Ovo je prvi put da će ime hrvatskog jezika biti zaštićeno Zakonom. Zar to nije dovoljan razlog da Zakon postoji! Taj moj jezik, jezik kojim govori moj narod i svi građani moje zemlje se zove hrvatski jezik. Odjedanput moj jezik ima ime i prezime. On službeno dobiva svoju domovnicu! – izravno je započela razgovor na temu Zakona o hrvatskom jeziku Slavica Stojan, književna povjesničarka i književnica, a ujedno
i članica Predsjedništva Matice Hrvatske. Naime, nedavno je Predsjedništvo Matice Hrvatske na svojoj sjednici jednoglasno podržalo inačicu Nacrta Zakona, koji je do 31. kolovoza na javnom savjetovanju, a važno je istaknuti kako je upravo Radna skupina Matice Hrvatske izradila podlogu na kojoj se temelji Zakon kojeg bi uskoro Sabor Republike Hrvatske trebao usvojiti.
Za ovaj broj DuLista, sa Slavicom Stojan razgovarali smo o tome koje će promjene donijeti novi Zakon, što će on zapravo promijeniti, ali i ponovno otvorili temu neprestanog srpskog posezanja za hrvatskom i dubrovačkom pisanom baštinom.
—Živjeli smo u vremenima u kojima se stalno mijenjao naziv našeg jezika, dakako hrvatskog jezika, jezika kojim su nas učile govoriti naše majke i koji smo uvijek zvali hrvatski jezik. Bio je, dakle jedno vrijeme službeno hrvatsko-srpski, srpsko-hrvatski, hrvatski ili srpski. Koja zbrka u njegovu imenovanju, a samo
zato da ne bude nazvan jedinim ispravnim imenom – hrvatski. Najduhovitije je bilo kad su ga nazivali hrvatski ili srpski jezik. Kako mogu govoriti jezikom koji u sebi uključuje veznik ili? Ili govorim hrvatski ili netko govori srpski, nikako se nije moglo govoriti hrvatskim ili srpskim! To je bilo u vrijeme dok sam
studirala, strašno se tada inzistiralo na toj dvoznačnosti jezika, a sve kako bi se umanjio značaj i uloga hrvatskoga jezika u hrvatskom narodu kao snažni biljeg njegova identiteta.
Što je to hrvatski jezik?
Hrvatski jezik je jezik nas Hrvata, građana države Hrvatske. To je jezik kojim je napisana hrvatska književnost tijekom povijesti. To je jezik kojim se piše suvremena hrvatska književnost, naravno, uključujući sve varijante
hrvatskog jezika u smislu bogatstva njegovih govora i različitih dijalekata. Sve je to hrvatski jezik. Hrvatski jezik je sigurno neizmjerno govorno bogatstvo kojim raspolažemo, kojim se služimo i koje moramo poštovati i u skladu s time razvijati.
Ipak, tuđice, a posebno anglizmi, sve su se više uvukli i prisutni su i u našem jeziku?
I veliki jezici ‘padaju’ pod navalom angloamerikanizama, posebno je to očito u znanstvenim izričajima, informatičkim gdje su strani izrazi puno jednostavniji i oni su formativni. Kad stvorimo neku složenicu, osobito one tehničke i informatičke naravi, ona često zvuči rogobatno, a engleske i američke složenice su prilično jednostavnije. ‘Backstage’ je već neko vrijeme sveprisutan u našem jeziku. To bi na hrvatskom
trebalo biti zapozorje. Meni osobno se sviđa ta riječ, međutim teško je za očekivati da bi zapozorje moglo istisnuti ‘backstage’ iz našeg svakodnevnog govora. I nije taj primjer rijetkost, svi smo svjedoci da se jako puno anglizama uvuklo u našu svakodnevnu komunikaciju, pa čak i u pisanu i intelektualnu razinu. Uzmimo relativno novi primjer u INA-i: Fresh corner. Zašto to ne bi mogao biti Kutak svježine!? Kako se toga riješiti? Teško, međutim treba s nečim početi. I velike zemlje, primjerice poput Francuske, štite svoj jezik od predatora koji dolaze sa strane ili ih imaju unutar svoje zemlje. I mi imamo predatora na državnoj granici!
