htio sam Uskrs provesti u velikoj jabuci,
pretenciozan, nametljiv, afektiran,
najobičniji slavenski mediokritetski snob,
okružen svim onim blm grafitima,
mirisom trave, glazbom uličnih svirača
i kavatinom,
prekrasnom naslovnom melodijom
lovca na jelene.
dok tražim katedralu svetog patrika,
sa sluškama na uškama,
u bijeloj dugoj bundi od falsoga nerca
ko’ paf didi,
kupujem hot dog na pokretnom štandu
(pazim da se ne šporkam senfom
i priganim lukom),
i zamišljam da sam u filmu vudija alena
ili spajka lija,
i da ću na šetnici uz rijeku hadson,
negdje naletit na kidmanicu,
menhetn je moj iskonski fist bamp.
čitam američke portale, bro,
tražim grozničavo prijelomne vijesti,
da vidim koje je najkice danas obukao
ben aflek,
na tajms skveru među gomilom azijata,
osjećam se kao seneka.
koliko god sam puta bio među ljudima,
toliko sam se manji čovjek vratio.
———————————————————
htio sam ti napisati pjesmu Gospodine,
u ovo rano jutro u central parku,
dok se pomalo budi grad,
na klupi tablet, tablete, kofi tu go,
htio sam ti pisati o mojem
urušenom povjerenju,
provali nesklada i izdaji čula,
odsutnosti spoznaje, frivolne tjelesnosti,
koketnog oportunizma, senzacionalizma,
moje potpune omeđenosti trenutkom,
moje orošenosti psihozom.
htio sam ti pisati o košari darova
koje ti prinosim,
iz škrinjice djetinjstva,
u svoj čistoći i jednostavnosti
mog lirskog zanosa.
o traženju osobne ravnoteže i autentičnosti,
smisla postojanja, nepatvorene stvarnosti.
htio sam ti ispričati sve o mojoj ljubavi
prema tvome Sinu,
i prema svim naoko običnim detaljima
kojima me svakodnevno
uveseljavaš Gospodine,
kad male stvari činiš velikima,
a velike malima.
o mojem životu koji promiče
tako nenametljivo,
u svojoj skrušenosti, neznatnosti
i beznačajnosti,
da ga često nisam niti svjestan.
kad ga gledam s vremenskim odmakom,
to je ipak jedan prostor
zaokružen ljubavlju, smislom,
radošću i bolom,
gdje te susrećem Bože svakodnevno,
gdje me tješiš i suosjećaš sa mnom,
gdje mi budiš nadu i nudiš oprost,
snagom i postojanošću svog blagoslova.
htio sam ti pisati Isuse,
u najboljoj poetizaciji svog vjerskog iskustva,
o mojem životu prepunom
simboličkih značenja,
lirskih lamentacija, ispovjednih inkantacija,
o svim mojim asocijativnim refleksijama.
htio sam ti napisati pjesmu
pročišćenog izraza,
pokloniti ti stihove prepune ljubavi,
poniznosti i utihe,
poeziju jednostavnu i duboku,
lišenu patetike,
s izraženim pečatom osobne ispovijesti.
stihove duboko prožete duhovne avanture,
osobne emotivne inventure,
i nadao sam se,
prvoklasne literature.
————————————————————
nisam uspio Gospodine,
jer su mi riječi odjednom presušile,
postale presiromašne da opišu narav
tvoje ljubavi,
zato sam uguglao i isprintao pjesmu
fra bonaventure ćuka,
hoću li i ja u raj,
i odnio je u crkvu svetih ćirila i metoda,
predao je tebi Isuse na posvetu i čuvanje.
hoću li, Gospode, i ja u raj,
želim, al’ sve se bojim.
jer tamo će biti slava i sjaj,
a ja na niskom stojim!
već ako imaš gdjekoji kutić,
i to je mnogo za me.
stisnut ću tamo se, suh k’o prutić,
usko je moje rame.
nikomu neću praviti sjene
bez buke bi to bilo.
gospode, ne zaboravi mene,
ako to ti je milo.
ako Ti nije milo prisuće
takova odrpanca,
pusti, da bar na vratima kuće
čekam kog Tvojeg znanca.
da ga zamolim, da se za me moli.
ako se ni to ne da,
ja ću svejedno čekati doli,
već i poradi reda!
pa kada uđu, kojim je dato,
i mjesta biti neće:
nebo je malo, al’ ništa zato,
srce je Tvoje veće.
—————————————————————
evo me konačno slobodnog pored
kipa slobode,
jedem sendvič i pijem kolu,
u dvostrukoj osobnosti,
protagonoista mojih tekstova,
u svojevrsnoj gejmifikaciji moje stvarnosti,
svom onom svakodnevnom igranju uloga.
ovo je najbolji put za bijeg naratora,
u egzistenciju koja nije u njegovom dosegu,
koja nije u stvarnome svijetu.
aj em onli hjumen after ol.
ipak se mislim kako ovo jaružanje moje duše,
ovog nataloženog pijeska, šljunka i mulja
s dna mog srca,
niopošto nije bilo bezveze,
jer si mi upravo šapnuo kroz vjetar Gospodine,
dok prolazim pored graund ziroa,
kako će s nama u nebo moći ući samo
i jedino ljubav.
Prethodna vijest