Jeste li gledali ovo ljeto Svjetsko prvenstvo u nogometu? Jeste li gorjeli, čekali kad će utakmica? Jesmo li poslije utakmice slavili? E, vidite što znači Hrvatska. Ja, vaši učitelji, roditelji, nismo uvijek mogli navijati za Hrvatsku jer je nije bilo – započeo je današnje izlaganje branitelj Teo Andrić u sklopu sata povijesti u Osnovnoj školi Lapad povodom Dana branitelja.
Andrić je učenicima pojasnio tadašnju situaciju s Hrvatskom koja je još uvijek bila u Jugoslaviji, a u isto su se vrijeme u svijetu počele događati velike promjene.
-Nije bilo ni hrvatske reprezetnacije, ni kune, niti su se smjele pjevati sve hrvatske pjesme koje se danas pjevaju. Krajem 80-ih u svijetu su se počele događati vrlo bitne stvari, slabio je utjecaj Sovjetskog saveza, išli su na izbore pa su takve promjene došle i u Jugoslaviju pa i u Hrvatsku. Voljom naroda HDZ je raspisao referendum i time se Hrvatska izborila za izlazak iz Jugoslavije. Hrvatska je proglasila samostalnost i tada su nastali problemi. Jugoslavenski vrh nije htio pustiti Hrvatsku ni Sloveniju jer je 50 posto BDP-a dolazilo baš iz te dvije zemlje -rekao je Andrić.
-Dva su plana tada nastala. Oni su kontrolirali vojsku koja je bila tada četvrta vojna sila u Europi. Prvi je plan bio presjeći Hrvatsku na pola i zauzeti je, a druga opcija okupirati cijelu Hrvatsku i osvojiti Zagreb. Da bi to proveli, krenuli su prema Vukovaru, a potom su napali i Dubrovnik. Mislili su da će oba moći slomiti u tri dana. Napad na Dubrovnik počeli su 1. listopada. Napali su s 30 tisuća vojnika, 100 tenkova, 50 oklopnih transportera, 100 topova, četiri eskadrile aviona iz Mostara i Podgorice te četvrtinom cijele Jugoslavenske ratne mornarice. Bila je to strašna sila, a u isto vrijeme na području od Konavala do Dubrovnika brani oko 700 branitelja od kojih svi nisu imali ni svoju pušku nego su se mijenjali. Uza sve to naoružanje, trebalo je 25 dana da bi od granice došli iz tri smjera. Tada su nastupili najteži dani za Dubrovnik. Već od 1. listopada nije bilo struje, vode, telekomunikacija. Za sedam dana su sve zalihe hrane otišle. Jedno dva mjeseca hranili smo se samo konzervama – nastavio je Andrić.
Dodao je kako je bilo teško njima koji su bili u odori, ali posebno i civilima, starijima i djeci koji su se skrivali u skloništima.
-Nije se znalo kada će i gdje granata pasti. Događalo se da bi počeli granatirati kada su vidjeli da je sprovod na Boninovu. Njihova želja je bila ući u Dubrovnik, ali istovremeno su napali i Vukovar gdje im se dogodilo ono što nikada nisu mogli ni zamisliti. Prvi dan ostali su bez 40 tenkova te je bitka za Vukovar trajala 87 dana. U to doba sve su im snage bile tamo i taktika je slomiti prvo njega pa onda u Dubrovnik. Vukovar je 18. studenog pao, mi smo to doživjeli jako teško jer smo znali da smo idući na redu, da će krenuti još silovitije. U Dubrovniku smo tada imali i puno izbjeglica, nije bilo hrane. Svi smo bili u grču, znali smo da su jači od nas, ali smo se borili. Držali smo Srđ i tu je upravo 6. prosinca trebala biti njihova odlučujuća bitka za Grad. Da su uzeli Srđ, Dubrovnik bi sigurno pao – istaknuo je Andrić te opisao što se sve na Srđu odvilo tog jutra.
-To je jutro na Srđu bila velika magla, a oni su u napad krenuli u zoru. Kada smo čuli tenk, zaledila nam se krv u žilama. Jedan od nas uzeo je trombun, oružje kojim se gotovo nitko ne bi usudio pucati i zapucao je na tenk. Pogodio mu je gusjenice i tenk je stao. Krenuli su na Srđ s dragovoljcima i niškim specijalcima te se uspjeli popeti na žičaru. Naši su u tome trenutku bili u dijelu tvrđave, njih 30 i cijelo se vrijeme pucalo. Tada se dogodilo nešto do čega nije došlo u povijesti ratovanja. Naši su sa Srđa zvali dolje u Grad i pitali koliko imaju granata? Pitali su jer su vidjeli da će za pola sata ‘biti gotovi’. Bombama su se dobacivali na 30 metara. Odlučili su se na 20 minuta zbiti u tvrđavi, a da mi iz grada počnemo pucati po Srđu sa svime što imamo. Bilo je teško to odlučiti jer je to značilo pucati i po vlastitim ljudima. To smo napravili, neprijatelji su se smeli, nisu očekivali da će netko odozdo na njih pucati, s boka su im prišli specijalci i uspjeli smo ih odbiti. Nakon toga više nikada nisu pokušavali zauzeti Dubrovnik. Kasnije smo saznali da su planirali Grad zauzeti kuću po kuću, ali kako im taj plan nije upalio u Vukovaru, počeo im je opadati moral pa su odustali – prisjetio se Andrić.
-Nas je bilo 700 njih 30 tisuća. Pa, kako smo se onda obranili? Znamo priču o Davidu i Golijatu. Slabi može pobijediti jakog kada vjeruje u ono za što se bori, a mi smo branili svoj Grad – zaključio je branitelj Teo Andrić.