kao što ne postoje glupa pitanja
već samo glupi odgovori,
tako ne postoje ni male uloge,
nego samo mali glumci,
pa se svi nekad osjećamo kao u kumovima,
penetrirani raznim zaglavama,
sve je to zapravo tuga i nevoja,
polovna auta, odbacivanje budućnosti,
naša letentna futurobija,
površna konzumacija informacija,
lažna mlada i naopako obučena spitfajerica
(i kolcem i lancem i bokserom u glavu),
cijeli ovaj život se događa
na rubu ironije i ozbiljnosti.
kao da ministrica rođena u gradu,
kaže da nikad nije bila u mokošici.
———————————————-—————————-——————
za ovu sam godinu konačno završio sa sarmama,
francuskom, rokijem jedan, dva i tri, četiri skakaonice,
novogodišnjim koncertom, vanila kiflicom,
već radim prve bukinge,
poštovana, možemo potvrditi vašu predrezervaciju,
datum dolaska, datum odlaska,
broj gosta, ukupna cijena, boravak, depozit,
parking iznad luke
(besplatan, osvijetljen, prostran i siguran),
ček in i ček aut,
buking je potvrđen kad akontacija sjedne na račun,
poslat ćemo vam mejl potvrde,
veselimo se vašem dolasku,
evo i podataka za uplatu.
pucam na tržište zemalja
kolokvijalno nazvanih plava banana,
već pomalo tupo inkrepit,
sve više tonem u mistiku starih učenja, zaborava koji donose euri,
dok se gazim crnim vinom u bistrou četeres i devet,
ispred mene katica marinović,
rendom likovi, sva ona silna melodramatika
subotnjeg ostarjelog izlaska,
daj nam odsviraj jednom šina iz a pank roker.
za stolom recitiram blek aut poeziju jedne od kćeri,
sa sata hrvatskog, kreativnog tečaja poezije,
čovječanstvu već navrh glave,
ovaj naš svijet jest,
neprestano pogleda uprtog prema kojim idealima.
pod nebom bez zvijezda,
kako bi sve ovo izgledalo,
kako bismo snivali,
vješali naporne noći,
svojim nezasitnim htijenjima.
svemir trži sanjare, avanturiste,
svemir hoće pjesmu pjesnika,
dušu čovječanstva,
a ne prljavu nadu, satiru.
svi me čudno gledaju, a ja pucam od ponosa i tumačim im kako cure
i bez mene jako dobro shvaćaju,
da Bog voli skrovite duše.
———————————————-—————————-——————
ovaj fejzbuk s vremena na vrijeme mi dođe,
kao jedan vid reminscencije, bihevioralne terapije,
brižno strukturirane,
zasnovane na aktivnoj suradnji terapeuta i klijenta,
kao nova birtija puna naroda,
budala i neliječenih alkosa,
mediokriteta, šmokljana, demagoga,
kompleksaša, beskičmenjaka, blefera,
bijednika, prevrtljivaca i cirkusanata,
kao i književna grupi u njemu pronalazim
samo starudiju poput sebe,
koji pišu svoja maloumna mišljenja,
koja ne zanimaju nikoga,
stavljaju fotke svoji izbečenih njušketina
(kao groblje kućnih ljubimaca, poentira svirac).
rajcaju nas lajkovi, ulizivački komentari,
bestidno izrečene laži, dok slikamo bečki šnicel,
i stavljamo iznad austrijsku zastavu,
a spavamo na vlašiću, jahorini, kupresu.
mladi nas mrze, nekako smo im kripi, krinč, kič,
kažu da nas sažaljevaju i srame nas se istodobno.
u jednom planinskom restoranu slavimo njenu mirovinu,
pijani pjevamo kis mi kejt,
došao je i taj čas, da ti konačno odeš od nas,
ali samo da znaš, ni tvoji luksuzni apartmani,
ni brkovi erotski angažmani,
a ni silni čestitari, baka servis aranžmani,
teško da će biti zabavniji od naših glupih faca,
dvosmislenih šala, nepotrebno obilnih marendavanja,
i svakodnevnih debilnih političkih komentara,
samo naših lerija dejvida i džerija sajnfelda.
bez oduševljenja molim.
———————————————-—————————-——————
melodramatičan, glasa načetog nikotinom,
oštar poput kajenskog papra,
zaštitnički nastrojen,
ja sam naš špicen kandidat,
to više nije ni kuriozitet, ni licencia poetika,
za to ne postoji adekvatni eufemizam,
supstitut, sinonim, izlika ni sofizam,
to je jedino i samo naš zajednički kukavičluk, mazohizam, glupost,
oksimoron u kojem živimo,
naš nepismeni idiotizam, eskort i šovinizam.
dua lipa, di si radosti.
STAVI NA JAVNO Plava banana zaborava
