kao u crtiću o profesoru baltazaru,
u gradu prije spavanja gase se svjetla,
kuća po kuća, prozor po prozor,
mrak je tamo, ništa više.
vraćam se u prošle dekade,
kao georgi gospodinov,
u vremenskom utočištu,
kad sam bio na pravom mjestu,
pogrešno je bilo vrijeme,
a kad sam bio u pravom trenutku,
mjesto je bilo promašeno.
neizlječivo, tvrdi gaustin.
jer u prošlost se ne može gledati izravno,
kao uostalom niti u sunce ili u vatru, nesreću na putu,
promatramo je onako, samo ovlaš okrenuto,
pomaknuto ramenom u lijevo ili desno.
prvi pozdrav je za mjuzu,
drugi pozdrav ide vama,
treći frendovima koji više nisu s nama.
———————————————-——————-—-
prva kuća ugašenog svjetla,
i prva polovica devedesetih,
sve je disharmonično i grandiozno,
prepuno hrabrosti i zdrave neodlučnosti,
napuhana bajka bez osnove,
maj krejzi čajlhud.
ne idi još dragi zorane, sve je to grozno prerano,
sjećaš li se bidona vode koje smo nosili
pod opsadom grada,
gelera od granata, uličnog nogometa, dade i dada,
samo našeg cijelog lapada,
skloništa pomorske, tresete u slaviji,
konačnog povratka u grad,
sjećaš li se smijeha, svih onih naših ludih ideja,
jednog najiskrenijeg, dječjeg prijateljstva,
unatoč glupoj asimetriji moći, godina, geografije.
bio si sazdan od najboljeg ljudskog materijala.
u noći tvog ugašenog prozora,
dogodio se moj prvi prozak, normabel, ksanaks,
moj prvi ikar bez krila.
nedirnuta bje tišina,
znaka nije dala tmina,
jeka mi se vrati tiše,
samo to i ništa više.
često nemam snage posjetiti te među
boninovskim čempresima.
i beskrajno me prijatelju sram zbog toga.
———————————————-——————-—-
druga kuća ugašenog svjetla,
i ostatak devedesetih.
opterećeni svim onim negativnim emocijama,
prognani iz rima u provinciju,
primorske palače, polače, pojate,
ne pišemo nikome,
ozlojađeni i ljuti.
naša istina je radikalna,
naši krajevi su pasivni,
naše fraze pretenciozne,
naše zabave urnebesne,
nikad se nitko od nas nije htio zadovoljiti
nametnutom nam definicijom osrednjosti.
još čujem zvuk onog tvog motora dragi pero,
negdje usred ljeta, kroz porat,
kako se nadglasava s otočkim zborom cvrčaka,
vjetar to je, ništa više.
bio si učinkoviti mangup, zabavan i iskren,
vudi alen, džordž konstanca, rejmond baron i
fred kremenko,
sve u jednoj osobi.
bio si trejdmark naših dvadesetih,
tamna strana grada, govor ulice,
ljudi na peronu, sajam taštine,
nikad dio gomile.
željno čekam ja svanuće,
uzalud iz knjiga vučem
spas od boli što me muče.
vjera je gledanje preko zida,
a ja preko tih komolačkih mira nikako prebacit
pogled.
i beskrajno me frende sram zbog toga.
———————————————-——————-—-
treća kuća ugašenog svjetla,
dvijetisućite su godine,
slušamo najnovije kul albume,
gledamo indi filmove, divljački izlazimo.
ubijao si svojim filmskim, glazbenim i književnim
preporukama,
stilom, ukusom, pomaknutošću,
id, ego, superego,
naši se mozgovi ne uklapaju u taj model koncepta
ličnosti,
nismo se nikad dali psihoanalizirati,
mnogi su to pokušali i nitko nije uspio.
pričamo o džezu i opijumu u kineskoj četvrti,
luciji stamać i doniju darku,
samosabotaži izvan misaonog fokusa,
smatrali smo kako tek s vremenskim odmakom,
čovjek može vidjeti obrise
vlastite karikaturalnosti.
bio si onaj načitani tip romantika, ali ne sladunjav,
prijatelj, drug, ljetni susjed, nenadmašni
partijaner,
na kraju nažalost udaljen iz našeg videokruga,
potpuno nestao.
zato te valjda i sanjam prečesto dragi ivane,
bio si kao neki dobri, nadrealni spoj tanga,
daba i ambijentalne glazbe.
nakon tvog odlaska,
monta nikad više nije bila ista,
sletim, sjednem, ništa više,
a moje noćne šetnje zimskim gradom,
su postale nepomično vrijeme
(tamo su i ostale nedovršene naše vječne teme).
u poniznog je neprekidan mir,
a u srcu oholice samo srdžba.
ja kao očita oholica tog mira
ne pronalazim iza mirogojskih arkada.
i beskrajno me amigo sram zbog toga.
———————————————-——————-—-
četvrta kuća ugašenog svjetla,
dvijetisuće i dvadesete
(i sva ona desetljeća prije koja smo se poznavali).
godine lokdauna, ratova, bolesti,
naših izgrađenih kuća, onih idiličnih mljetovanja.
na svoj fejzbuk zid stavio sam našu posljednju
(a možda i prvu) zajedničku fotku,
pridlanjsku, s malonogometnog turnira,
onu na kojoj si ti bio baš ti,
onakav kakvog te pamtim,
u punoj snazi svoje osobnosti,
odlučan, britak, brižan i pronicljiv,
i beskrajno duhovit,
genijalan u svojoj jednostavnosti, inteligenciji,
susretljivosti.
za mene si uvijek bio više od poduzetnika,
političara,
lučkog kapetana, načelnika,
bio si čeljade, patriot, entuzijast, meštar
kolendarice,
otac, suprug, djed, prijatelj, susjed, rođak,
igrač, trener, savjetnik naše male nogometne
momčadi,
naša veza sa zagrebom, splitom, dubrovnikom,
naš neprekinuti link s optimizmom, sigurnošću,
snagom.
pamtit ću te upravo ovakvog kao na toj fotki,
zamišljenog, mudrog, smiješnog, tri koraka
ispred svih,
kako u kratkoj majici s kolarom, dugim rebama
i japankama,
s nama ispijaš još jedno piće u barbe,
pričaš još jednu svoju nevjerojatnu anegdotu,
praviš jednu od svojih savršenih imitacija.
pamtit ću te po djelima tvojim,
po kojima ćeš biti i nagrađen
tamo gdje ti duša trenutno prebiva.
ja sam sada samo putnik koji kuca,
koji bježi ispred kiše,
samo to i ništa više.
bježim i od posjeta
svetom mratinu,
i beskrajno me,
nidžo dragi,
sram zbog toga.
STAVI NA JAVNO Kuće ugašenih svjetala