Hoćemo li u hrvatskom standardnom jeziku izgubiti svetog Vlaha, kojeg konačno prihvaća i šira hrvatska javnost ili će u Zakonu biti definirano poštivanje pojedinih lokalnih idioma, primjerice poput našeg
Vlaha?
Poštuje se i poštovat će se i ubuduće. Oduvijek se njegovao izričaj lokalnog govornika, a u slučaju Dubrovnika genitiv imenice muškog roda na način da ne završava na ‘e’ već ‘a’. I to će se tako i nastaviti. To se sigurno neće podcrtavati kao netočno u školskim zadaćnicama. Ipak, treba razlikovati dubrovački kolokvijalni jezik kao takav i njegovu uporabu od hrvatskog jezičnog standarda koji se koristi u
službenoj uporabi, koji je jezik državnih i javnih medija i institucija, školskog i sveučilišnog sustava i slično. Što se kolokvijalnog govora tiče, treba se prisjetiti da je u Dubrovnik u posljednjih 50 godina doselilo jako puno ljudi, pogotovo u zadnjih 30 godina. Tijekom proteklih stoljeća, kad je Dubrovnik stalno iz unutrašnjosti podebljavao stanovništvo i jačao svoju demografsku sliku, uvijek je mogao, zbog manjeg, ali kontinuiranog broja, utjecati i utjecao je na pridošlice. Pridošlice su upijale ono što su zatekle u civilizacijski višem
stupnju razvoja prostora u koji su došli, a ne nametale svoje kriterije i običaje, pa tako i jezik koji su zatekli u Dubrovniku. U manjim količinama pristigli imigranti nisu utjecali na preobrazbu dubrovačkog kolokvijalnog govora, nego su se nastojali uklopiti u govor sredine u koju su došli. Tijekom stoljeća, sve do našeg vremena, događale su se imigrantske situacije koje se nije moglo kontrolirati. Zato danas postoji malo izvornih govornika dubrovačkog kolokvijalnog govora. Postati Raguzeo ne može se baš preko noći. Za to treba vremena i niz generacija se mora smijeniti. U svijesti mnogih, nedavno pristiglih je to da je dubrovački iskrivljeni talijanski. A to nije točno. Dubrovački govor je obogaćen talijanskim riječima tek od pred kraj 19. stoljeća kad su u grad stigli Puljezi, uglavnom nižeg staleža i pokoji obrtnik, koji su zadržali svoje govorne navike i nametnuli se sredini u koju su došli. Kad me ljudi pitaju za autentične riječi i elemente govora starih Dubrovčana, ja ih uvijek uputim na stare pisce dubrovačke, pa čak i na one novije iz 19. i početka 20. stoljeća. U tom dubrovačkom su jako zastupljeni romanizmi, tzv. dalmatoromanski jezični sloj koji je u tragovima nazočan i u drugim hrvatskim primorskim gradovima, ali u Dubrovniku posebice. Stari Dubrovčani, mislim dakle na vladaoce, dubrovačku vlastelu, nastojali su to njegovati jer su na taj način sebe i svoje podrijetlo trajno povezivali s rimskim imperijem. Koristio se primjerice izraz za veseliti se – to me delekta, od latinske riječi delecto, delectare. Kundurice, ogovaračice nazivale su se nekad sikutjerice
(si cut erat). E to nestaje iz uporabe svakim danom sve više jer nestaju stanovnici koji su te izraze koristili.
Iskrivili smo, očito, dubrovački govor, čak ga i izgubili, a onda imamo naše susjede koji nas svako toliko, a rekla bih čak u nekom pravilnom intervalu podsjete da sve što se u Dubrovniku događalo da je to njihovo nacionalno nasljeđe i nema veze s Hrvatskom.
