STRUČNJACI TVRDE: POTJERALI SMO DOMAĆE Jesu li bolji konobari iz Trebinja ili s Tajlanda?

Nikada nije postojala neka razvi­jena strategija što raditi u budućnosti, već taktika da se zaradi što više novaca u što kraćem vremenu i tako smo posje­kli granu na kojoj sjedimo, a domaći ljudi počeli su odbijati raditi te ne čudi što su poslodavci primorani uvoziti radnike iz drugih zemalja – ističe za DuList dubrovački ekonomist Ivan Jel­čić o nedostatku radne snage s kojom se poslodavci, u dubrovačkom slučaju, ponajviše ugostitelji pred sezonu, bore već godinama.

S jedne strane Hrvati sve češće odlaze raditi u druge zemlje poput Irske i Njemačke nezadovoljni uvjetima koje im nude poslodavci u Dubrovniku, a kvote za zapošljavanje stranih radnika svake su godine sve veće. Ove sezone, osim radnika iz bližeg hrvatskog okru­ženja poput Bosne i Hercegovine za koje je prema podacima Policijske uprave od početka godine izdano 677 dozvola za rad i boravak u Dubrovniku, ugosti­telji će zapošljavati i radnike iz zemalja Dalekog istoka poput Vijetnama, Filipina i Mjanmara.

Sada kada je ‘zapelo’, poslo­davci shvaćaju da radnike tre­ba više plaćati

Ova informacija podi­gla je buru među lokalcima, a pogotovo onima koji sezonu još uvijek odrađuju u Gradu te spočitavaju poslodavcima kako će ‘stranci’ imati znatno bolje uvjete za rad u vidu smještaja, hrane i viših plaća te će svu zaradu nositi u svoje zemlje, dok Dubrovčani ipak moraju sami sebi plaćati režije i druge troškove života. Neki od njih ističu i kako će im Filipinci i Mijanmarci, ali i Trebinjci oduzeti radna mjesta u Gradu. ­

‘Stranci nikome ne oduzimaju posao’
Takvo razmišljanje prema ekonomistu Jelčiću, nema stvarnog uporišta. Ističe kako se posljednjih nekoliko godina konstantno spominje nedostatak radne snage te da, vodeći se tom tezom, rad­nici koji dolaze iz drugih zemalja ne oduzimaju posao lokalcima jer se naši poslodavci u nedostatku radne snage sasvim logično, popunjaju iz drugih zemalja. Ipak, to što im naši ljudi ne žele raditi na neki su način, mišljenja je Jelčić, skrivili sami zbog neadekvatnog tretmana koji su radnicima godinama iskazivali.

— Što se tiče boljih uvjeta za strane radnike koji sada izazivaju revolt kod domaćih, to što će njima poslodavci dati veću plaću automatski znači da će ti ljudi plaćati i neke poreze. Što se više ljudi s višim plaćama zapošljava, to bolje za svakoga pa i za ekonomiju u zemlji. A, odakle su oni, potpuno je nebitna informacija. Naravno, dio novca će ino­zemni radnici odnijeti u svoje zemlje – istaknuo je Jelčić.

Ugostitelji neprestano ističu kako radnicima moraju davati nikad veće plaće što im predstavlja velik problem te jednostavno, što se može čuti iz usta mnogih od njih, ne mogu toliko izdva­jati. Stoga nije ni čudo da domaći rad­nici u Gradu više ne nalaze svoje mjesto te idu dalje.

— Ako ne mogu pokrivati te plaće to znači da nisu profitabilni te da se loše uklapaju u konkurenciju. Ako ne mogu zaraditi kako bi plaćali radnika onoliko koliko on traži, jednostavno nisu efika­sni. Imamo previše konkurencije, a u svakom poslu u određenom trenutku dođe do nekog ‘plafona’ kada će, u ovom slučaju ugostitelji, početi stvarati manje prihode jer ih je puno. Trenutno smo u situaciji da je potražnja za radnicima veća od ponude, što diktira da će ljudi tražiti veću plaću. Moramo tu doći do nekog balansa. Hrvatska raspisuje 60 tisuća dozvola za strane radnike, a isto­vremeno 120 tisuća ljudi iz Hrvatske odlazi raditi negdje drugo. Mogli smo možda barem 60 tisuća zadržati u Hrvat­skoj da smo im dali bolje uvjete – rekao je dubrovački ekonomist Ivan Jelčić.

Potplaćivanje radnika došlo na naplatu
Kao glavni uzrok nastale situacije Jelčić prvenstveno vidi u, među ostalim, kon­stantnom potplaćivanju radnika. Nagla­šava da je sasvim logično da su domaći ljudi htjeli otići nekamo gdje su bolje pla­ćeni. Iz istog razloga, nastavlja, dolaze u Dubrovnik i radnici s Istoka. Nezado­voljni uvjetima u svojim zemljama pri­stižu u nadi da će ovdje zaraditi više.

