Svaki čovjek najprije je bio dijete. Valjda zbog tog ovako puno interesa za ove zapise i posebno za ove davne slike starije čeljadi od Grada.
Tek na kratko stat' ćemo u ovom điru i priči s gosparom Nikićem i još nekima, za pročitat, prolegat rekli bi još neki, jedan zapis, letera sjećanja jedne fetive Rokašice. Bez ispravki, prepričavanja i dodataka, upravo onako kako je došlo do mene:
Za Rokom je bio ko grad u Gradu. Sve mu je bilo blizu ko na pjatu i sve je imo, osobito ljude. Ako se krene od Domina prema sv. Roku toka rjet da je na kantunu bila butiga koja je najprije bila fotografska, onda za kapeline pa je iza izloga bila glava pupice s tokicom što je nama djeci fila festa gledat. Zatim je došla sarta i nekoliko naučnica. Šilo se od svega do svega.
Poviše butige funjestre dviju sestara Zaninović koje su svirale pjanaforat, prave končerte. Slušali smo ih sjedeći na skalinima Domina. Iza butige, dalje, prva korta je imala veliku gustrijenu. U prizemlju je živio Luko Romanović koji je predivno pjevo. Njegov sin danas u Americi se bavi isto mužikom. Na prvom podu sto je Božo Stanić, radio je u tiskari blizu place. Poviše njih glumica Teatra Luje Vetma, muž i nepuća Ana.
JEDINI POMORAC U ULICI
Korta dalje je imala na travaturi ručicu da se mogla pumpat voda iz gustjerne iz korte prije. U kortu su ulazile dvije familje. Jure i Matija Plazonić sa obitelji. Jurin zet je, mislim, tada bio jedini pomorac u ulici. Navego je na bijelim brodovima, sve ljepšim i ljepšim do onih najljepših predviđenih za turistička putovanja. Jurine tri unuke su bile Magda, Melita i Anita. Poviše njih su stali Kakariđi. Otac je bio kalais i imo butigu u Ulici od Puča, majka domaćica, ći službenica a sin sviro u orkestru.
Odma iza te korte imo je Pepica Juvančić (dundo Jupin) Pilar, marangun butigu. Bio je veseljak, vazda spreman na šalu i famozo je pjevo. U njega smo skupljali ošćele i stavjale hi u kosu koda smo naričane.
Dalje, stala je obitelj Gjivoje, Vedran s obitelji na jednom podu, gore majka. Njezin brat je bio Mirko Dejanović najveći autoritet za talijanski jezik u zemlji. Ispod njihovih funjestara radio je meštar Niko Glavić, crevjar. A nešto dalje otac i sin Brunsko. Poviše njega stara tete Pavle Konavoka, Fani i njena mama. Bilo je zaista živopisno slušat, sretat i biti naviknut na toliko toga na tako malom prostoru.
DRUGOM BANDOM
Iza Brunska svoju butigu, marangusku, imo je Ivo Grom. Bila je to ogromna butiga i radilo je nekoliko ljudi. Ljetno kino je odmah iza toga. U tom nizu su još živjele sestre Divizić, Konavoke. A onda Domus Christi u kojemu je dobra duša bila č. s. Imakulata, svima u domu na raspolaganju 24 ure a i susjestvu kad je tokalo dat inekciju ili što drugo.
Vratimo se sada drugom bandom Izaroka. Prva kuća je bila dom pravniku Mladinovu koji 1920. seli u Zagreb, ali živi i dalje sa Gradom. Objavljivao je članke i crtice o Dubrovniku u raznim časopisima. Kasnije je tu živio Tomislav Macan i Trpim do odlaska na studije u Zagreb. Sveti Roko i skalin na ulazu u crkvu je bio naš skriven kutak ljeti za gledat filmove iz kina, naopako. Nešto dalje je Ivo Grom imo svoju ko kancelariju.
Njegova žena je bila Vice, garderobjerka, alfa i omega za prestave u i po Gradu. Đorđo i Nesti Vjerda imali su malu zlatarsku radionicu za popravak zlatnine. Ivo Šoletić i obitelj živjeli su u zadnjoj kući odmah do Široke. Njih ključ korte otvario je našu i bilo je sasvim normalno a naša nije bila otvore da je sami otkjučaju i uđu.
Opet skalini od Domina. Koliko se puta znalo dogoditi da je Frano Miš sjedeći na njima vodio svoje noćne monologe, ponekad i s dobacivanjem koga iz susjestva. Uz Domino je dum Marinova kuća u kojoj je sto Ivo Grbić. Suproć njemu naš poznati liječnik Nikša Zurak. A onda meštar Vice, barbjer,, koji nije nikada dolazio Izaroka ali su zato Zarokaši išli u njega po novitati, prolegat foje ili učinjet barbu.
IME NEK OSTANE SKRIVENO
Dok su nonice sjedale na štokrlicama igrali smo se na kantuna, na prstića, muški na ševa ili frnja. Neko vrije se preskakala i vatra za sv. Petra dok nije ukinuto da se ne oštete kameni na podu. Najljepše je bilo maškaravanje ili slušat serenate nautičara svojoj dragoj.
Placetu smo mi zvali prostor ispod kuće Šapro, odnosno prostor gdje se nalazi restoran Domino. Ona ima svoje pravilo takva i kolika mora biti. Placa i placeta su sve u Gradu samo smo vazda za Pujišku pjacu govorili pjaca. Na Širokoj je stanovao odmah pri vrhu uz Izaroka Lući Capurso sa roditeljima.
Otac kao vrstan pjevač bio je, mislim, član zbora radiostanice Dubrovnik. Mislim da je ovo i previše. Bog Vam do pacjence za ovo prolegat. Eto neću više pa Vi kako vam i što treba. Sve samo bez moga imena.
Eto ga. Letera Rokašice. Za očuvat sjećanja na dio Grada Za Rokom. I neku davnu čeljad. Baš lijepo. Za prolegat. Ime nek' ostane za sad skriveno.