mi je naravno da je naš rad prepoznat. Inače priznanja su mi naravno čast, zadovoljstvo i poticaj, ali ne osjećam da pripadaju isključivo meni, već svima koji su sudjelovali u nastupima; ansamblu, upravi… Možda mi je čak najveća satisfakcija činjenica da sam u inozemstvu uspio snimiti i izvoditi nekoliko kapitalnih djela hrvatske glazbene baštine koje su rezultirale brojnim pozitivnim recenzijama iz cijelog svijeta.
Osim na svečanom otvaranju nastupate i na prvom velikom koncertu u sklopu ovogodišnjeg festivalskog programa, 11. srpnja, naziva „Oda radosti“. Što nas očekuje u sklopu te zasigurno glazbene poslastice?
Smatram da je sjajan potez vodstva Dubrovačkih ljetnih igara da je najelitniji termin nakon samog otvaranja Igara dodijeljen upravo ovom koncertu, čime je ukazana velika čast Dubrovačkom simfonijskom orkestru da dostojno proslavi 100 godina svog postojanja i to sa velebnim, nesporno jednim od najljepših djela u čitavoj povijesti klasične glazbe; Bethovenovoj 9. simfoniji. Hvalevrijedno je istaknuti mudru odluku umjetničke ravnateljice Igara Martine Filjak da se ovakva čast pruži Dubrovačkom simfonijskom orkestru koji će zasigurno, u suradnji sa članovima Zadarskog komornog orkestra, vrsnim hrvatskim solistima i zagrebačkim zborom Ivan Goran Kovačić, publici ponuditi obećavajući paket.
Posebno me veseli da ću se nakon dugo vremena vratiti tom orkestru s kojim sam na početku karijere nastupao baš na Dubrovačkim ljetnim igrama.
Već neko vrijeme ste šef dirigent orkestra Münchenskog radija, živite dakle u Njemačkoj. Kakav je život tamo, u odnosu na život u Hrvatskoj?
Kad sam u Njemačkoj nisam samo u Munchenu. Nova funkcija mi je generalnog muzičkog direktora u Operi u Leipzigu. Ujedno sam šef dirigent u Weimaru. Moja privatna oaza je ipak Split. Živio sam s obitelji u Berlinu šest godina i onda smo se odlučili preseliti u Split. Tu sa svojom suprugom i troje djece punim energiju, a život u Njemačkoj je vezan za struku, dirigiranje.
Munchen i Leipzig su jedni od najvećih kulturnih centara u svijetu. Pa Munchen ima sedam simfonijskih orkestara i to na najvišem umjetničkom nivou sa pregršt dnevnih koncerata i dvije operne kuće. Definitivno je taj grad jedno od najeminentnijih kulturnih središta u cijelom svijetu. Svakodnevica je vrlo aktivna, živa i kvalitetna i velika je čast biti dio te glazbene scene.
Na koncu – što za Dubrovnik i Hrvatsku znače Dubrovačke ljetne igre? I kako ih vidite u glazbenom aspektu u perspektivi, u bližoj pa možda čak i malo daljoj budućnosti?
Dubrovnik i Dubrovačke ljetne igre su jedan neraskidiv spoj. Igre su srce samog Dubrovnika u kojem na jedan čaroban način progovara, kroz umjetnost, sam Grad. Taj spoj ambijentalnosti, pokreta i glazbe je nešto univerzalno i nešto što svakako daje pečat u dinamičnom kulturnom svijetu. U sklopu festivalskog programa su nastupali najveći umjetnici iz cijelog svijeta. Neizmjerno je važno da se taj aspekt i dalje njeguje. Međutim nužno je stvoriti hram kulture, a to je naravno koncertna dvorana zatvorenog tipa. U umjetničkom bi smislu to bio, logično, veliki iskorak. Po mom bi mišljenju ta dvorana trebala biti izgrađena na posebnom mjestu kako bi dala novu vizuru Grada i postala novi simbol novog Dubrovnika, kako u umjetničkom tako i arhitektonskom smislu. Poput opere u Sydneyu ili pak Elbphilharmonie u Hamburgu, koja je izgrađena na prostoru bivše tvronice kaučuka i postala simbol tog grada.
Naravno ne trebamo odustati od ambijentalnosti, ali moramo osigurati budućnost. Ambijentalnost se postiže ukoliko svi zaduženi daju primat kulturi tih 47 dana koliko traju Dubrovačke ljetne igre.
Knežev dvor je prekrasan, ali po ljetnim noćnim žegama svi se topimo, a naročito glazbenici. Nerijetko se i sama mogućnost kvalitetne izvedbe dovodi u pitanje. Prsti su znojni, žice kližu, pati intonacija, instrumenti, buka u Gradu… I u Zadru je isti problem i ja svim snagama već dugo vremena nastojim ukazati na važnost izgradnje koncertne dvorane. Ona bi bila neopisiv iskorak u dinamici kulturnog života oba grada. Dubrovnik neupitno treba taj iskorak i njime bi višestruko profitirao! Porazna je činjenica da je zadnja prava koncertna dvoran u Hrvatskoj, u smislu da ima minimalno tisuću mjesta, a to je Lisinski, izgrađena prije više od pola stoljeća. U međuvremenu se grade razne sportske dvorane, i to je naravno poželjno i pohvalno, ali trebao bi nastupiti val shvaćanja da je kultura važan čimbenik u turističkoj zemlji bogate kulturne povijesti