U danima iza nas jedna tužna vijest iznenadila nas je i ostavila u nevjerici s pitanjem ‘zar je to zaista moguće?’ Iako je od njegova odlaska prošlo već nekoliko dana, mnogima još nije ni kjaro ni jasno da ga više nema s nama, tu u điru Gradom i na njegovom Prijekom.
Zapravo, malo tko će još uvijek, iako dani prolaze, povjerovati da je on zaista umro. Ta riječ bila je sve ove godine nešto ne pojmljivo uz njega. Jer, Ivo Rudenjak sa veseljem i vječnom mladosti i nekom stalnom radosti živio je svoj život, brzo, iz trena u tren, bez promišljanja na stanku, na zastoj ili neku pauzu, gosparski do kraja kako to i dolikuje pravom gosparu, što je on zaista bio. Unatoč svojim velikim godinama života, sve je te godine proveo u stalnoj trci i frci života, te nam zaista još uvijek nije jasno da je stao, partio, umro, da ga više nema s nama, u njegovom Gradu, u kojem se rodio, godine proživio i postao za života jedno od njegovih prepoznatljivih obilježja. Bio je pokretač puno dobrih stvari, ne tek jedan od dubrovačkih ugostitelja, već vrhunski poduzetnik u svemu što je činio, osmislio i pokrenuo, uvijek korak ispred ostalih, osjetivši „okolnosti mjesta i vremena“. Upravo on je osoba koja je pokrenula naš Grad i koja bi mu i te kako još dobra učinila u vremenima koja nam tek dolaze.
Trpeza života
Cijeli njegov život, sve te godine koje je na kraju zbrojio, nevjerojatna su priča puna anegdota, zgoda, uspona i padova, raznih likova, mjesta, događaja. Često ih je znao prepričavati, bile vesele ili tužne, uvijek uz osmijeh. Srećom, ostaje puno toga zabilježeno u monografiji o njemu „Moj život u carstvu delicija“ objavljenoj 2010. godine, koju je priredio i uredio, te u njoj zapisao sva njegova sjećanja, dugogodišnji dubrovački turistički novinar gospar Nikola Šubić. Zahvaljujući toj knjizi, a prisjećajući se mnogih njegovih priča, evo kao neki spomen na njega, pokušajmo proći bar dijelom života gospara Iva, Rudija kako su ga zvali prijatelji iz djetinjstva koje je jako volio. Kao za primjer gospar Tomislav Šuljak, zajedno su odrasli, igrali se na Prijekom, te zajedno prošli kroz život mnoge nevjerojatne zgode, neke smo zapisali i u ovom điru „Ulicama…“ Uvod u ovu knjigu zapisao je gospar Luko Paljetak, također Rudijev prijatelj od djetinjstva. Njih dva rođeni su na istoj strani Grada, onoj osunčanoj bandi podno Zidina, na Prijekom. Zapisat će Paljetak o svom prijatelju iz djetinjstva i kako se niz Prijeko prema Stradunu slijeva točno 14 ulica kao 14 struna glazbala što pjevaju kako je život ipak lijep, bez obzira na sve nedaće koje sa sobom donese, ali i odnese, te kako je život još ljepši kad su u njemu oni lijepi trenuci uz dobru trpezu. Upravo tu, na njihovom Prijekom, u tom nekad burnom, a nekad tihom i snenom kvartu Grada, punom života i tuge, smijeha i suza, zapisat će Paljetak kako je njegov prijatelj Ivo još u djetinjstvu spoznao što je sklad, kako uvažavati druge osobe, a posebno znati štovati gosta. Gosta, koji je tada, nekad davno kad su bile godine djetinjstva njih dva, tako rijetko navraćao do njihovih ulica na Prijekom, ali zahvaljujući Ivu našli su baš tu onu dobru trpezu života, te Prijeko godinama odiše i vonja mirisima raznih delicija učinjenih u njegovim restoranima. Imao je gospar Ivo taj poduzetni duh, dalekovidnost i vlastita procjena u poslu, u kojeg mnogi ulaze samo zbog brze zarade, zatim ta slutnja i strast, koju je kažu starija čeljad naslijedio od svog oca, gospara Nika Rudenjaka, koji je zapravo i prvi počeo sa strašću razmišljati o delicijama i svom gostu.
