Iako joj je odbojka bila prva ljubav i ‘broj 1’ u životu, Anđela Čuljak od nje je morala odustati u četvrtom razredu srednje škole. Imala je dobar razlog, a zahvaljujući kojem danas razgovaramo s njome. Usmjerila se, naime, na učenje za državnu maturu, a kako bi mogla ostvariti što bolje rezultate i upisati željeni fakultet. To je bio studij stomatologije, a za kojeg se odlučila u trećem razredu srednje škole. No, prije ove odluke uvijek je govorila kako će raditi u apoteci jer je njena majka magistra farmacije. Kaže nam kako nije bila sigurna hoće li ‘upasti’ na fakultet jer nije bila 5.0 odlikašica. Uspjela je, upisala je studij stomatologije na Medicinskom fakultetu u Splitu, završila sve u roku i danas radi u svojoj zubarskoj ambulanti Doma zdravlja u Mokošici. Priznaje nam, htjela je ostati u Splitu zbog dečka, ali i zbog već izgrađenog života u tom gradu. Ali, tamo nije bilo posla, vratila se doma i počela raditi kao zamjena na Elafitima. Boravila je dva dana na Lopudu, isto toliko na Šipanu te jedan dan na Kalamoti. Na početku joj je, ističe, bilo teško.
— Brod je bio ujutro u 10, a vraćala sam se natrag brodom u 15 sati. Nemaš ni jutra ni popodneva. Prođe ti ura, ura i pol vremena u putu na otok pa isto toliko za povratak. Ali, s vremenom sam se naviknula na rad ponajprije zbog ljudi. Bili su divni prema meni. Vrijedi ona da otočani vole doktora i svećenika. Ako ti treba pomoć, prvi će je ponuditi. Nisam imala puno pacijenata niti prenatrpan raspored što mi je bilo odlično za moj početak u ovom poslu. Lijepo sam se uhodala – kaže nam Anđela. Toliko joj je bilo dobro, da kad su joj rekli da treba prijeći u Mokošicu, nije joj bilo po gustu.
— Naviknula sam se bila na Elafite, na ljude i na svoju medicinsku sestru. No, znala sam isto tako da moram kadtad napustiti otok i da to nije put kojim želim ići i da hoću nešto malo više od toga – rekla je Anđela. Elafite smatra odličnim iskustvom, no sad je ipak sretnija i zadovoljnija po pitanju posla, ponajviše zbog radnog vremena.
Kad prvi put doći u zubara?
Strah pacijenata, ističe, sastavni je dio njenog posla.
— Uvijek im kažem da se nemaju čega bojati, pokušam ih umiriti naglasivši kako će dobiti anesteziju – rekla je Čuljak. Najviše pažnje u posvećuje djeci, a rad s njima najdraži joj je dio stomatologije. Pisala je diplomski rad naslova ‘Stavovi i navike roditelja i njihove djece predškolske dobi o oralnom zdravlju’, a održala je i nekoliko edukacija u vrtićima u predškolskim grupama upoznavajući djecu sa zubima, karijesom, štetnosti slatkiša… Nerijetko se dogodilo da bi djeca nakon edukacije odlučila doći kod nje u ambulantu.
Ne mogu i ne želim im dati djeci samo 15 minuta vremena jer možda u tom razdoblju neće ni ući u ambulantu. U sat ili sat i pol nekad ne napravim ništa, niti im počnem popravljati zub
— To je dio stomatologije u kojem baš istinski uživam, ali i općenito volim djecu. Potrebno je znati pristupiti djetetu, a najbolja metoda za rad s djecom je razgovor uz upoznavanje s opremom, a nekad i vožnju na stolici (smijeh). Uvijek kažem svojoj medicinskoj sestri da mi izdvoji više vremena za njih. Pogotovo ako netko od njih prvi put dolazi. Ne mogu i ne želim im dati samo 15 minuta vremena jer možda u tom razdoblju neće ni ući u ambulantu. U sat ili sat i pol nekad ne napravim ništa, niti im počnem popravljati zub. No, moguće je kako će tijekom idućeg dolaska u ambulantu biti opušteniji i voljni dopustiti popravak. Ne smije se stvoriti kontraefekt, odnosno da dijete neće htjeti doći idući put i plakat će cijelim putem do ambulante – kaže nam i dodaje:
— Sve je u pristupu, potrebno je razgovarati i sigurno će se nekad uspjeti popraviti zub – rekla je. Nažalost, dosta roditelja dovodi djecu u zakašnjelom stadiju. Objašnjava nam kako se ovdje radi o djeci koja u zubara prvi put dolaze sa šest godina. Knjige kažu, ističe, kako je potrebno doći prilikom pojave prvog zuba, a to je s nekih godinu dana.
— Tu se isključivo radi o dolasku s roditeljima u ambulantu i pregledu. Nema nikakvog rada na zubićima. Pa će se dijete s tri godine vratiti u ambulantu i da će doći bez ikakve potrebe za popravkom. Potrebno je ponajprije educirati roditelje, organizirati edukacije na kojima će moći saznati sve o oralnoj higijeni – rekla je Anđela. ‘Zapao’ ju je tjedan dežurstva poslije Uskrsa u ambulanti. Kao i ostale struke, i njena se ‘suočila’ s koronavirusom.
