Dogovorili smo se u 9.15 u restoranu Orka. Kaže da je tamo k’o doma. U svom pretrpanom rasporedu, ipak je našao vremena za sjesti i popričati o svom poslu, ali i velikoj ljubavi – ribolovu. Maro Sekula od djetinjstva je vezan uz more, baš kao i njegova obitelj. Više je od dvadeset godina u ribolovu i prošao je sve njegove faze, od podvodnog ribolova, ronjenja i ribolova s udice. Prije nekih 12 godina, kako nam priča, došao je do svoga vrha. Tada je ulovio prvu tunu. Za njega to predstavlja najveći izazov u moru. Kaže – ‘nema skalina više’.
— U ribolovu mi motiv nije novac. Svi živimo i radimo za novce, ali još imam veliki motiv uloviti ribu. I taj me osjećaj drži već 12 godina. Dakle, imam još želje i motiva po pitanju lova, i u vidu sportskog i profesionalnog ribolova te natjecanja. Ljubav prema ribolovu je nešto što se teško može objasniti. Podvuče ti se pod kožu. Posao na moru je težak, ne može ga svatko raditi i treba ga voljeti – rekao je i dodao da nije bilo tune, možda nikad ne bi ušao u profesionalni ribolov.
— To je neki adrenalin kojeg ne mogu opisati. Živim za uloviti ribu. Živim za osjećaj kad me riba povuče, i za onaj osjećaj kad sam je nadmudrio. To ne može nitko platiti – govori nam Sekula ističući kako se povrh svega treba imati poštovanje prema moru. I njegovi sinovi Roko i Tijan poštuju more te obožavaju ribolov.
— More im je sve. I njima se cijelo djetinjstvo vrti oko mora. Sinovi me uvijek zovu oko 7 ujutro i pitaju što sam ulovio. Jedini su koji mogu dobiti informaciju o ulovu (smijeh). I jedino me djeca mogu vratiti s mora – rekao je.
Radi kroz cijelu godinu
Uspio je organizirati ovaj posao na način da radi kroz cijelu godinu te da zapravo nije ovisan o turističkim sezonama. Tijekom sezone, naravno, broji najviše radnih dana, dok se zimi taj broj spusti tek na nekih sedam u mjesec dana. Prošla je godina za svih bila teška pa tako i za njih. Naime, tijekom 2020. godine, zbog pandemije, nisu mogli svoju prodaju usmjeriti prema ugostiteljstvu, kao što je to bio slučaj tijekom prijašnjih sezona. Ali, uspjeli su se ‘iskoprcati’ i organizirati.
— Osim ugostiteljstva, svoju prodaju usmjeravamo na izvoz te lokalnu prodaju. Jako puno OPG-ova i ribara usmjerilo se na ‘virtualnu’ prodaju, posebno putem Dubrovačke virtualne pjace. Da nije bilo COVID-a, to se nikad ne bi napravilo, niti bismo mi uvidjeli koliki je potencijal lokalnog tržišta. Uveli smo dostavu kako bismo zadržali lokalno tržište, a izvoz prema vani nam se pojačao. Svu količinu ribe koju smo ulovili, uspjeli smo plasirati. U konačnici nismo imali problema, ali zasigurno je bilo malo teže – rekao je Sekula. Posebno važna stvar za njega u ovoj situaciji bila je pod svaku cijenu – zadržati zaposlenike.
— I pod cijenu da radimo u minusu, i da osobno to moram financirati. Jer, ljudi su u poslu sve. Radim još s troje zaposlenika koji trebaju živjeti svoju svakodnevicu. Ako izgubim ljude, doći će ponovno dobre godine, ali s kime ću imati tada raditi?! Najlakše bi bilo ‘potjerati’ ljude, ali što smo onda napravili?! Znamo svi koliko je težak proces za dobivanje kvalitetnog djelatnika. Stvarno sam sretan što smo uspjeli zadržati ljude – naglasio je Sekula dodavši kako su iskoristili državne potpore koje su im posebno dobro došle tijekom zime. Inače, tijekom ljeta nudi adrenalinski, odnosno sportski ribolov.
— Osjeti se da je korona uzela svoj danak. Inače, 80 posto našeg posla u turizmu je preko preporuke. Ne bih htio da moram raditi samo u turističkom ribolovu svakog dana. Najviše dva tri dana tjedno. Vladam time i imam svoj mir – naglasio je.
Kolike su kvote?
Kaže nam kako zna prepoznati svaku ribu u Jadranu, ali nekad se dogodi da uhvati ribu koju dotad nije vidio. U takvim slučajevima kontaktira Institut za oceanografiju i ribarstvo u Splitu s kojim ima dobru suradnju.
— Redovito uzimamo uzorke te pro¬vodimo analizu, pogotovo za tunu i sabljarku, i sve u znanstvene svrhe. Također, prezentiramo što se s ribom događa u našim vodama – naglasio je Sekula. Hrvatska je inače članica Međunarodne komisije za očuvanje i zaštitu atlantskih tuna (ICCAT).
— Mi smo ograničeni po pitanju lova tune i sabljarke, odnosno imamo određene kvote. Hrvatska sudjeluje u europskom pilot projektu kojim se svaka riba označava markicom koja na sebi ima bar kod. Tako svatko može mobitelom skenirati kod te dobiti informacije, od toga tko ju je ulovio, gdje, kada, u koji je restoran pošla… To je dosta dobro zaživjelo – rekao je Sekula koji kao i ostali profesionalni ribolovci ima godišnje kvote za izlov i preko te se brojke ne može prijeći.
