jednog smo jutra stigli na daleki sjever,
mijenjali smo stalno prijevozna sredstva,
auto, autobus, hidroavion, motorne saonice,
osjećajno ne previše različiti od džoela
flajšmana ili dejla kupera.
dočekale su nas beskrajno duge polarne noći,
kad su dan i noć, snovi i stvarnost,
ovozemaljsko i onostrano spojeni u jedno.
iza svakog kantuna osjećali smo tjeskobu,
neveselost i negostoljubivost,
svaki korak nam je bio natopljen teškim
snijegom,
vlagom, sivilom, mizantropijom, životnim
gubitništvom.
zbog straha od onoga što bi mi mogla osjetiti
u glasu šutio sam,
i osjećao taj retrospektivni sram dijaspore,
preopterećene jetre i čistoće patnje,
svu tu provaliju između onog što smo nekad
zamišljali,
i onog što nam je život donio.
————————————————————
živimo u enkoridžu, ferbenksu, nort polu,
sanjamo u siseliju i enisu,
budimo se u vitieru, cijelom gradu u jednoj
zgradi.
kažeš kako si dirnuta mojim emocionalnim
razotkrivanjima,
pod ovim hladnim aljaškim suncem,
i kako si prijezir odabrala isključivo kao
mehanizam za preživljavanje,
uvjerena kako smo sad samo suvozači u
kokpitu bolida,
s neuobičajenim osjećajem inferiornosti i
strahopoštovanja,
pred ovom bjelinom, hladnoćom i
nepreglednim prostranstvom.
uvečer sjedimo uz otvoreni kamin,
jedemo, pijemo, pušimo, gledamo hokej,
pričaš mi o svom danu, ljudima koje
si upoznala,
o njihovim škrtim dijalozima, oporim
osjećajima,
njihovim karakterima određenim
kaotično zaleđenom čarolijom artičke
stvarnosti,
paralelnim svjetovima koje stalno spominju,
i u kojima obitavaju svakojaki začudni likovi.
—————————————————————
dok te slušam osjećam kako se i sama boriš s
vlastitim demonima,
traumama, grotesknim vizijama i
halucinacijama,
mračnim obiteljskim tajnama,
nemogućnošću ovladavanja vlastitim
strastima,
procesu gubljenja same sebe.
ja imam slična iskustva,
svakodnevno gledam ljude uokolo,
kako cijeli svoj koloplet emocija i psihičkih
potonuća,
pokušavaju blokirati egzistencijalnim
sarkazmom,
natmurenom osornošću, životnim
eskapizmom.
objašnjavam ti kako njihov cjelokupni tjelesni
i duševni repozitorij,
zapravo savršeno imitira prirodu u kojoj
obitavaju,
sve je tu prigušeno, zatomljeno, skriveno,
cijeli taj vrtlog mržnje, nasilja, pohlepe,
cijeli taj košmar ljubavi, požude, krvi, teške
stvarnosti.
u isti mah i ja sam mučaljiv tip, tragičan,
katarzičan,
depresivno razlažem i gledam te ispod oka,
ali i dirljiv, prekidaš me,
oniričan, potresan i vibrantno poetičan.
uvijek me iznova slomi,
ta tvoja doza sućuti, ljudskosti i razumijevanja,
uvijek bez osude, bez moraliziranja,
bez prenemaganja.
s vremenom smo postali kao i svi oni,
distancirani i ekscentrični,
ravnotežu tražimo u svakodnevnoj rutini,
utočište u dubokom poniranju u ljudskost.
—————————————————————
neizlječivo nam nedostaje jug,
sa svim svojim ljepotama, porocima, bojama,
mirisom pinija, oslobođenim erosom.
voljeli smo živjeti porto franko,
oslobođeni svih inhibicija i političke
korektnosti,
u dugogodišnjoj kompulzivnoj ovisnosti.
fale nam one naše južno američke favele,
sve one parestate jednog društva ljetne
bezbrižnosti,
sokolske majice, poker, podnevne sieste,
odrine,
one naše neprikladne ceste, nezakonite
gradnje,
betonizirane obale, lažni protupožarni prilazi,
začepljeni kanalizacijski sustavi,
propuštene prilike, zamagljene vizije,
nejednake mogućnosti,
sva ona bučna i šarena, napuhana bajka
bez ikakve osnove.
ne možemo skajpom utažiti žeđ
(neprestano mislimo o hladnom soku
iscijeđene naranče),
tog trans generacijskog perpetuiranja
okova zadanih uloga,
tih potvrda odabranih identiteta,
kad je tonga, pun mjesec,
a mi idemo na ribanje,
uzbudljivo i nedopušteno.
pulsirajuća trenutnost svega.
————————————————————
ovdje smo došli zbog svih onih loših dana,
kojih je zadnjih godina bilo sve više,
htjeli smo doživjeti promjenu perspektive,
pad sistema, barem jednu površnu životnu
prosudbu,
htjeli smo osjetiti trans našeg ne jastva,
osjećaj da ćemo nekome faliti
(izgleda da nedostajemo samo dekatlonu,
koji nam stalno piše,
nedostajete nam dragi kupci,
primijetili smo da već neko vrijeme niste
kupovali kod nas i želimo vas i dalje
podržavati
u vašim sportskim aktivnostima).
ovdje, u ovoj snježnoj zabiti,
naslušali smo se začaranih priča,
ljudske opčinjenosti nadnaravnim,
nagledali se svih onih mističnih ukrasa,
u svoj ovoj određenosti prema zagrobnom i
onostranom.
u našem životu na sjeveru pronašli smo
iznova religiju,
jer vjera u Boga zapravo je kontrapunkt,
užasu praznine koji vlada zemljom tmine.
—————————————————————
jutros kad si se probudila,
skuhao sam ti kavu,
ukuhanu kakvu najviše voliš,
a ti si mene ošišala,
i složila mi onu modernu baz kat zurku.
prije tvog odlaska u tvornicu konzerve,
a mog u seosku pilanu,
pogledala si me onako plaho,
a taj sam jedva primjetni osmijeh odmah
prepoznao,
jer sam ga se sjećao s tvog lica kad smo bili
djeca.
pogled bez riječi koji sve govori.
STAVI NA JAVNO Južnjačke parestate života na sjeveru
