Prigodom blagdana Svetog Jakova Apostola, koji se slavi 25. srpnja, ovog petka sa početkom u 19 sati, ili u „7 ura popodne“ kako je pisalo na pozivu, nakon dugo godina, po nekima i prvi put nakon Domovinskog rata, služena je sveta misa u maloj crkvici Svetog Jakova Pipunara na Pelinama.
Već pola sata prije počeli su se okupljati vjernici, sve znana čeljad iz Grada, što rođenjem i sjećanjem, a ponešto i još uvijek mjestom stanovanja unutar zidina. Početak mise označio je zvuk zvona s malog zvonika ove povijesne crkvice smještene na samom južnom kraju Pelina, izgrađene po nekima početkom 14. stoljeća, ali po nekim drugim izvorima čak i prije, te jednog od rijetkih sačuvanih spomenika romaničkog stila gradnje u Dubrovniku.
U njen mali prostor, manje od 20 kvadratnih metara, uspio je ući veći broj okupljenih, ali još više ih je ostalo vani, na skalinima Pelina. Svetu misu predvodili su katedralni župnik don Stanko Lasić i prior Dominikanskog samostana fra Nikola Mioć. Poseban događaj svim okupljenima, pa i turistima koji su tuda prolazili ovo večer, bio je prigodni tratamenat koji je ponudio upravo blagoslovljene pipune i poneko piće, te svakako puno razgovora punih sjećanja na temu „kako je to nekad bilo!“
O ovoj maloj crkvici, jako maloj gradnjom; širinom tek 2.7 metara, a dužinom 6,16 metara, ali svakako velikom svojim značajem u dubrovačkoj povijesti i nema puno zapisa! Stoga je opet za pohvalu stalno arhivsko i svako ostalo istraživanje vrijednog Ivana Viđena, koji je u Glasniku dubrovačkog učenog društva „Sveti Vlaho“ iz 1929. godine pronašao tekst don Nika Đivanovića o tri male dubrovačke crkvice, među njima i o crkvici Sv. Jakova na Pelinama.
U tom kratkom, ali vrlo iscrpnom tekstu don Niko je zapisao kako je ova crkvica nalazi na vrhu ulice sv. Nikole, kako se često još zove Zlatarska ulica, prva od Sponze. Uz same zidine, te kako su „kod ove crkvice bili god. 1225. privremeno zadržani prvi oci Dominikanci, koji su stigli u Dubrovnik… dok im Palmotićeva obitelj ne pokloni zemljište, gdje god. 1306. sagradiše na trošak Senata crkvu i samostan. Oni su po svoj prilici stanovali u kući onoj sa debelim zidovima pridruženoj ovoj crkvici, koja kuća, možda i jedna od najstarijih u Dubrovniku, i danas postoji.“
Crkvica Sv. Jakova na Pelinama uvijek je imala i neki nadimak uz taj naziv, stoga što je unutar zidina već postojala crkva sa imenom istog sveca, ona u Ulici od puča, koja se do potresa 1667. zvala Svetog Jakova, a tek iza tog potresa i nakon obnove promijenila je svoje ime i od tad do danas zove se Svetog Josipa.
Iz navedenog teksta don Nika Đivanovića čitamo i opis unutrašnjosti male crkvice Sv. Jakova Pipunara na Pelinama; „sa jednim oltarom, posvogjena je unakrsnim svodovljem, sa dva para lezena, svodovljem razdijeljenim na 3 odijela… završuje sa polukružnom apsidom …“, te tvrdnjom koja joj povijest pomiče daleko od 14. stoljeća; „crkvica je očito gragjena u ranoromaničkom slogu, te bi mogla poticati nadavnije iz druge pole XI. vijeka.“ Ovome treba pridodati i kako su iza ove crkvice, u zidinama davna zaboravljena vrata Svetog Jakova, prva otvorena vrata iz Grada prema Srđu, vidljiva tek kad se prođe kroz kuću i đardin susjeda crkvice, kojima se i zahvaljujemo na ovom obilasku i fotografiranju.
Inače, puno je još toga zanimljivo u njihovom đardinu, kao za primjer razni uklesani natpisi na vratima prema zidinama. Još jedan mali skriveni dio velike povijesti našeg Grada pomalo se iznova otkrio, veliko je zadovoljstvo bilo svih koji su večeras bili na Svetoj misi u crkvici Sv. Jakova Pupnara, a po najavama don Stanka Lasića, glavnog inicijatora ove ugodne večeri, ova bi mogla postati još jedna lijepa tradicija.