Rujan je mjesec Alzheimerove bolesti, a ove se godine upravo danas obilježava dvanaesti po redu Svjetski dan Alzheimerove bolesti pod sloganom ‘Nikad prerano, nikad prekasno’. Time se pokušava osvijestiti kako se javno-zdravstvenim i informacijskim kampanjama i poduzimanjem konkretnih koraka može djelovati preventivno, odgoditi početak demencije, ali i pomoći oboljelima i obiteljima da se lakše nose s bolesti. Na žalost kod nas te osvještenosti ni pomoći nema. Zahvaljujući svesrdnom volonterskom angažmanu stručnjaka od 2014. do 2018. godine je postojala udruga koja je neizmjerno puno značila, pomagala oboljelima i članovima obitelji, ali je ugašena, jer su izostali razumijevanje i potpora nadležnih.
Podsjetimo – Udruga bolesnika i prijatelja Alzheimerove bolesti i ostalih demencija DUSAB – Dubrovnik počela je s radom dakle 2014. godine, otvorivši telefonski savjetodavni servis. Svakog utorka bila je otvorena telefonska linija putem koje su se mogli dobiti stručni savjeti od liječnika članova udruge: dr. Denisa Čerimagića, neurologa, dr. Davora Grileca, psihijatra i dr. Lopižića, kliničkog psihologa. 2018. je ugašena, kao i Udruga. Osnivačica i tajnica Udruge Anna Pažin tada je u priopćenju medijima obrazložila zašto.
-Nerazumijevanje lokalne samouprave i institucija te nailazak na nepremostive prepreke. Naš rad neki ne znaju cijeniti. No oni koji su se susreli s demencijom u vlastitoj obitelji znaju. Htjeli smo naraviti još puno za pacijente, kojih je oko 5 tisuća na području Županije, a kojih će sigurno biti sve više i više, za obitelji koje će se suočiti s ovim problemom, za društvo koje bi se moralo s dostojanstvom odnositi prema svojim starijim sugrađanima, koji su radom sebe ugradili u ovaj grad. Htjeli smo, radili smo, trudili se, ali, eto nekome smo smetali – rezignirano je tada ustvrdila Pažin.
DuList je tada zatražio i odgovore od resornog ministarstva, Grada Dubrovnika i Županije koja je i institucionalno nadležna za ovaj sve veći javno-zdravstveni problem. Načelno svi su iskazali razumijevanje i sremnost za pomoć kroz institucionalne mahanizme. Međutim, jedina pomoć koju su oboljeli i članovi obitelji prepoznali kao konkretnu, jedina koja im je istinski olakšala život, nije opstala jer nije dobila minimalni potrebni ‘support’.
Kontaktirali smo stručnjake koji su u tom 4–godišnjem razdoblju svoje znanje i vrijeme stavili na raspolaganje da pomognu ovoj ugroženoj kategoriji građana. Nisu bili raspoloženi za izjave jer se, kako su nam rekli, te sramotne epizode, sramotne po one koji su sabotirali nešto tako kvalitetno i tako potrebno, ne žele prisjećati.