To je dosta postalo redovno, svake godine imamo deklaraciju, povelju, zakon. Svake godine imamo novi udar. Čovjek bi mogao reći, pa što nas briga što Srbi rade i govore?
Da, zapravo trebamo li se obazirati ili oglušiti na njihova prisezanja?
Razmišljala sam dugo vremena o tome. Što nas briga! Imamo svoju državu, imamo svoju vojsku, policiju, svoje granice, svoje funkcionalno gospodarstvo. Oni nas štite. Iz Ministarstva kulture i vanjskih poslova im šalju prosvjedne note. Međutim, oni se na to ne obaziru i jednostavno ne možeš na to ostati imun. Sjetila sam se nedavno jedne pojave u prirodi koja me izluđivala. Riječ je o bubama koje u strahovitim najezdama uporno godinama nastoje preplaviti i kuće i dvorišta i unutrašnje prostore. Preplave i ceste. Bube koje, kad napadnu, jako ih je teško ukloniti, bez obzira koju metodu koristili, gaženje nogama, otrovima, plinskim plamenikom. Kad se tako nešto uvuče u kuću, treba se ozbiljno boriti ili napustiti kuću! Ni govora da
bi netko izašao iz svoje kuće. Treba se boriti s bubama, nikad ne dopustiti da kuću preplave, da mile po trpezi i po postelji, nego ih strpljivo i trajno iskorjenjivati. Poslije niza godina uspješne borbe i nadjačavanja njihove prepravljivačke strategije, one nestanu. Ne znam je li trajno, ali iz moje kuće su nestale i već ih dugo nema. Tako i s predatorima koji nam vrebaju s granice. Čovjek se ne smije opustiti.
Znači ne preostaje nam nego ustrajnost!?
Oni su vrsta agresivno-invazivne čeljadi koji jednostavno ne odustaju. Baš kao i ove gore bube, koje se uvuku u kuću. Baš zato moramo djelovati. Svih ovih godina pišem objavu, izjavu, podnesak. Onda sam si razmišljala zašto to radim svake godine iznova. Napisat ću jednu te istu kratku izjavu i jednostavno ću je starinski šapirografirati. Svake godine, novi broj primjeraka jer ne očekujem da će oni stati. To su ljudi
iz čijih se objava i izjava, prije svega razaznaje njihov kulturološki i civilizacijski stupanj razvoja. Oni ne odustaju od našeg prostora. Kod njih je sveprisutna neutaživa žeđ za prostorom. Tko je danas, na ovom svijetu, od civiliziranih naroda opsjednut grabljenjem prostora. Barem danas živimo neopterećeno, slobodno, možemo živjeti gdje god želimo, nakon što čovjek pošteno zaradi neki novac. Želiš biti na moru, odi na more, kupaj se, plati hotel, vikendicu, možeš cijelo ljeto provesti na moru. Ne, to njima nije dovoljno. Oni žele posjedovati, žele posjedovati tuđi prostor! Na kojem nikad nisu bili i na kojemu se ne snalaze.
Cijelo ovo pitanje jezika i književnosti je prostor. I tko to ne vidi na takav način, u zabludi je! I to treba znati, razumjeti i uporno, kao što oni uporno kao bube napadaju, mi se moramo braniti.
Sigurno ste u komunikaciji s kolegama, znanstvenicima iz Srbije, je li ulazite s njima u neku vrstu polemike ili kad ste ‘oči u oči’ s njima, uopće ne otvaraju takve teme?
Imam kontakte s njima. Kad se zaoštri situacija, onda nastane šutnja. Oni dolaze u Dubrovnik, jave mi se uvijek. Pošalju mi i svoje studente da ih uputim ili pojasnim nešto iz područja kojim se bavim. To učinim, svakome to učinim. Međutim, izravni razgovor povezan sa svojatanjem i nasrtajima, njega nema. Oni se kad dođu ovdje, trude civilizirano ponašati jer znaju da su došli u tuđu državu. Tek kad su potpuno sigurni u svojim prostorima, od tamo misle da mogu sipati.