— Strategija potplaćivanja radnika u jednom se trenutku odbila od glavu. Naravno, sada dolaze ljudi sa strane na kojima će naši poslodavci vrlo vjero­jatno htjeti nešto uštedjeti – istaknuo je Jelčić te naglasio kako su poslodavci trebali, dok je još bilo mogućnosti zapo­sliti naše ljude, davati im dvostruko veće plaće, ali kako nisu htjeli iz raznih razloga. Takva radna mjesta, mišljenja je ovaj ekonomist, počela su se percipirati kao loše plaćena te su ljudi odlučili otići nekako kamo će se njihov rad više cije­niti. Poslodavci u turizmu ove su godine ipak počeli ponešto poboljšavati uvjete koje nude radnicima, ali to se većinom još uvijek odnosi na velike hotelske kuće. Naime, sudeći prema aktivnim oglasima Zavoda za zapošljavanje za sezonu se trenutno traži 77 konobara te 39 kuhara. Hotelske kuće svojim radnicima nude najbolje uvjete za rad pa im tako osigu­ravaju smještaj, ali i naknadu za prijevoz u cijelosti.

Kod kafića i restorana situa­cija je ponešto drukčija. Većina ih, prema podacima koje su naveli u svojim ogla­sima na stranici HZZ-a, ne nudi smještaj, a tek rijetki izdvajaju naknadu za prije­voz. Ovakvi uvjeti zasigurno ne zvuče kao primamljiv mamac lokalcima koji bi ih potaknuo da sezonu odrade u Gradu.
Sociološki uzroci i posljedice

— Sada kada je ‘zapelo’ i kada treba više radne snage, poslodavci shvaćaju da radnike treba više plaćati. Logički bi se moglo zaključiti da je bolje lokalcu dati tu višu plaću kao što ih žele dati strancu jer domaći je pa poznaje jezik, običaje, na njega se može više osloniti – mišljenja je ovaj ekonomist.
Cijela situacija u kojoj se Dubrovnik po pitanju radne snage nalazi ima i svoje sociološke uzroke te posljedice. Sociolog Jozo Jurković mišljenja je kako je pro­blem turizma njegova tendencija posta­janja monokulturom, drugim riječima kako turizam rijetko trpi druge indu­strije kraj sebe.

— U brzom razvoju koji imamo zahva­liti kulturnom kapitalu kojim kao druš­tvo raspolažemo, a koji su nam ostavili pretci, kako to obično bude, zaboravili smo jedni na druge. Socijalnu gustoću lokalne zajednice rastočile su rijeke turi­sta i interesi pojedinaca. Osim toga brzi razvoj jednog segmenta društva dovodi
do pojave ‘dislokacije’, kada struktura, ponašanje i djelovanja ostatka društva ne prate taj razvoj jednakom brzinom.

Primjer je lokalna poljoprivreda, koja unatoč velikom potencijalu ne nalazi način povezati se sa turizmom u zna­čajnijoj mjeri i obogatiti naše društvo dodatnim prilikama za uspjeh i sigur­nost. Zaboravili smo na druge moguć­nosti, i svoj identitet kao društvo, crpimo rijetko iz sadašnjosti i postignuća koja imamo zahvaliti vlastitoj generaciji. Sezonalnost je kronična boljka hrvat­skog turizma, koju možemo pobijediti inventivnošću i prije spomenutom ‘soci­jalnom gustoćom’, koja znači upućenost jednih na druge, društvenu angažira­nost i povezanost – priča ovaj sociolog te naglašava kako socijalna gustoća sva­kako ne podrazumijeva odlazak doma­ćih radnika u Irsku zato što ne mogu dobiti stalni posao, već zato što zaradom u ‘sezoni’ ne mogu živjeti cijelu godinu i zato što im prolaze godine, a oni stoje ‘na mjestu’.

Ima li povratka?
— Turizam može opstati jedino na način da koristi i turistima (emitivnom druš­tvu) i lokalnoj zajednici (receptivnom društvu). Pod ‘korist’ ne mislim samo i prvenstveno na ekonomsku korist već na kakvoću življenja. U suprotnom se događa ili će se dogoditi ‘glumljena autentičnost’ u kojoj je sve ‘na prodaju’, ali koja ima svoj vijek trajanja jer je sve­dena na isključivo ekonomsku korist. Dolazak stranih radnika nije negativan sam po sebi, ali je negativan način na koji se to događa. Domaći ljudi ne idu raditi u inozemstvo iz obijesti već zato što tu nemaju ekonomsku sigurnost. Turizam mora biti autentičan, a kako to postići bez ljudi koji su tu odrasli? Sve nas treba brinuti broj onih koji su otišli jer to znači da se svi zajedno nismo dovoljno potru­dili stvoriti zajednicu ‘po mjeri čovjeka’. To se ipak najviše odnosi na političare i usvajanje činjenice da funkcija sa sobom nosi i odgovornost. Ipak, važno je nagla­siti, za sve probleme smo krivi sebi sami, a nikako strani radnici, kojima, kao i turistima trebamo biti dobri domaćini – govori sociolog Jozo Jurković.

Ima li povratka i postoji li rješenje? Ekonomist Jelčić ga pronalazi u stra­tegiji koja će se u budućnosti konačno morati napraviti. Dodaje kako će svi akteri morati sjesti za isti stol.

— U tom smislu podržavam ovo što gradska vlast radi u smislu smanjenja broja turista, ne može se konstantno iznistirati na prihodima i naštetiti svima. Postoji, primjerice, ceh ugostitelja, ali oni djeluju individualno i guraju svoje privatne interese, a tako će teško doći do rješenja. Morat će to napraviti zajednički – zaključio je Jelčić.