stalno me pitaju odakle mi hrabrost za duhovni nudizam,
da stanem na ovu javnu pozornicu,
da otvorim srce, ogolim se do kraja,
vama nepoznatim čitateljima,
isporučim mjesečnu dozu moje patetike, komike,
svog užasa te moje travničke hronike.
je li to moja unutarnja prinudna i perverzna potreba,
da budem gledan, čitan, potpuno otkriven,
ili je to samo puki egzibicionizam,
bazični nedostatak inhibicije,
snažna potreba za samosažaljenjem,
neprijateljski čin osvete i samosabotaže,
analitika moje sjebane psihe.
ili je to samo čista savjest, moja sloboda,
koja još uvijek nije za odstrel.
ma kakvi, što ti je, ar ju normela,
kakva su ti to glupa propitivanja,
ti si muškarac, bez brkova, s bradom,
tetoviran, probušenog uha i jezika,
poznaš sve one mantre društveno konstruirane muškosti,
budi hrabar, nikad ne odustaj, ne priznaj poraz,
baci mreže, predsjedaj sastancima, budi uzor klincima,
plati račune, okopaj patate, popravi satelitsku, sastavi ikeu
(i usput položi sve one krevetno – kuhinjske praktične ispite),
šarmiraj, ali ne varaj, izražavaj se učeno,
ponašaj pristojno, uzimaj sirovo,
budi uspješan prototip sljedeće generacije hodajućih testosterona.
budi miran, snažan, osebujan, uvijek osoban,
ne uzmiči, ne boj se, ne ulizuj,
ne kradi i ne lupetaj gluposti.
govori i piši samo ono što misliš,
pritom pazi da ne ugroziš obitelj, posao, društveni status.
sad hoćeš li osnovati veliko poduzeće, biti uspješan,
biti salasta karikatura muškosti ili se ustrijeliti u podrumu,
pitati ženu za džeparac ili ju potajno špijunirati,
svejedno je, vladaš li ili služiš,
svakako ćeš jednog dana nestati,
danas kao prižogin, jučer kao elvis prisli, dže ef kej,
sutra kao ronaldo i đorđina, margo robi, naomi vots.
teško je danas biti tele muško,
a ne zvati se duško.
datumi, sjećanje, kontrola lupa vratima,
regularna predstava, tko ne pamti iznova proživljava.
fak dis sistem.
pusti me tih moralizatorskih banalnosti,
holivudskih filmova, urbanih poplava nedosljednosti,
radije gledam filmove sa sandensa, slušam azru, ekave i film,
opijam se bezobzirnošću, seljaštvom i muškim šovinizmom,
a u mojim pokretima ima nečeg ritualnog.
moja muškost je već dugo nagrižena udobnošću i užitkom
(dovoljna indicija višeg standarda),
svom tom nevidljivom paučinom tjeskobe,
dok se iza mojih ciničnih govornih kontrukcija krije samo
nesigurnost,
strah od letenja, kinetoza, naše nijemo sudioništvo.
iako se izražavam sa samoironijskim odmakom,
ja sam zapravo bez arome, robotiziran,
upadljivo blazirane face na onom mučnom gala koncertu zatvaranja
igara,
iako seksi i putene, moje su riječi potpuno lišene
sposobnosti prenošenja sadržaja.
ja sam fasada bez štukatura,
vječiti sjaj nepobjedivog uma,
bič stejt of majnd.
sloboda nije podmetanje ideološki zakržljale forme,
sloboda nije pometanje ideološki bilo kakve norme,
sloboda nije jednostavni domaći zadatak,
ona je svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi,
sloboda te čeka, uzmi je.
iz protesta ne bacam mreže, već berem lupare,
ne vodim sastanke, već pišem bilješke,
kopam nos, a ne patate, sastavljam legiće umjesto ikea stoliće,
nemiran, slab, uvijek bolestan, jezika bržeg od pameti,
uzor budalama, šarmantan kurvama,
uvijek ljut, oznojan i dosadan,
oštećena duša, hodajući ranjenik
(iako kažu da sve dok ne budeš ranjen, ne možeš postati čovjek).
uznemiruju me laboratorijski virusi, klimatske promjene, rodne
ideologije,
svi ti mali iskompleksirani hobiti koji vladaju svijetom.
često se pitam zašto ljudi imaju potrebu za bromansom pored onih
dama,
koje nose one crne majice s likom lagerfelda od sto eura,
i zašto u zadnje vrijeme stalno citiram slobodu od džonija,
slušam grin dej, gledam stend ap splicke scene,
dok razmišljam je li pomalo nastrano da u ovim godinama
još uvijek imam noćne polucije.
sloboda nije mizantropski odbačeno kukavičje jaje,
sloboda nije uzajamno milovanje idiotskih glava,
sloboda nije referada staničnih šetača,
ona je svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi,
sloboda je žena, uzmi je.
uzimam, a vi se čudite i dalje.
STAVI NA JAVNO Za slobodu stvoren
