Udruga ratnih veterana Hrvatski domobran, ogranak Dubrovnik nastavlja sa iskapanjima i obilježavanjima stratišta iz Drugog svjetskog rata na širem dubrovačkom području.
Tako će ove subote 23. kolovoza 2014. godine prigodno otkriti Spomen obilježje na mjesnom groblju u Slanome u povodu obilježavanja Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, s posebnim osvrtom na komunistički, jedan od najokrutnijih u dvadesetom stoljeću.
Prigodnom komemoracijom na Slanskom groblju obilježit će se sedamdeseta obljetnica od vremena kada su se boljševičkom okrutnošću partizani obračunavali s protivnicima novog totalitarnog poretka, pa su tzv. ‘osloboditelji’ na dubrovačkom području podkraj listopada 1944. bez suđenja hapsili i ubijali viđenije Dubrovčane, uglavnom civile i svečenike.
Ostala su tako brojna nijema grobišta o kojima se šutjelo dugih pola stoljeća komunističkog režima… Orsula, Daksa, Montovjerna, Boninovo, Domobransko groblje, zatim izvangradska područja od Konavala do Dubrovačkog primorja i Pelješca, otoka Mljeta, Korčule i Jakljana.
Po istom obrascu smaknuto je i četvero nevinih mještana Slanoga koje su likvidirali:
„Pripadnici dijela Dubrovačkog odreda i 2. dalmatinske proleterske brigade, s kojima je došlo čitavo partijsko i političko rukovodstvo Dubrovačkog primorja (Kotarski komitet KPH i Narodnooslobodilački odbor). Odmah po ulasku u Slano 19. listopada 1944. godine uhićen je veliki broj osoba. Partizanke i partizani okupili su se oko onih koje su odlučili ubiti, pjevali, veselili se i plesali, tukli ih i nakon dugog iživljavanja i ubili. Tako su 21. listopada 1944. na predjelu Vojvodine punte ispred samostanskog vrta u Gašparovu vrtu ubijeni:
Mato Ćorić, rođen u Češljarima 1911. neoženjen, financijski izvršitelj (33 god);
Ivan Trezić, oružnički narednik, oženjen (ostali podatci nepoznati);
Jozo Vukman, rođen 1904. financijski izvršitelj, oženjen, otac četvero djece (40 god.);
Anica Jović, iz Češljara, neudana, izbjeglica pred četnicima živjela u Slanom (20 god).
Spomenute žrtve bačene su u jedan obližnji betonski bunker iz ratnog razdoblja i zatrpane zemljom.“ /str. 303, J. Radica „Sve naše Dakse“/.
Zahvaljujući uspješnoj suradnji Općine Dubrovačko primorje i Udruge Hrvatski domobran Dubrovnik, prošle se godine obavilo iskapanje posmrtnih ostataka četvero žrtava mučkog zločina. Ekshumaciju su u suradnji s udrugom domobrana obavili predstavnici triju Ministarstva RH: Ministarstva branitelja, Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova.
Odmah potom Općinsko je vodstvo Općine Dubrovačko primorje darovalo grobnicu na mjesnom groblju u Slanomu, kao mjestu budućeg pijeteta i trajnog spomena na sve nevine žrtve iz Primorja, koje su ekshumirane ili će u budućnosti biti pronađene i dostojno sahranjene u istu grobnicu.
I pored velikog napora u rasvjetljavanju povijestne istine Udruga Hrvatski domobran često ‘tapka u mjestu’, a Istina o komunističkim zločinima počinjenim za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata i dalje je ‘zarobljena’ u labirintu političke zbilje. Unatoč rijetkim pokušajima procesuiranja preostalih zločinaca iz razdoblja komunizma, karikaturalni se procesi, što zbog ‘visoke životne dobi okrivljenika’, a što zbog ‘nedostatka živih svjedoka’, obustavljaju(sic!).
Odgovornost je, pored političkog i na cjelokupnom pravosudnom sustavu koji ‘pilatovski’ pere ruke nekažnjavanjem dobro znanih izvršitelja i nalogodavaca zločina počinjenih za vrijeme totalitarnog režima. Takvom status quo stanju ‘doprinose’ i politički poslušnici lijeve i desne provinijencije, koji se već dvadeset godina ‘monarhistički’ izmjenjuju na vlasti. Takva je hrvatska svakodnevica koja je krvlju natopljenu slobodu iz Domovinskog rata predala u ruke onih, koji su se od samog početka borili protiv hrvatske neovisnosti. Nažalost, to je slika demokratizacije na ‘hrvatski način’.
Na momente se čine uzaludnom usvajanje Rezolucije VE 1481/2006 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, potvrđena i osnažena saborskom Deklaracijom iz 2006., ili Rezolucija Europskog Parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. godine, s posebnim osvrtom na komunistički režim.
Uzalud! Ili, možda ipak ne! Tek neka pojedinačna iskapanja koja su otkrivena na širem dubrovačkom području u proteklih nekoliko godina (Daksa, Vranina, Jakljan, Slano) ‘sramežljivo’ razotkrivaju monstruozne razmjere i način funkcioniranja represivnog režima. Za spomenute i mnoge druge zločine nitko nikad nije odgovarao, niti tijekom 45 godina umjetne tvorevine, Titove jugoslavije, niti u 25 godina hrvatske neovisnosti. Sve to nam daje za pravo tvrditi kako se partizanima zločin itekako isplatio, pače, komunisti su bivali nagrađivani neprimjerenim funkcijama i političkim promaknućima.
A onda se početkom devedesetih godina jeftinim ‘trikom’ prozvaše antifašistima, kako bi smišljeno prikrili počinjena zlodjela svojih prednika. Uzaludno im je antifašizam veličati, dokle god ne naprave otklon od demona jugokomunističkih zala. Stoga je krajnji povijestni trenutak i potreba razdvajanja istinskog, od ovakvog ‘hrvatskog antifašizma’.
O tome su se domobrani više puta očitovali nadležnim državnim tijelima izražavajući krajnje nezadovoljstvo odnosom pravne i aktualne vlasti prema stotinama tisuća nedužno ubijenih Hrvata tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. To činimo i sada, obilježavajući Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.
Unatoč svim nedaćama članovi Udruge Hrvatski domobran nastavit će istraživati i obilježavati sva gubilišta, jame i stratišta, kao trajni podsjetnik svima nama, a opomenu budućim generacijama na tragične dane iz ne tako davne prošlosti ovih prostora, kako se takvi zločini nikad više ne bi ponovili.
U Dubrovniku, kolovoza 2014.
Za Hrvatsku Uvijek!
Željko Kulišić, predsjednik HD Dubrovnik