Blagoslov spasa
Prisjetio bi se često gospar Ivo kako je već pri njegovom rođenju bilo problema, „rodio sam se u Gradu, u prelijepom Dubrovniku, godine 1936., 7. svibnja došao sam na svijet, od majke Jelice i oca Nika“. Već pri porodu bilo je problema, te je babica zvala za pomoć tada znanog dubrovačkog liječnika, dr. Turudića, koje je nakon pregleda tek rođene bebe olako prognozirao kako neće preživjeti ni dočekati slijedeći dan. Otac mu Niko nije se s tim mirio, te je pozvao i drugog tada znanog dubrovačkog liječnika, dr. Nikšića koji samo potvrđuje mišljenje kolege, te im još mračnije poručuje da pripreme kapsu, mrtvački sanduk za tek rođeno dijete. Srećom po Iva, tu je bila i njegova tetka, majčina sestra, koja se s tim tvrdnjama tada znanih doktora nije mirila, te je bebu, malog Iva, obukla u robu svetog Antuna, malog franjevca, odnijela ga u Katedralu uz svog zeta i Ivova oca Nika, koji je tamo očekivao blagoslov svećenika za bebu kako bi na miru otišla na drugi svijet, ali Ivo je po tom blagoslovu ostao živ. Posebne su priče vezane za ugostiteljstvo. Istih godina, drugi dio pedesetih prošlog 20. stoljeća, otac i sin Rudenjak bave se istim poslom, otac Niko vodi pune tri godine restoran na Žarkovici, znana je anegdota – kad bi gore gorilo svjetlo, radio je i restoran, te je vodio slastičarnicu na kantunu Lučarice i Ulice od Polača, a Ivo je krenuo u svoj prvi biznis, otvorio je slastičarnicu, pastičeriju u Cavtatu, koju je vodio od 1956. do 1958. godine. Iz tih godina je i ona znana anegdota kako je Ivo imao „dogovor“ sa komunalcima u Cavtatu da redovno svaki dan ljeti zatvaraju vodu po dva sata oko podne, kako bi svi baš kod Iva kupili i popili sok, a i nešto slatko pojeli. Nakon toga su i otac i sin doživjeli nikad razjašnjenu „tihu“ zabranu rada.
Počelo je limunadama
Povratkom sa odsluženja vojske, tražeći posao, pomalo razočaran u sve što se tih godina njegovoj obitelji iz događalo, prisjeća se kako je jedno jutro tužno stajao na Minčeti, uvjeren kako će i on napustiti Grad. Sestra Jelica mu je već bila u Italiji, a brat Vlaho u Americi. U tom razmišljanju o odlasku iz Grada, pored njega prolazi neka grupa učenika, od kojih je netko rekao kako bi bilo lijepo tu popiti jednu hladnu limunadu. To je bio razlog što je ostao i to je bio njegov novi početak i početak nove priče, 1961. dobiva dozvolu i počinje prodavati limunadu prvo na Minčeti, kasnije i u Revelina i na Peskariji, neko vrijeme držao je mali bistro u Dvoru, pokušao je i u Sponzi, ali tu dozvolu ipak nije dobio. Zanimljiva je i njegova priča o kupovini mikser sokovnika u Njemačkoj, u koju odlazi kupiti jedan aparat, dobiva na posudbu tri aparata, a koju godinu iza po nekoj rasprodaji kupuje ih čak 160! Više od dvadeset godina Ivo je držao sokovnike i miksere na nekoliko lokacija po Gradu, a počeo je i suradnju sa Igrama, gdje je u pauzama izvedbi publici nudio svoje osvježavajuće sokove. Tih godina netko anoniman poslao pismo tadašnjim općinskim vlastima s prijedlogom „Dignite Orlanda a umjesto njega stavite Rudenjaka s limunadom!“ A onda su došli na red restorani, jer Ivov duh nikad nije mirovao.
Završilo restoranima
„To je bio nekakav realni slijed mojih dotadašnjih poslovnih aktivnosti vezanih uz tzv. malo ugostiteljstvo“ kako je izjavio u svojoj monografiji, te u svibnju 1963. na drugom katu Rosarija, gdje je do tada bio Klub starina Društva prijatelja dubrovačke starine, otvara svoj prvi restoran, „Astarea“. Svjestan kako želi nešto novo i drugačije, po inventar za svoj prvi restoran odlazi u Italiju, tamo kupuje sve što se tada nije moglo kupiti kod nas, od stolnjaka, čaša, do slamki u raznim bojama! Zanimljivo, radio je samo zimi, jer već tih godina restorani po Gradu su zimi bili zatvoreni. „Astareu“ je vodio sa svojim roditeljima, majka Jelica bila je glavna kuharica, spremali su se domaći specijaliteti, mnogi znani gosti su do njih navraćali, a vrhunac je bio kad je u anketi uglednog američkog časopisa „National Business“ 1971. ovaj njegov restoran uvršten među 50 najboljih u svijetu. Dvije godine iza, 1973. ga je zatvorio. Ali ni tu nije kraj priče. Dapače, tek počinje…Nakon što je sa bratom Vlahom otvorio restoran „Ragusa“ u New Yorku, na svoj četrdeseti rođendan, 7. svibnja 1976. otvara na Prijekom svoj restoran „Ragusa 2.“ koji će za sva vremena obilježit i njega i cijeli kvart Prijeko. Kad mu je otac Niko vidio lokaciju gdje namjerava otvorit restoran, rekao mu je „Gdje ćeš ovdje sine otvoriti restoran, zar ne znaš da nikada nije bilo lokala iznad Prijekog!“ Ali, sin ga nije poslušao, otvara novi restoran, a kako je želio staviti prve stolove na samo Prijeko, kupio je još jedan prostor i otvorio „Brasseriu Lora“. I tako su izašli prvi stolovi na Prijeko, po Gradu se pričalo kako je Rudenjak iznio tinel na ulicu, a on je postao obilježje Prijekog i cijelog Grada. Ali, ni tu nije kraj ove priče…