Ako ste kojom srećom Luka i Ognjen, poznajete osjećaj veselja pri ulasku u dom njihove none, gospođe Jelice Kmetović Hercigonja. Izraz ‘božićna bajka’, zvuči pomalo otrcano, ali doista rijetke su riječi kojima se može opisati ugođaj kojeg ova, malo je reći, kreativna Dubrovkinja o Božiću stvori na svojoj adresi na Pločama. Svaki kantun obojen je radošću i odličnim raspoloženjem počevši od dekoracije do blagdanskog stola na kojem je za svoje najmilije i ove godine rasprostrla osobite poslastice. Riječ je o čitavom naselju božićnih figurica – pahuljastih anđela, vilenjaka, orašara, zatim kućica od medenjaka i snježnih kočija. Iza nje su mukotrpni i dugi sati izrade, ali, naglasit će, prije svega užitka kojim se vješto ovime bavi već više od desetljeća.
Najljepše vrijeme u godini
-Za mene je Božić najljepši blagdan. Ima drugu dimenziju od ostalih. On znači rođenje novog bića. Zato se za njega i najviše potrudim. Pravljenjem slatkoga sam se počela baviti prije kojih 11 ili 12 godina. U svijet torti i ukrašavanja ušla sam putem Interneta. Kako sam inače ‘rukata’ to mi je ispočetka bio izazov. Probala sam i sistemom ‘pokušaja i pogreške’ napredovala dalje. U slastičarstvu je samo nebo granica. Sve nove trendove možete popratiti na YouTubeu. Žao mi je što nisam sačuvala svoj prvi rad kako bih mogla danas vidjeti razlike. To je bio anđeo. Njih zapravo i najviše radim. Uvijek su u ženskom obliku. Izrađujem ih od ‘tičino’ mase. To je šećerna masa koja služi za prekrivanje torti i pravljenje figurica – priča za DuList Kmetović Hercigonja.
Svi sastojci su, ističe, jestivi pa ona i njeni unuci tijekom pripreme često znaju otkinuti komadić i pojesti je.
Tijesto nabavlja u Zagrebu jer kaže, doma ga se sam ne isplati raditi. Naruči ga online i ono dođe za jedan dan na njena vrata. Uz njega koristi jestive boje, a ovisno o zahtjevnosti jednom, primjerice, anđelu posveti od 45 minuta do tri sata. Sve što napravi podijeli obitelji i dragim prijateljima. Prodajom joj se ‘ne pada na pamet’ baviti. Previše je to sjedenja, uzvikuje. Da je mlađa, vjerojatno bi o tome proTijesto nabavlja u Zagrebu jer kaže, mislila. Uz spomenuto, ranijih godina je radila vlakić i jaslice. Sad je, govori, relativno kasno počela. Inače sebi zada puno zadataka pa je ovaj put malo ‘kalmala’, ali opet trpeza izgleda prekrasno, s osmijehom dodaje.
-U mene je pravilo kad završi sezona kupanja, a to je obično konac studenog, početi s izradom. Protokol mi je fotografirati sve što napravim i onda to regalam – nastavlja. Vlakić je, tvrdi, bio ‘veliki poso’. Napravila ga je od nešto drukčijih medenjaka koji moraju biti stabilniji. Prema receptu u njih ide brašno, jaja, med, korica limuna i naranče te mješavina začina kojoj ona doda cimet. Smjesu je prvo potrebno ohladiti preko noći te se oni peku tek sutradan. Zatim se od štaub šećera, jaja i limunovog soka stvori tzv. ljepilo kojim se po njima i crta. Kad se sve osuši, tumači, slijedi pravi arhitektonski pothvat. Zvuči kao trening za živce, no za Jelicu Kmetović Hercigonja ono je idealan bijeg od stvarnosti. Ujutro, komentira, cijela kuća miriše na slastice, a s anđelima često i popriča.
Kad krene inspiracija, ne staje
Međutim, njene rukotvorine nisu rezervirane isključivo za blagdansko razdoblje. Omiljeno djelo joj je upravo ono koje je napravila za rođendan kćeri svoje nećakinje. Tortu na temu dječjeg vrtića ispunila je djecom, odgojiteljicama i zelenilom. Izuzetno, priznaje, bila je lijepa i ona kojom su proslavili 50 godina Folklornog ansambla Linđo. Ona i naša sugrađanka Romana Romanović udružile su snage. Kako joj je u prosincu najveća gužva, Romanović joj je ‘dala ruke’ u ovom iznenađenju. Ispekla je torte, a naša sugovornica izradila je likove Linđovaca počevši od pomlatka preko legendarnog Sulejmana Muratovića Sule do veterana. Slatko nije jedini ‘medij’ u kojem se okušala pa tako slika te šije monture za maškare, ali samo, kako kaže, kad joj dođe inspiracija. Inače je badava, kao da ima dvije lijeve.
-I tu je razlika između profesionalca i amatera. Profesionalac može stvarati u svako doba, dok amater mora čekati inspiraciju. A kad krene, mogu danima ne spavati i ne jesti. Strastvena sam u tome što nekad nije dobro. Jedva čekam nakon posla doći doma i početi raditi. Ne odustajem dok ne dođem kraju. Takav sam tip. Uglavnom sam slikala akrilikom na platnu, ali prije četiri godine kad mi je umro muž dobila sam želju napraviti pet slika koje označavaju naš život i tad sam prvi put upotrijebila ulje. Puno je teže, ali i u tome sam se okušala. Lani sam vidjela kako neki od drva izrađuju figure. Ja sam ih obojila i onda sam ih zalijepila na platno. Tako imam jednu sliku Luke i Ognjena. Ja nisam nikakva umjetnica, da se razumijemo. To radim za svoju dušu i one za mene imaju veliku vrijednost – skromna je Kmetović Hercigonja.
Kad dođu dani od maškaranih balova za nju i ekipu od kojih deset prijateljica kreće posebna avantura. Obično je, priča, ona ta koja predloži ideju. Jedna drugoj pomažu, a generalna proba kostima napravi se u njenom stanu na Pločama. Bude svega, govori nam. Lani su bile Mare Fjočica. Imale su i mali ‘performans’, tumači. U više od dva desetljeća druženja osvojile su brojne nagrade, a isprva su im društvo radili i supruzi. Jedini muškarac, priznaje, koji se zadržao u ekipi je Davor Ive. Bile su tako Lapadske tratinčice, makovi, Zelena pasta, domaćice, dubrovačka trpeza. Upravo ovu posljednju pamti kao najzahtjevniju. Oko struka su od šperploče imale stolove na kojima su na tanjurima bili servirani specijaliteti našeg kraja od prave hrane. Izazov je, prisjeća se, bio uopće obući se, a maškarana gomila pozdravila ih je ovacijama pljeska.
Iz tiskanog izdanja Dulista od 23. prosinca 2020.