kao da ga je davno napravio tri de printer
(ponekad se uhvati kako o tome razmišlja),
ta čudna strojna obrada iznutra prema van,
nanos više slojeva materijala jedan na drugi.
pa je tako u jednom trenutku brižan otac i suprug,
nasmijava ukućane, bori se s dječjim mušicama,
vlastitim izljevima muškosti, nemoći, bijesa, frustracije,
a u drugom džunior fernandeš ureda bez strasti,
film be produkcije, pola kila kave refuzo,
garbidž tajm u enbieju,
velika mucica na heklanom džemperu.
—————————————————————————
u njegovom životu nema više mjesta za druge,
u tom simpatičnom predgrađu tipskih kućica,
on razbija poznate tabue i klišeje,
eksplicitno pokazuje kako se istodobno može patiti,
ali i uživati u vlastitoj obitelji.
iako naizgled tužan i rezigniran,
zapravo je kažu ponekad i zanimljiv,
neposredan, pa i šarmantan,
spreman u svakom trenutku izaći iz svoje zone komfora,
iz te svoje privatno-intimne sfere,
svojim ponašanjem i stavovima iznenaditi, zaintrigirati i uznemiriti.
i zapravo svo vrijeme sebi postavlja ista pitanja,
što to znači biti dobar otac,
može li redoviti seks spasiti brak,
je li roditeljsko izgaranje normalno,
može li se istovremeno balansirati između posla, hobija,
pasivne agresije i uobičajeno divljeg obiteljskog života.
———————————————————————————————
on je nekad tako uglađen,
prepun pažnje za detalje i nijanse,
njegova riječ je blaga, smirujuća, sugestivna,
dijalozi koje izmjenjuje duhoviti, iskričavi,
prepuni igre riječi, sarkazma, pop kulturnih referenci,
značajnih šutnji, neizgovorenih rečenica i komičnih replika,
nekad će te natjerati da se zamisliš, nasmiješ do suza,
nekad da se iskreno rasplačeš.
u svojim kratkim pričama,
on slika intimni višegeneracijski portret jednog društva,
u kojem jedva preživljava i koje se polagano bliži svom kraju,
on to čini bez dociranja ili pretvaranja,
suptilno, elegantno i slojevito.
sve oko njega je zapravo smrtno dosadno,
stoput viđeno, teško i neprobavljivo,
ujedno fora i simpatično, aktualno.
sve oko njega je laž,
kao u pjesmi sare renar,
u isti mah privlačno i uznemirujuće,
obično i komično, subverzivno i mejnstrim,
liberalno i konzervativno, duhovito i iskreno.
zato i jest na kraju izabrao obitelj,
taj danas prečesto izgubljeni teritorij,
egzistencijalno ugroženu zajednicu,
tu neuralgičnu točku suvremenog društva,
izloženu svakodnevnim traumama, raslojavanju, poništavanju.
i tu je on beskompromisan, u svoj svojoj nježnosti,
ljubavi, brutalnosti, autentičnosti
(s bizarnim, ali ipak jakim integritetom,
nešto poput katarine peović).
———————————————————————————————
istovremeno za njega govore da je ko’ torente,
glupa ruka pravde, lijena neotesana pijanica,
bezobziran prema drugima,
da brine samo o sebi i svom komodu,
da funkcionira na više razina,
da je seksist, rasist i ekstremni desničar,
da prezire mase, malograđansko licemjerje i hipokriziju suburbije,
da mu se gadi dvojbena inkluzivnost potrošačkog društva,
lažne pozicije moći, morala,
fluidno određeni susjedski, rodni i prijateljski odnosi,
da raskrinkava kolektivnu svijest društva u kojem živi,
propituje i secira socijalnu,
mentalitetnu i ekonomsku mitologiju grada,
sve te društveno političke igrice, vrijeme beščašća,
tu napuhanu bajku bez osnove,
bez helija, bez ikakvog fokusa.
bez mirisa i okusa.
———————————————————————————————
kad ga pitam zašto piše tako preosobno,
o golim grudima, vlastitim iskustvima i problemima,
umjesto o znanosti, umjetnosti, putovanjima, gastronomiji,
odgovara mi kako je život ustvari gorko slatki bonbon,
i da tu nema previše izbora,
da se i on kao i alka vuica,
na taj način bori za spasenje sebe i svoje duše,
da je čovjek bespomoćan samo ako u to vjeruje,
i da nastoji gledati na sve ono što ima,
što mu je darovao Bog,
a manje da gleda na ono što mu nedostaje.
i ako i jest samo jedan budalastipjesnik,
sklon samosažaljevanju,
nipošto nije zaslužio ovakav društveni tretman,
ali da je unatoč svemu ipak sačuvao svoje dostojanstvo,
i da ga je zbilja sve manje i manje briga za sve ostalo.
———————————————————————————————
proljetna je noć, večera uz svijeće,
na gramofonu pucketa ploča hulia iglesiasa
(gabriela sabatini i romantika na najjače),
namještaj je ful retro,
minimalistički skandinavski dizajn iz pedesetih i šezdesetih godina,
pogođen momentum.
da, on postupno shvaća,
da je definitivno trodimenzionalni ispis s početka teksta,
proces aditivne proizvodnje,
iz digitalnog dizajna dobiveni fizički predmet,
otopljena plastika koja se stalno hladi i ukrućuje,
razlivena tekućina suspektne boje,
možda ona famozna trula višnja.
ili je to sve samo nedefinirani nemir roditeljskih muka.
STAVI NA JAVNO Nemir boje trule višnje
