STAVI NA JAVNO Okus prvih koncerata

koncertno odgojen u lazaretima,
sve je zapravo počelo s psihomodopopom,
prvi samostalni izlazak i odmah krv, znoj, suze i staklo,
godina zmaja i lajv in amsterdam,
tad sam imao petnaest i nisam bio sasvim svoj,
čarolije prekinute na pola,
prve masovne tučnjave kojoj sam nazočio.
moj doživljaj svijeta bio je ekstatičan,
srljanje kroz maglu s guskama,
defora lokruma i života,
moja povrijeđenost bila je potpuna,
neublažena perspektivom odrasle osobe,
dodatno potencirana zbog ranijeg odlaska s nastupa.
vodio sam mlađeg brata sa sobom,
starci su čekali na pločama,
unezvijerena svjetina i hitna pomoć,
kako učinjet monadu,
kad je sve oko tebe samo anticipirani zaborav.
laki ljudi šeću gradom,
blijeda lica nosi zrak,
rano jutro, letim zrakom,
čini se da nosi me lahor blag,
i što da radim dečko,
u ovako tužnom gradu,
osim da vjerujem u zrak.
————————————————-———————————-
u robnoj kući minčeta,
imao sam tupi osjećaj prepoznavanja vlastite taštine,
i šlepanja na džonijevoj karizmi,
imao sam i tetu miljenku na odjelu ploča i kazeta,
moć prvootkupa i presnimavanja,
činilo mi se tada da u njihovim albumima,
mogu na zemlji osjetiti pred okus neba,
jer mi je tada glazba predstavljala sve.
naravno da je to bila najobičnija tlapnja jednog bezveznjaka,
ništa više od trendovske blasfemije i fora fraze.
osjećao sam se kao glasnogovornik novog vala na zalazu,
svih njegovih mirisa i boja, njegovog asfalta, osebujnog slenga,
a azra je za mene bila izraz bunta
deklasiranog i revoltiranog pojedinca,
zagrebačkog urbanog kita.
čitao sam tada u globusu glazbene feljtone,
o sedam uzastopnih koncerata u kulušiću,
o tim prestižnim događajima za koje se tražila karta više,
a gužva ispred kluba, znojna atmosfera u njemu,
magnetizam s pozornice i naelektrizirani zrak u publici,
tih su večeri u zagrebu vjerno dočaravali ugođaj
svinging londona šezdesetih mikelanđela antonionija.
uradi nešto za svoju savjest, ne misli da si sam,
kreni oštro uzmi stvar u ruke, zaboravi na strah,
toliko žena koje traže tvoju pomoć,
toliko žena koje sanjare,
toliko žena koje uzdišu tiho, ludnica je oko nas.
uradi nešto za svoju nervozu, smiri drhtanje,
budi kao valentino, ne kolebaj se
nema vremena za bolju budućnost
nema vremena da predahneš,
nema vremena da živiš još jednom,
nitko više nije mlad,
ma hajde mrdni već jednom,
ma hajde pokreni se,
ma hajde učini nešto, ne zabušavaj.
————————————————-———————————-—————-
izdvojili su se na toj monolitnoj kulturnoj sceni
tadašnjeg socijalističkog društva,
dok su na nju glasno istresali svoju osebujnu verziju krika i bijesa,
svježu autorsku krv, autentičan emocionalni naboj,
mladenačku buntovnost i polemičnost
(uostalom to su radili i početkom devedesetih, kad nije baš bilo
popularno).
dijelom i zbog njih sam prihvatio sve one opasnosti uopćavanja,
naučili su me neograničenoj vrijednosti svakog ljudskog bića,
otprilike tad sam negdje shvatio,
da se Bog o tebi brine kad se ti brineš o drugima.
u to vrijeme već sam počeo uklanjati sve one lažne rečenice iz svog života,
prestao slušati razgovore koje nisam trebao čuti,
sve manje naporan i pretjerano artikuliran.
ekatarina velika kao uvijek prisutna,
ali i neodređeno slatka majčinska snishodljivost.
živimo u pričama, branimo se, hodamo i slavimo,
neke bezvezne stvari, neke bezvezne priče,
što je smislio netko u samo par godina za nas,
nisu dovoljne riječi, samo obične riječi,
da me vrate u život, nije dovoljan dodir,
ni da znam da te imam još samo par godina za nas,
da li znaš kako želim da te nađem,
da li znam što treba da znam,
voli me onako kako nikad nisi voljela.
————————————————-———————————-—————-
dogovorili smo se jednom
da nećemo više nikad načeti ozbiljne teme,
da smo dovoljno stari, duboki i eklektično načitani,
da ćemo se isfuravat samo na urban i vege,
a viski piti isključivo iz kikara da svi misle da je čaj.
dok tražiš glazbu na mobitelu i prtljaš oko zvučnika,
smijemo se kako smo onomadne u čapljini,
u čajna šopu tražili kožni kaiš za odijelo,
zaboravljen u žurbi da stignemo na svadbenu večeru,
uz zgađeno ravnodušno pojašnjenje prodavačice,
ovdje vam gospodine u cijeloj butizi nema ništa kožno.
hihot ti se miješa s prvim taktovima pjesme,
tim miksom melodičnosti i začudnih poetskih konstrukcija,
naglašene emocionalnosti i socijalne angažiranosti,
uvijek svoj, naglašeno intelektualan i provokativan,
arsen dedić dovodi te k meni.
djevojka iz moga kraja,
na usnama njenim kušam,
okus prvih poljubaca, okus prvih oskoruša,
ona pamti davne riječi, slatke boje zavičaja
ima želju da me liječi, djevojka iz moga kraja.