Fra Bernardina Sokola (1888-1944) partizani su odveli uvečer 28. rujna 1944. iz franjevačkog samostana s otoka Badije, pod lažnom optužbom da je Nijemcima izdao neke njihove borce, i ubijen je zasigurno te noći bez suđenja. Tijelo mu je more izbacilo na obalu u Orebić gdje ga je skupina mještana na mjestu pronalaska pokopala. Oproštajno pismo koje je fra Bernardin završio deset dana prije smrti, a koje su krvnici u noći odvođenja uzeli iz njegove sobe, dokazuje da on nije izdao partizane. U pismu, koje je sačuvao arhiv OZNE u Zagrebu, je napisao da ne voli partizane, ali da ih nije izdao. Očito ni oni nisu voljeli njega, jer su ga kako on kaže ‘znali kao Hrvata’, ali ipak nije to bio razlog da ga ubiju. Ratni zločin pokušali su kasnije pravdati raznim lažima. Jedna od laži bila je da je Sokolovu izdaju Nijemcima prevodio brico Vilim, zaboravivši pri tom da je Sokol govorio njemački jezik, jer je studirao u Austriji.
Druga, da je brico Vilim tu informaciju rekao časnoj sestri dominikanki Manes Karninčić u Korčuli, koja ju je navodno proslijedila partizanima u Žrnovu. Da ta sestra u to vrijeme uopće nije bila na Korčuli dokazao je nedavno u nastupu na jednom znanstvenom kolokviju dr. Ivan Armanda iz Leksikografskoga zavoda u Zagrebu. Zanimljivo je i da u knjizi Sjećanja jedne generacije koju je objavio SUBNOR Korčule 1990. o Sokolovoj navodnoj izdaji partizana nema ni riječi. Ipak, da bi opravdao zločin, Ivan Jeričević Čompo, koji je zasigurno direktni krivac za ovaj zločin, jer je u vrijeme Sokolova ubojstva bio sekretar Kotarskog komiteta KPH Korčule i šef OZN-e Korčule, čak je 2002. za Radio Korčulu izjavio da su fratri partizane zamolili da ih riješe ‘toga zla’. Demantirao ga je pismeno fra Berard Barčić koji je jedno vrijeme sa Sokolom živio na Badiji kao profesor. Čompo se to usudio izjaviti u vrijeme mlade Hrvatske države, jer se očito osjećao zaštićenim znajući da su Sokolovo tijelo premjestili, što je pokazalo nedavno iskapanje groba na plaži gdje su pronađeni samo potplati Sokolovih fratarskih sandala.
Iako je Sokol kao glazbenik bio poznat na internacionalnom planu, ime mu je još za života ušlo u nekoliko stranih stručnih leksikona, o njemu se nije smjelo govoriti. Sve do osvita višestranačja u Hrvatskoj nije ga se smjelo spominjati. Kako je to opasno bilo, zorno ilustrira podatak da se fra Pero Peterca, Slovenac po nacionalnosti, kao vizitator samostana u službenoj knjizi vizitacije na Badiji, godinu dana nakon što je Sokol odveden, nije usudio spomenuti ni njegovo ime, nego je zabilježio: ‘[…] dočim je jedan član samostana bio pozvan na saslušanje 29. rujna 1944. na Vis kod vojnog suda N.O.V. od kuda se do danas nije vratio.’
Sokolova djela sklanjana su i uništavana. Preko donacije samostana Male braće, njegove skladbe danas su uglavnom dostupne u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Zahvaljujući Hrvatskom društvu fra Bernardin Sokol, koje su 2020. u Splitu osnovali neki poznati hrvatski glazbenici, i njihovu portalu, istina o Sokolu i njegova glazba postala je u velikoj mjeri dostupna u digitalnom obliku. Nekim takozvanim novim antifašistima i nostalgičarima za Jugoslavijom, koji i 77 godina poslije pokušavaju lažnim ‘memorijama’ pravdati ratni zločin nad ovim poznatim glazbenikom, smeta činjenica da Sokol opet pjeva.
Fra Stipe Nosić