Kad se slavila 500. godišnjica rođenja Marina Držića bili su pozvani i neki njihovi stručnjaci. Oni su se vrlo kulturno odazvali i ovdje im nije palo na pamet progovoriti o Marinu Držiću kao o srpskom piscu. Nisu rekli ni da je hrvatski, ali nisu spominjali to što ih inače, strahovito boli.
Međutim, Zlata Bojović, nedugo nakon što se vratila sa znanstvenog simpozija, objavila je Istoriju dubrovačke književnosti u kojoj svojata cijelu književnost Dubrovnika. Tako jedna obrazovana osoba, koja je
sigurno pročitala dosta toga i vjerojatno pokušala razumjeti svjesno, ne vidi povezanost i integralnost cijele
hrvatske književnosti, već napiše nešto tako, to je jednostavno izvan pameti.
Mi ne možemo istrgati Dubrovnik i reći za stvaralaštvo dubrovačkih starih pisaca – to je dubrovačka književnost.
Ta formulacija je suluda jer bi onda trebala postojati i vinkovačka i zagrebačka i pakračka, splitska književnost itd. A ona je to učinila. Nacionalna književnost je prožeta piscima koji međusobno komuniciraju, inspirirani su istom nacionalnom i vjerskom simbolikom, nasljeđem, kulturnom tradicijom, međusobnim vezama, prijateljstvima, razmjenama. To ne možeš istrgnuti iz nacionalne, u ovom slučaju hrvatske književnosti, a da to ne bude trauma.
Oni to rade svjesno i oni koji znaju, a kamo li neće oni koji nisu učeni. Ako je Zlata Bojović rekla da je dubrovačka književnost srpska što će neki njihov neobrazovani stanovnik misliti drukčije. Za njega je jezik koji se govori u Dubrovniku srpski jezik jer on ga nije nikad čuo, a Gundulića nikad nije čitao niti ga zanima. I on nema pojam tko je Gundulić, ali Zlata Bojović jako dobro zna da je Ivan Gundulić pisac koji je inspiriran i duboko produhovljen, ne samo katoličkom obnovom i jezuitskim duhom, već svjestan da katoličanstvo
živi u svakoj njegovoj pori. Njega svojatati? To znači ne biti normalan! Njihova književnost i srpska kulturna tradicija ona je sva prožeta pravoslavljem. Kako se to može poistovjetiti? Može!, ako si slijep, neupućen ili zlonamjeran. Ja mislim da su oni ovo treće.
Hoće li njihove pretenzije ikad stati?
Ne, dokle se ne budu imali nečim drugim baviti. Oni to rade od otprilike 1850., od Ilije Garašanina, pa poslije,
početkom 19. stoljeća Jovana Skerlića. Još od tih vremena stalno se javljaju kolovođe i nadriučenjaci. Bilo je i Hrvata koji su zbog vlastitog sebeljublja i sebičnosti sudjelovali u otimačini vlastitog naroda, Neću im spominjati imena jer nisu zaslužili. Srbija je zemlja koja danas ima velike probleme, u nezavidnom su položaju, i čim je tako, a da bi skrenuli pogled običnog čovjeka na nešto drugo, vraćat će se na nas na
naše književnike, pisce katoličke provenijencije, našu književnost, na naš jezik. Onog trenutka kad dobiju gospodarski zamah, a bilo bi puno bolje da prethodno dožive duhovno pročišćenje (jer bi inače mogli opet u rat), a ono uvijek ide uz napredak misli, oni će se ostaviti nas i brinuti o svome.
Možda jednog dana uđu i u Europsku uniju, jer ima sigurno među njima onih koji tome teže i ima sigurno onih koji znaju da to što dio znanstvene zajednice radi, nije dobro.