— Imam dopuštenje za izlov 5145 kilograma sabljarke ili igluna te 6355 kilograma tune. To je ozbiljna količina koja nam daje sigurnost – rekao je Sekula. Teško mu je reći gdje mu je najdraža posta, ali ističe kako mu najbolje leži akvatorij Visa.
— Ne kažem da je ništa bogatiji od našeg područja, što ja zovem u đardinu, ispred kuće, ali jednostavno mi odgovara taj akvatorij Visa – rekao je. Najveća riba koju je ulovio bila je tuna koja je težila čak 165 kilograma! Ali, kako kaže, to je bilo prije deset godina.
— Imamo dosta velikih riba u Jadranu, no najviše na sjeveru Hrvatske, u plićem dijelu, odnosno na području oko Istre. Tamo je veća koncentracija velike ribe, koja ima 150 kilograma i više. Razlog tomu je što je i – veća koncentracija hrane. Tuna je riba koja inače dnevno jede 10 posto svoje težine. Primjerice, u Istri je dubina mora 30 metara, dok u nas, na području izvan Dubrovnika, dubina doseže i do 500 metara. U nas morska riba, što se tiče težine, varira od oko 50 do 100 kilograma – istaknuo je Sekula zanimljive podatke. Rekao je kako je hrvatska tuna izrazito cijenjena riba u svijetu.
— Imamo jako dobar proizvod te Hrvati po pitanju uzgoja tune jako dobro kotiraju. Hranimo je domaćom srdelom koja ima veliku kvalitetu. To su prije dosta godina Japanci dobro ‘nanjušili’ i ne propuštaju priliku kupiti je. Čak 90 posto naše tune odlazi u Japan. Riječ je o ozbiljnim količinama. Nisam siguran, ali mislim da se radi o brojci između 3 i 4 tisuće tona – naglasio je Sekula.
‘Formula 1 na moru’
Nisu mu strana ni natjecanja, kao što je Big Game Fishing na kojemu se love tuna i sabljarka. ‘To je Formula 1 na moru’, naveo je. Na posljednjem natjecanju koje se održalo u Komiži 2019. godine, njegova je morska ekipa imala najveću ribu. Težila je blizu 90 kilograma. Borba s ribom je trajala čak dva i pol sata. Prisjetio se i svjetskog prvenstva na Kostariki. Bilo je to 2015. godine te za njega prelijepo iskustvo. ‘Odmah bih se vratio’, kaže nam kroz smijeh. Pozivnicu je dobio kao jedan od pobjednika domaćeg turnira.
— Na području Jadrana imamo sigurno 20 vrhunskih brodova i ribolovaca, koji su napravili dosta u ribo¬lovu u svjetskim razmjerima. U natjecanjima se riba pušta. Mali se dio ribe zadržava kao trofejni primjerci. Za vrijeme natjecanja, na kopnu, u mjestu organizacije turnira, uvijek se održava velika manifestacija – opisuje nam Sekula. Bio je jedan od organizatora ribolovnog natjecanja u Portu prije šest godina. No, priznaje kako je organizirati takvo natjecanje u srcu sezone izrazito teško.
— To smo uspjeli te godine, i dobili pohvale, no teško je kad u luku dođe 20 brodova, na tri ili četiri dana. Pomrsili smo račune svima koji od turizma žive. Koliko god je to lijepo, jako je teško u turističkom gradu kao što je Dubrovnik organizirati takvo natjecanje – dodao je.
More je jako onečišćeno
Dodao je kako Uprava za ribarstvo Republike Hrvatske brine o moru te da se dosta restrikcija provelo, što ribarima, kako kaže, često ne odgovara.
— Ali, pozitivni su se rezultati, što se tiče očuvanja ribljeg fonda, počeli događati – kazao je. Kad smo ga pitali koje je njegovo mišljenje kad čuje da su strani ribari ušli u naše more, rekao je:
— Regule definitivno moraju postojati. Zašto na vrijeme naša politika neke stvari nije unijela i provela, ne znam. Mi dosta toga zamjeramo, ali neke stvari ne možemo promijeniti. Nije nam drago kad ulaze u naše vode, s tim da naša policija, carina i obalna straža većinu slučajeva riješe. Kazne nisu nešto velike, ali takvo je naše zakonodavstvo. Meni nikad nije takvo nešto palo na pamet. Uvijek ću reći da se mogu praviti pametan sebi ispred kuće – naglasio je. Naveo je i da mu je žao što jako malo pazimo na naše more.
— Ne cijenimo ga dovoljno. More je jako onečišćeno. Jako puno smeća završi u moru. Žalosno, ali to je istina. Nije ugodno vidjeti šporko more. To je ne samo hrvatski, već svjetski problem. Moramo debelo razmisliti što će biti u budućnosti. Mislim da bi nas svih trebala biti sramota zbog onečišćenja mora. Trenutno su u ribarstvu na bazi cijelog Jadrana zlatne godine u ribarstvu. Samo nitko od nas ne zna koliko će trajati. More je veliki resurs koji moramo čuvati za budućnost – naglasio je Sekula.
SAM GA NAPRAVIO
Njegov Servantes
Veliko značenje u njegovom životu ima i brod – Servantes. Napravio ga je samostalno prije sedam godina te je uz njega izrazito vezan.
— Inače, bio sam neko vrijeme u brodogradnji. Servantes je prilagođen poslu ribolova. Teško je na tržištu kupiti gotov brod. I kad se kupi, onda ga se mora prilagoditi sebi. Bio je to veliki projekt – rekao je.
Foto: Zvonimir Pandža/Maro Sekula, privatna arhiva
Iz tiskanog izdanja DuLista od 11. kolovoza 2021.