Na naše prostore soja je donesena početkom 20. stoljeća, ali malo je javnosti poznato da je Dubrovačka Republika „donijela“ soju 1792.god. i dala je zasijati u Konavlima, što je bjelodano i razvidno iz zapisa u Arhivu Republike.
Soja-Glycine hispida
Govoriti danas o soji kao namirnici za ljudsku prehranu nije ni jednostavno ni zahvalno. Valjalo bi objasniti mnoge okolnosti koje se oko toga pletu, valja dirnuti u neke ustaljene zasade i predrasude modernog čovjeka. Jedno je ipak pouzdano: posljednjih se godina o soji govori, piše i raspravlja više nego o ijednoj drugoj namirnici. Njezino ime povezuje se s astronautikom i stočarstvom, spominju je vegetarijanci, makrobiotičari, dijabetičari, proizvođači jestivih ulja ali i plastičnih masa, u nju polažu nade istinski borci protiv gladi u svijetu. Soja je očigledno jedan od fenomena našega vremena, jer gotovo da i nema oblasti ljudskog života i djelovanja gdje se ne razmišlja i ne eksperimentira sa sojom kao nenadoknadivim sastojkom borbe za napredak i izlazak iz svjetske prehrambene krize i ljudske egzistencije uopće.
Moje istraživanje soje u kojemu se bilježe tisuće godina prije Krista, nije bila svrha niti glavna tema o kojoj imam materijala za objaviti čitavu knjigu, već samo povijest soje na „našim“ prostorima. Međutim, da bi do toga došao moram spomenuti neke termine i godišta koja imaju neposrednu vezu s dolaskom soje kao poljoprivredne kulture za ishranu ljudi i domaćih životinja. Iako je bila poznata u Kini i Mandžuriji, gdje je skupa sa rižom, pšenicom, ječmom i prosom nazvana „ Pet svetih biljaka“, sporo se širila po svijetu. U Europu je donesena 1692. god. zahvaljujući botaničaru Engelbertu Kaemferu. Njeno gajenje u Europi počinje u 19.st. U Francuskoj je prvi put zasijana 1840 godine. Do tada se gajila samo u botaničkim vrtovima i pojedinim okućnicama kao ukrasno bilje. Njena masovna proizvodnja i prerada počinje tek nakon izgradnje prve tvornice za preradu zrna soje 1908. godine u Engleskoj. U Rusiji njeno značajno širenje počinje tek 1932. godine. Na naše prostore soja je donesena početkom 20.st. točnije 1909 iz Austrije i zasijana u Slavoniji, Baranji i Srijemu. Značajna proizvodnja počinje 1934. godine izgradnjom tvornice ulja u Zagrebu.
Međutim, malo je javnosti poznato da je Dubrovačka Republika „donijela“ soju 1792.god. i dala je zasijati u Konavlima, što je bjelodano i razvidno iz zapisa u Arhivu Republike. Namjena soje , kako tamo piše bila je isključivo za tov stoke i svinja, a još uz to stoji da su kokoši nosile uglavnom dva jaja dnevno te da se skoro udvostručila proizvodnja mesa i mlijeka kod krava, koza i ovaca. Soju su koristili na više načina: kosili su je kao zelenu masu za prehranu stoke poput djeteline, potom sojino zrno umjesto kukuruza, a ujedno se i mljela pomiješana sa ječmom ili jarim ječmom za pojačavanje napoja, govedima i svinjama. Arhivski zapisi nažalost ni u jednom segmentu ne spominju bilo kakvu značajku soje u to vrijeme u ljudskoj prehrani.
I još da napomenem kako na svijetu ima oko 350 raznih vrsta soje, ali uza sva pisanja i preporuke o soji kao zdravoj hrani treba biti veoma oprezan, jer sva ta pisanja su „starijeg“ datuma i imala su svrhu, a danas kada su i soju Genetski modificirali, u dosta slučajeva kod ljudi slabijeg zdravlja ili lošeg imuniteta , može biti i smrtonosna!!
Božo Lučić, kulinarski Akademik, nutricionist i istraživač starih izvornih jela