Stavi na javno

STAVI NA JAVNO Karnevo

pavo jancic kolumna

ponedjeljak je, prvi dan ostatka mog života.
moja prijevremena mirovina,
zapravo je jedan oblik gentrifikacije,
forma mog socijalnog čišćenja.
adio svi onim krezubim pulenima oko mene.
jutros sam popio samo mali makjato
(i to iz kućnog nespreso obrta),
za kasni ručak spremit ću mljetske makarule,
onako kako mi je dženi onomadne dala ričetu na
festi od vina.
po kila muke, jedno jaje, dec vode, malo soli,
jedan kozji sir iz ulja, česan i maslinovo ulje.
na makarule ribam kozji sir pa opet redom,
makaruli, sir, na kraju prelijevam uljem i
zažućenim česnom.
sve ću na kraju slikat i stavit na mreže,
jer ništa ne može vratiti prošlost tako izvorno,
kao što to može kič fotografije.
poslije popodnevnog pižuleta očekujem reakcije,
dugo nisam znao smijem li lajkati vlastite objave.
…………………………………….……………………………….
danas je utorak,
upravo sam kupio pločice, protuklizne er
jedanaest,
obnavljam taracu i samopouzdanje
(načeto dugogodišnjim birokratskim slomovima)
uzimam višak ljepila, fugamola, križića i lajsni,
za valentinovo te snishodljivo simpam
preko vocapa,
i dajem ti previše pozornosti,
iako mi ne uzvraćaš istom mjerom,
pa ispadam papučar, šonjo, papak,
kupim tomislavovu foru,
s hrpom luzera stojim u redu za cvijeće.
pjevušim polagano una paloma blanka,
sinoć sam dokasno gledao hamon, hamon,
bigasa lunu, bardema i mliječno bijele,
predivne sise penelope kruz.
u posljednje vrijeme komuniciram isključivo
na tri načina,
obzirno, agresivno i asertivno.
konačno mi više ne zvoni alarm za
jutarnje dizanje,
sad me svako jutro bude ladarice,
pjesme i plesovi iz baranje,
sviraj pavo u te tvoje gajde,
ej, sviraj pavo kolo polagano.
…………………………………….……………………………….
srijedom obično ne podnosim ljude,
tad odlazim na plivanje u jutarnjem terminu,
poslije kupim novine i čitam ih negdje u miru,
uz more, na najudaljenijem stolu tarace,
ekscesni i neurotični, despotski sam kavalir
(na majici mi piše, pazi oštar pas).
čitam o najavljenom vojnom roku,
puzajućem udaru trećeg svjetskog,
ablaciji hrabrosti, talasemiji minor, devalvaciji
znanosti,
umjesto prvobitne u nas se dogodila primitivna
akumulacija kapitala,
dogodilo se krimogeno, monopolsko, sociopatsko,
zlostavljačko društvo.
a to ti je uvijek tako, tumači mi susjed, isto mlađi
umirovljenik,
kad mali više vole biti veliki, nego ponizni,
zato zaludješe u svojim mislima.
generale, hvala ti ko’ bratu,
oprosti, ali nisam u tvom ratu.
…………………………………….……………………………….
čevrtkom idem u spenzu,
slažem pazle, igram pasijans,
osjećam anticipacijsku tjeskobu,
jer sam svjestan kako je budućnost sama po sebi
suštinski neizvjesna.
izgubljen u prijevodu kao ida prester u beogradu,
smijem se dok čitam,
da je više podataka proslijedila hrvatskim tajnim
službama,
nego što ima bora smijalica,
od tolike količine umjetnog smijeha.
prije večernjih vijesti obično odlazim prošetat,
i kunem se da nekad imam osjećaj
kao da sam u nepoznatom gradu,
u panično predvečerje,
dok se još mogu kako tako orijentirati,
a ljudi se užurbano vraćaju s posla,
i nitko se ne zaustavlja,
i nikog nije briga za tebe.
uvečer gočula, pišem dnevničke bilješke, borim
se s insomnijom.
…………………………………….……………………………….
petak je dan za ribu,
peskariju, mole, širune, luce,
i za nekoliko kratkih, oštrih, žestokih,
pića, opaski, komentara, egzaltiranih šala,
u već poznatom društvu poluinvalida,
svi smo na masažama, blokadama, fizikalnoj.
poslije treće runde, dolazi obično tema tjedna,
ovaj put robi i bruno.
nakon kraće žučne rasprave,
zaključak je sljedeći,
robi jest klaun, jer nije ni trener ni komentator,
jer nosi šareni paletun, jer priča ono što po funkciji ne bi smio.
bruno je isto klaun, šetač koji bira tekme,
neuspjele inozemne karijere, filozof i lijenčina,
kad priča o robiju mora stati u stavu mirno.
savez je kaljuža, glib, prčija jednog kluba.
citiram krležu i pravim se pametan,
svi su glembajevi prokleti,
jer su ubojice i varalice,
ali kad saraceni nauče plivati, poentiram,
slijedi lagana dominacija i u vaterpolu,
barem narednih deset godina.
doma se vraćam poljskom osamdesetih,
kroz robnu kuću, onim groznim pokretnim
skalama,
redom pored mene promiču,
studenac, pepko, tedi, kik, nkd.
u mome srcu mazurka.
…………………………………….……………………………….
konačno je došla i subota,
sva ustreptala, submisivna, neverbalna,
po gradu pogledom pratim maškarane povorke,
očiju širom zatvorenih,
kjubrikove zastavice po zidovima
(u pozadini šostakovićeva suita za džez orkestar
broj dva),
odjednom se nalazim u ranom djetinjstvu,
lake industrije sjećanja,
i opet osjećam onu istu nelagodu,
koju mi izazivaju maškarane face oko mene,
i evo me opet, nekoliko godina kasnije,
na otočkim pokladama gdje je sve komičnije,
ali i dalje nadrealno, začudno i nekako atavistički
(od slobode gdje su dani, gdje su zrinski,
frankopani).
krnjevo nastojim promatrat kroz tri razine,
kulturološku, kreativno-umjetničko-aktivističku
i psihološku.
na koncu ga ne kužim niti na jednom od ova tri
nivoa.
…………………………………….……………………………….
kao nekad saša ljubičić u slobodnoj,
i ja svake nedjelje radim isto.
poslije jutarnjeg brijanja i svete mise,
objeđivam pečenu kokoš, patate, njoke
ili pašticadu.
i popodne odlazim na selo.
imam onaj obrnuti pepeljuga momenat.

Pročitajte još

STAVI NA JAVNO Južnjačke parestate života na sjeveru

Pavo Jančić, prof.

STAVI NA JAVNO Htio sam ti napisati pjesmu Gospodine

Pavo Jančić, prof.

STAVI NA JAVNO Hladna voda iz gustijerne

Pavo Jančić, prof.