Dubrovačka umjetnica Dubravka Lošić ponovno otvara vrata svog ateljea smještenog u tvorničkoj hali bivše uljare Radeljević u Gružu predstavljajući izložbu “Susreti u depou II”, tri godine nakon prvotne izložbe Susreta u depou.
U petak, 30. studenog 2018. u 19 sati, svojim prijateljima, uzvanicima i cjelokupnoj dubrovačkoj publici, Lošić će pokazati nove cikluse radova pod nazivom Lapad, Kiše Pariz, Lovci na vjetar u okružju svog vlastitog ateljea gdje publika ima prigodu i osjetiti atmosferu umjetničke radionice što se pokazalo vrlo zanimljivim konceptom koji je izazvao veliki interes javnosti.
O novim ciklusima i radovima, povjesničarka umjetnosti Margarita Sveštarov Šimat koja dugi niz godina prati rad umjetnice Dubravke Lošić napisala je u predgovoru:
“Bez kalkulacija i bez projekcija Dubravka Lošić danas, nakon tri godine, novim ciklusima iznova otvara vrata svoje umjetničke radionice. U prostoru gdje stvara djela kao da gradi svijet i kao da liječeći svijet liječi i samu sebe i nas. Uvijek na izvorima vlastite osjetilnosti zalazeći prema hermetizmu znaka koji je svakim novim pogledom sve otvoreniji i sve jasniji. Rastvorena, razmotana, ambalažirana, spremljena i razmještena diljem prostora – u građevinski i od poplavnih voda sigurnim predjelima dotrajale trobrodne tvorničke hale – njezina djela neprekidno, šumovima i disanjem, umnožavaju svoja značenja. Djela koja su već nastala i ona koja su nastajuća, žive u svojim oblicima kao da ne stare, kao da u svojoj esenciji posjeduju obnavljajuću narav prirode bivajući istodobno prijamnik osjećajnosti i odašiljač slike svijeta.
Nakon iscrpljivanja grafizma na crnim teksturama smolastih podloga (ciklusi Prozori, Lovci, Lovci na zvijezde) te zračnih žičanih struktura Lovaca na snove – uslijedila su tri nova ciklusa. Lapad, Kiše Pariz i Lovci na vjetar u kojima Dubravka, na sebi svojstven način, ustrajava na procesima koji egzorcistički pročišćavaju materiju sve dok njena svojstva ne progovore u drugosti značenja. Prvo oblik govori o samome sebi, a tek potom emitira rezonancije pamćenja, psihizma i traume.”
Povjesnička umjetnosti Jelena Tamindžija u tekstu kataloga ističe kako “nazivi serija Kiše Pariz / Lapad / Lovci na vjetar ne preuzimaju konačnost značenja, već se nude kao smjernice autoričinih misli i inspiracijskih poveznica kojima umjetnica potpisuje odricanje od odgovornosti i svjesno ukida autoritet umjetnika pružajući gledatelju mogućnost da svojim prijevodima djela sam dovrši to isto djelo. Površine radova postaju ispisane pluralizmom i ispreplitanjem misli sudionika ove metafizičke izmjene komunikacije u depou gdje se radovi iz umjetničkog mikrokozmosa postavljaju u neposrednu blizinu predmeta iz obiteljske radionice tekstila i vune svjedočeći, kao i sam prostor depoa, o jednoj izbrisanoj i brisanoj kolektivnoj svijesti. Koristeći industrijske materijale koji su skloni koroziji, truljenju, prljanju, Lošić ostavlja mogućnost i samim umjetničkim djelima nastavak njihovog vlastitog života kao lik u knjizi koji se otima narativnoj shemi piščeve namjere.”