‘To nije hitni slučaj’
Sredinom ožujka propisane su mjere za rad i u stomatološkim ambulantama. Stomatolozi nose duplu zaštitu, uz korištenje vizira te zaprimaju samo hitne pacijente. Nije paničar, reći će nam dodajući kako je smatrala da neće doći do situacije u kakvoj smo trenutno.
— Ali, sad stvarno mislim da trebamo biti ozbiljni i moramo poštivati mjere. U ožujku smo dobili preporuku da se moramo štititi više nego inače, koristeći duple rukavice, maskice i vizire. To i inače sve nosimo, no sad se moramo više pripaziti zbog pacijenata. Dobili smo upute da zaprimamo samo hitne slučajeve. Realno, nikad ne znamo tko će nam ući u ambulantu – naglašava Anđela. Nakon uvođenja mjera o primanju hitnih pacijenata zbog epidemije koronavirusa, bilo je onih koji nisu shvatili važnost ove odluke pa su se naručivali za pregled (jer su imali vremena). Pacijenti su je zvali i zbog puknuća plombe. Objašnjava nam kako se u ovoj situaciji nije radilo o hitnom slučaju.
u našoj se struci kao hitan slučaj smatra akutna bol, otečenost, traume i krvarenja. Kada pacijentu pukne plomba, to nije hitni slučaj, osim ako za posljedicu nema bol
— Osoba nije osjećala nikakvu bol. Naime, u našoj se struci kao hitan slučaj smatra akutna bol, otečenost, traume i krvarenja. Kada pacijentu pukne plomba, to nije hitni slučaj, osim ako za posljedicu nema bol. Dakle, ako je nateknut zub, i osoba je na tabletama te ne može izdržati bol, tada smo je dužni zaprimiti u ambulantu. Nažalost, bilo je pacijenata koji su se naljutili jer smo ih morali odbiti – ističe Anđela naglašavajući kako ‘moramo shvatiti da situacija nije bezazlena’.
— S pregledima se može čekati i moramo čuvati sebe, ali i jedni druge. Prva želim pomoći, ali ako sam dobila uputu, dobila sam je s razlogom, ne samo da štitim sebe, nego i one ljude koji dolaze u ambulantu. Strogo ih se pridržavam i zaprimam samo hitne pacijente. Ljudi u Mokošici su se nakon nekog vremena naviknuli. Zovu me i govore: ‘Doktorice, dogodilo mi se to i to, ali ja ne bih došao dok ne prođe’. Čisto su se javili da znam. To je dobro – kaže nam i dodaje: ‘Nije me strah, samo je potrebno dobro zaštititi se. Tako smo naučeni i kroz fakultet da se odnosimo prema svakom pacijentu kao da je bolestan te da se u skladu s time zaštitimo’. Ističe jednu bitnu promjenu.
— Savjetovano nam je da se otvaranje zubi turbinom, kod velikih boli, ne radi uz prisustvo vode. Znači, ne koristimo vodu jer postoji mogućnost širenja virusa kroz aerosol (riječ je o česticama vode i sline koje prskaju tijekom rada na zubima) – navodi. U cijelom radnom tjednu, odnosno u pet dana broji 3 do 4 hitna pacijenta. No, u tom razdoblju zaprimi veliki broj telefonskih poziva putem kojih savjetuje pacijente i daje im sve potrebne informacije, ali i na taj način odlučuje je li nešto hitno ili nije.
— Jednom nas je zvala trudnica koja je imala natečen zub. Inače ne dajemo antibiotike na osnovu telefonskog poziva, ali nisam htjela da se žena izlaže izlasku vanka. Dala sam joj antibiotik bez da sam je vidjela, što inače ne radim – rekla je Anđela.
Povratak odbojci
Kad nije na poslu, izdvoji sat vremena za šetnju, ali i za trening u kući. Naime, iako smo rekli da je odustala od treniranja odbojke u srednjoj školi, ipak joj se vratila prije četiri godine, nakon povratka u Grad.
— Odbojka me ispunjava. Bio je dovoljan jedan poziv i zajednička kava s trenericom iz Ženskog odbojkaškog kluba Dubrovnik. Tijekom studiranja u Splitu, bavila sam se fitnessom i odrađivala grupne treninge. Htjela sam se vratiti u odbojkaške vode jer me ovaj sport ispunjava. Rekla sam da ću dati klubu koliko budem mogla. Mogu iskombinirati privatno, poslovno i trening koji se odvija u večernjim satima. Uspijem doći na 90 posto treninga i utakmica. Ako radim popodne, trčim u dvoranu kako bih stigla na trening. Vikendima putujem, naravno ako nije moj dežurni vikend. Uspijem nekako sve uskladiti, ali lako je kad u nečemu uživaš. Napravili smo veliki uspjeh jer iduće sezone igramo Super ligu – naglašava Anđela koja će trenirati koliko god bude mogla, a onda će se prebaciti u trenerske vode. Završila je zagrebačku trenersku školu za voditelja odbojke. ‘Želim ostati svakako u dvorani, i u odbojci’, rekla nam je stomatologinja.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju DuLista 22. travnja.