Vi se borite tako što javno progovarate i kontinuirano govorite o ovom problemu, no postoje li još neki
dodatni alati zaštite?
Svijest! Razvijena svijest to je ono što vodi pozitivi i razumu. Zato sam i pisala Izjavu o podršci nacrtu Zakona o hrvatskom jeziku jer nam je potreban više nego ikome drugome u Hrvatskoj. Željela sam pri tom da je potpiše dvadesetak intelektualaca iz Dubrovnika, različitih struka i bio je problem naći ljude! Ljudi su prilično nezainteresirani jer žive dobro, mirno i sigurno.
Zašto?
Ne, znam. To je naprosto jedan menefregizam i sebičnost. Dok imamo toliki veliki broj ljudi koji stoje po
strani i ne žele se miješati, a najviše ih je među onima koji nisu prošli ‘91. i tada su mnogi bili naivni, razmišljajući: ‘Ma neće nas!’ ili ‘To se nama ne može dogoditi’. A to smo doživjeli.
Zato smatram da i najmanju stvar koja dolazi iz susjedstva treba ozbiljno sagledati i reagirati, navrijeme. Kad se reagira prekasno, stvari se otmu kontroli. Zato smatram da ti mladi ljudi koji su mi poručili: ‘Nemoj mene’ ili ‘Zaobiđi mene’, to su neozbiljni i neodgovorni ljudi. Najviše me od svega, doista pogodilo što jedan dio njih obnaša vrlo odgovorne, državne, dužnosti u Dubrovniku. Dobivaju plaću na mjestu koje je izravno povezano s hrvatskim jezikom. Bila sam toliko šokirana i nisam znala odgovoriti na odbijenicu.
Mi smo, očito, takav narod. Imamo sjajne ljude, velike znanstvenike, izvrsne sportaše, na svim područjima
života i rada imamo ljude koji se mogu mjeriti s najjačim nacijama u Europi i svijetu, a imamo opet i onih kojima su domovinski interesi bevanda.
Mislim da bismo puno više i na svim razinama trebali poštovati našu kulturnu i književnu tradiciju, čitati stare hrvatske pisce, objavljivati ih, uprizoravati, živjeti s njima jer njihove poruke su trajne i naše, suvremene.
Dotaknuli smo se devedesetih pa se ne možemo ne prisjetiti i trenda uvođenja novoformiranih riječi.
Nasreću, nije zaživio zrakomlat, a bome nitko ni televiziju ne zove dalekovidnica. To nam se neće
dogoditi s novim Zakonom?
Nipošto. Jezična praksa je nešto što određuje svaki jezik. Te rogobatne riječi nisu našle temelja u našoj govornoj svakodnevici. Jezična praksa, međusobna komunikacija će sama od sebe rješavati takve jezične pojave.
Nitko neće intervenirati. To Vijeće koje će voditi brigu o jeziku, u njemu će sjedati pametni ljudi s raznih hrvatskih sveučilišta, filolozi koji su se već iskazali na znanstvenom i nastavničkom planu. Vjerujem da tu neće biti greške. Sigurno nije zadaća i smisao ovog Zakona da skraćuje mogućnosti našeg jezika. On će mu dati krila da ide naprijed, na koncu i da stvara nove riječi, podržava dublete i da bude u skladu s vremenom i prostorom i svojim narodom i njegovim jezičnim potrebama i ciljevima.
Jezik je živa materija i kao takvog ga treba tretirati. Zakon o jeziku znači brigu o ispravnoj uporabi hrvatskoga jezika i nastojanju da korisnici hrvatskoga jezika usavršavanju svoje jezično izražavanje, da šire znanje o njemu, da ga poštuju i još bolje, čuvaju te sprečavaju njegovo siromašenje. Pa iako neki imaju dojam da je Zakon o jeziku samo simboličke naravi, treba naglasiti da smo za tom simbolikom dugo žudjeli; zato nam Zakon o jeziku treba, nužan je i dobro je što je konačno došao pred vrata Sabora!