Za slike, najljepši je bijeli zid, ovog siječnja rekao nam je veliki dubrovački kolorist Josip Pino Trostmann, koji danas slavi okrugli, osamdeseti rođendan.
Pino je rođen 9. lipnja 1938. u Dubrovniku, a uz Lukša Peka i Josipa Škerlja nasljednik velikog trolista – Pulitike, Masle i Dulčića kojeg iznimno cijeni, još od onih njegovih prvih koraka kad je pohađao Dulčićevu Večernju školu portreta.
Trostmann je izravni nastavljač bogate dubrovačke kolorističke tradicije, koja se baš s tim bijelim zidom odlično sjedinjuje, a o njemu bismo, onako školski, mogli još dodati dosta toga – bilo stilom njegove umjetnosti, bilo nabrajanjem njegovih izložbi, segmenata iz biografije, nagradom HAZU za najviša umjetnička dostignuća iz područja likovne umjetnosti ili pak najpoznatijih djela. Slikar, likovni pedagog, mnogima omiljeni profesor, dijete, umjetnik grada… Sve je to veliki Pino!
U velikom razgovoru, otkrio nam je svoje impresije, detalje, životne zgode, povijest, život u gradu i sve ono čime zaokružuje svoj osamdeseti rođendan i 55 godina od diplome na Akademiji likovnih umjetnosti.
– U Sponzi sam imao prvu samostalnu izložbu, 1963. godine. U ono vrijeme, Galerija je bila nedostupna za ‘mlade budalaše’ koji su tek završili Akademiju, a Sponza je bila ono posebno mjesto gdje se formira Grad, na sjecištu rijeka, puteva… Ne možeš, ako si na Stradunu, ne vidjeti Sponzu, ako ideš na Ploče, na Peskariju, Pile, sa Ploča… Opet Sponza. Nelijep je kamen za slike, no kao cjelina je izvrstan. Sretan sam da mogu tu izlagati i tu mi je lijepo – najavio nam je izložbu na 69. Igrama, uz veliku hvalu suradniku, gosparu Andriji Seifriedu, koji priprema izložbu u sklopu idućih Dubrovačkih ljetnih igara.
– Andrija je čovjek visokih sposobnosti organizacije, komunikacije i meni je nezamjenjiv. Koliko ljubavi ulaže u to je jednostavno neusporedivo. Obožava i teatar, to znate, ali ne možete zanemariti kako je pored svog posla dušu strahovito napajao ljepotom, što cijenim. Nitko mi neće osigurati da se ostvari ono što zaželim, on hoće. Zato cijenim njegov angažman u mojoj idućoj izložbi – rekao nam je, uz opasnu kako njeguje poseban, zadovoljavajući odnos s Igrama.
Pričao nam je i o svom životu, djetinjstvu…
– Rodio sam se u ovom gradu i proveo cijeli život u njemu. Imao sam prilike vidjeti druge stvari, druge predjele u svijetu, države, ali ne sviđa mi se ništa kao Mediteran. Majka mi je Rubini, porijeklom Talijanica, baba Korčulanka, otac Sarajlija, porijeklom Njemac, dakle ‘mješanac’ sam, čisti Hrvat između Talijana i Njemca (smijeh). Hoću reći, ne šljivim politiku i te nekakve odnose, nego me zanima moj posao, sad kad sam u pensiji, sretan sam da ne mogu biti sretniji. Spavam u Svetom Jakovu, zatvorenih očiju dođem autom ođe, ođe uživam u atelieru… Ovo su moji lijekovi – razvijam uz pomoć svojih slika misao i osjećaje i dajem ih dalje. Divota, i ne muči me to što nitko ne zna za mene. Ne radim da bi se znalo za mene, već da uživam u tom radu. Nešto slično kao s novcem, čovjek se mora odrediti u odnosu na sebe i svijet – rekao nam je nedavno veliki Pino.