„Lako je bit humorist, kad imaš ovakvu vlast!“ zapisao je veliki Gogolj. Vlast nam je zaista za svaku kritiku, naravno i za komiku, al' malo ih je koji imaju hrabrosti o tome pisati. Ma ni na šaljiv način. Vladajući, posebno ovi naši „lokalci“ odmah se naljute, a kako su vrlo osvetoljubljivi, olako učine život nepodnošljivim.
Slijedom tog, nije lako bit humorist u ovom našem Gradu s ovim našim „lokalcima“.
Grad je lagano sve prazniji, turista je sve manje i manje, al' ima ih još dovoljno za učinit nam gužvu u điru. Naravno, ponajviše na Stradunu, sa zadnjih kruzera, kada kao bakule protutnjaju kroz Grad. Malo još snage imamo za trpjet ih. Umorili su nas i ovo ljeto. Turisti, gužve, vrućine, sve što ide s tim. Svi jedna čekamo malo odmora. Kao i naš Medo, mali psić u vlasništvu Srđana Hrnića, a zapravo ljubimac svih nas. Zalegao na sred Straduna, ispred neke grupe kruzer – turista, za odmorit se malo. I nije ga briga ni za kog. Za zavidjet mu…
Mali predah u skalinadi
I ovaj put, u tom điru s Ploča do Straduna, Sv. Dominika ulicom, do nekih novih priča i sjećanja čeljadi iz preostalih dijelova Grada, zaustavljaju prisjećanja na toliko malih detalja! Evo već kod prvih Vrata od Ploča, kad se prođe kroz njih do Trga oružja, odmah tu su skalini za na njih se popeti. Gore je raštio, kapija za ući u neko staro stražarsko mjesto. A pred tom kapijom mali je podest, „mali predah u skalinadi“ kako bi ga opisao znani nam i omiljeni profesor Tomislav Kuljiš, skriven iza malog zidića od svih pogleda prolaznika i namjernika. Tu smo se znali skrivati kao klinci kad bi obružali, kad smo željeli biti sami s nekim, kad ne bi htjeli da nas itko na ovom svijetu vidi. Tu bi se sjedilo satima, pričalo, smijalo, zapalilo i popilo, uz pogled prema Gradu, Peskariji, Porporeli. Dolje, ispod nas, prolazili bi mnogi, ali nitko nas ikad nije vidio. Bilo je to skriveno mjesto našeg odrastanja. Nešto niže imali smo još jedno takvo mjesto, manje skriveno od očiju prolaznika, a opet dovoljno za skriti se i odmorit od svih. Dalje preko Trga, pa preko mosta i kroz Nutarnja vrata od Ploča, te na desno uz skaline, gore pred drugi raštio, kapiju kojom se ulazi u otvoreni dio manje, jedine trokutaste kule u Mirima, Asimon, spojene sa Zidinama svojim vanjskim zidom. Tim skalinima prolazile su generacije boćara koji su gore imali svoj teren. A mi mlađi, ostajali bi pred tom kapijom, na još jednom našem skrivenom mjestu našeg odrastanja.
Kaše
Kad bi se samo malo nagnuli, s tog mjesta vidjeli bi i Kaše. Znali bi nekad do njih doplivati s Banja ili s Porporele, tu bi se zezali, igrali na karata, pa i roštiljali. Pobjegli od gužvi, skriveni od svih uzeli malo predaha u životnoj skalinadi. Veliki lik i sjajni komediograf života bez ijednog napisana teksta Tomo Šeparović znao bi često reći „Najviše mi je stalo do Kaša, neka su krive, ali su naše!“ I naglasit kako je to stara dubrovačka! Malo povijesnih zapisa; 1347. Godine Veliko vijeće odlučilo je izgraditi valobran dužine 25 sežanja , što bi bilo oko 51 metar, između tvrđave Sveti Ivan i Lazareta, kako bi se Gradska luka zaštitila od udara valova i juga. Po nacrtima Paska Miličevića gradnja je nakon četiri godine rada završena 1486., a ponajviše pomoću drvenih sanduka, po domaći kašeta, zbog čega se i zovu Kaše, te nabacivanjem kamenja. Uz zaštitu od udara vjetra i valova, Kaše su služile i kao zaštita od upada neprijateljskih brodova u Luku, te bi se između tvrđave Sveti Ivan, preko Kaša sve do mosta na ulazu u Grad s Ploča zatezao veliki debeli metalni lanac kao zapreka uplovljavanju mogućih neprijatelja, što je vidljivo i na nekim starim slikama Grada. Po nekim starijim zapisima čak se i Gradska luka nekad zvala Luka Kašun, talijanštinom Porto Cassone, po Kašama! Kaše su oštećene u potresima iz 1667. i 1979., primile su nekoliko direktnih pogodaka i za Domovinskog rata, iako su pod zaštitom UNESCO – a, što našim dragim istočnim susjedima nikad puno nije značilo. Dugo već najavljuje se njihova obnova, ali i to obećanje vladajućih prolazi u mijeni vremena.
Ruska kuća
I taj naš dragi Revelin krije još puno priča, kao za primjer ona o Ruskoj kući! Kao što je vidljivo na onoj starijoj, nedavno objavljenoj fotki Revelina, prije Drugog svjetskog rata Trga nije bilo, tek je vidljiva jedna manja placeta s koje se jedva mogla vidjet Luka. Na toj fotki uz Revelin vidljiva je i jedna dvokatnica. Tu je početkom prošlog stoljeća bila manja bolnica za oboljele od tuberkuloze, a onda su u tu zgradu nakon Oktobarske revolucije počele pristizati izbjeglice iz Carske Rusije, dogradili je i dobila je novo ime – Ruska kuća! Izbjegli Rusi svoj put nastavili su na sve strane svijeta, mnogi ostali i u Gradu, a Ruska kuća srušena je početkom pedesetih godina prošlog, 20. stoljeća, kad je krenula obnova i uređenje Trga oružja. Starija čeljad prisjetit će se kako je pored Ruske kuće bila i jedna lijepa i povijesno vrlo važna fontana, slična onoj na Pločama, koja je samo nestala u toj obnovi Trga. Znamo kako je u tom našem Revelinu odsvirano puno lijepih koncerata klasične glazbe, tamo je smješten i naš Orkestar, pa evo opet jedno prigodno sjećanje vezano za današnji dan; 11. rujna 1789. umro je Luka Sorkočević, točnije – ubio se, skočivši sa prozora svoje kuće. Ovaj veliki hrvatski skladatelj, ali i diplomat Republike rodio se 1734. u Dubrovniku, znan je kao prvi hrvatski skladatelj simfonija, mnoga njegova sjajna instrumentalna djela su vam poznata, čuli ste ih puno puta, posebno na Radio Dubrovniku, a posebno na koncertima našeg Orkestra. Eto, nama u Gradu taj 11. rujna nije važan samo zbog Blizanaca…