Planirao sam odavno, iskreno, ma svaki put bude: ‘Prvo neka ovo riješim, prvo neka ono…’. Znaš kako to ide, danas ću sutra ću, nek’ fine sezona… Ali, potegnula me naša sugrađanka i prijateljica Franka Fani Kohn. Stvarno je dobra pjesma, ma to je išlo ovako: kako se znamo dugo, Fani mi je u biti dala da malo bacim oko na zbirku koja je 2013. godine nastajala iz njenog pera. Jedan tekst mi se svidio, za pjesmu ‘Fala’. A kako imam – volim ga zvati – ‘kuhinjski studio’ doma, jer odavno već činim u sobi kancone, rekao sam joj: ‘Aj mi daj da probam nešto učinit.’ I učinio sam ju u dva, tri dana – priča nam Srđan Sergio Hrnić o pjesmi ‘Fala’, koja će se 20. srpnja naći i na Korčuli, na Marko Polo Festivalu.
Sergio ne miruje, ma ima on, reći će, ‘u škrabici i dvanaest, trinaest, petnaest pjesama’, no album, kaže, još ne planira. Ali će, kaže, jednu po jednu izbacivati. Jer, inspiracija je krenula. A kad sjedite s njime, prvo što vam padne na pamet jest da nema čime se ne bavi. Nastavili smo o pjesmi, svakako, i veselimo se plasmanu na Korčuli, ali kad smo ga već uhitili, popričali smo i o gradu, sezoni, điru… Inače, mnogima je Hrnić poznat i kao jedan od ključnih članova legendarne udruge ‘Nazbilj’ s kojom je puno škeraca učinio. Što mu smeta, što ga veseli i kako je prije bilo, te ‘nekoliko’ i o turizmu…
Dakle, evo na neki način ekskluzivno ste najavili pjesmu ‘Fala’ u DuListu. I ‘fala’ Vam na tome. Kako je tekao put do nje?
Iskreno, kako sam i rekao maloprije, planirao sam ju odavno. Moja prva pjesma bila je ‘Mali čovjek’, s kojom sam isto malo otezao. Na kraju sam je dao ćaći, on je stavio na album, ma isto promijenio. Žao mi je, jer imam više pjesama, no sad kad vidim odjek ove pjesme s kojom čekamo festival, mogao bih i malo više njih snimiti. Inače, to je sve bilo baš brzo. Finem je, a Fani Kohn zove, govori: ‘Poslat ću na festival!’. Kontam, ‘Šalji’. Kad nakon dvije, tri ure zove da je pjesma primljena. Ma sad treba od demo pjesme učinit pravu… A ni studija doma ni ičeg, nemam čime podignut projekt. I onda u tri dana skucaj, sastavi studio i u tome nam je puno pomogao prijatelj GIorgio Baranac, u njega smo učinili demo do kraja kako treba. Na ‘ho-ruk’, nanovo snimili glas i eto. Inače, čudo su te razlike u tehnologije nekad i danas, za prepast se. Sad svatko može cijeli studio doma osmislit, samo ti treba dobar kompjuter i puno toga možeš sam odraditi.
A što je rekao ‘ćaća’ Milo kad je čuo pjesmu?
A ništa vele, nije baš od hvale (smijeh). Ali za rijet pravo, pohvalio je! Znate kako to ide, odrastaš u takvoj familiji i cijeli život si u glazbi. K’o mulac sam, do rata, izlazio i živio za pjesmu. Bila je ta naša gradska klapa gdje smo živjeli za zakantat i gdje god bi došli pjevalo se i veselilo.
Živite u Karmenu, rodili ste se u Dropčevoj. Cijeli život ste u Gradu. Danas ove glazbe, klape, više nema? Kako je danas u gradu? Koji su problemi?
Nikako je. Dupla nula. Baš smo se jučer snervali. Gledam, sok za maloga, koji je košta osam kuna, jučera je 20 kuna. Dižu cijene 120 posto. Vanka bi izbila revolucija. Ajde da je kunu, dvije, nego ovako bez obavijesti! Strašno. A toliko je otimanje i udaranje po škini da je to prestrašno. Jedi me jer nas nitko ne obada. Ali nije ni čudo… Malo nas je ostalo, one ankete nemaju veze s ičim, to je možeš slobodno prepolovit, onda ne valjamo nikome za ništa, pa čak ni k’o glasači. Da se vratim, moram na drugi kraj grada za uzet bilo što, i mi nismo građani drugog, već sedamnaestog reda! Sve razumijem, ali ako svatko hoće uzeti bokun kolača, pa i te butige, ali neka onda nešto i načine za ovo malo šake jada ljudi što su ostali tu. U zidinama ima stare čeljadi koliko hoćeš. Nek učine neke kartice, nešto, da imamo popust. Ako si već digao cijene, onda lijepo učini karticu za kompenzaciju, za spenzu normalnih cijena. Jer i da pođemo vanka, gorivo, karić i doćerat doma ti dođe na isto. A te je tek jedan od problema.
Je li teško gledati kako se mijenja?
Da, i to sve. Teško je. Ne razumijem samo jednu stvar – kako ‘oni gore’ ne mogu shvatiti da se mrtvi grad ne može prodat? A bojim se da će Dubrovnik biti prvi grad koji će ostati bez turizma!
To su ti bokuni kolača?
Nema više nigdje pravila. Nema neke granice dokle se reče: ‘Dotale se može, a otale ne.’ Pa ne mogu treštat s taraca narodnjaci, ali sve se za lovu prodava, svaki bokunić se prodao, tko ima para… Ne bi me iznenadilo da narodnjaci trešte na Stradunu, ako tko dobro plati!
Vi ste živjeli u dobu kad je bilo više pravila, ali nitko se nije bunio?
Kako ne. Sve je bilo nekako sretnije.
Rekli ste da ćemo prvi izgubiti turizam?
Prvi ćemo fasovat. Iz Grada svi idu ća, jednostavno svaki dan postaje sve teže i teže živjeti ovdje. Pogotovo ako si s djetetom ili starije dobi. Betule su se izgasile, Luči radi samo ujutro, imaju dva kluba samo, da nema toga sve bi partilo. Gubi se svaki kutak naš gdje je naša čeljad mogla pobjeć i po meni je samo pitanje vremena kad će i to nestat jer će netko tko je moćan naći momenat da i to ‘riješi’. Da se libera i toga i da opet nikne fast food ili restorančina. Evo neki dan sam izašao s kumom, a rijetko navečer izađem, ovu zimu svega dva puta, cijelu večer nismo imali kome reć ‘Adio’. Nemaš se kome javit, ne mora se ni bit prijatelj, samo da sretneš nekog i pozdraviš.
Od puno stvari kojima ste se bavili, ni Vas nije zaobišao turizam. Dugo vremena bavili ste se izletničkim brodovima, danas imate luksuzne apartmane.
E što se tiče brodova, svega sam se liberao i uložio u kuću. Radio sam ju tri godine i evo sad je spremna. Učinio sam apartmane jer sam vidio da nema druge jer i tu nema granica, nema ničega, dava se milijun koncesija, a ovo je mali grad. Ne može dovijeka tako. Jedina dobra stvar po meni je Internet, on čini svoje u smislu da se počelo filtrirat vezano za ugostiteljstvo i turizam. To znači da će kvaliteta radit. Što se tiče turizma, treba bit ono što je nekad bilo. Na primjer, prije je bilo na deset mjesta za alavija pojest… Danas ima puno restorana, a malo dobrih. Ma imao sam dobrih iskustava u par restorana, i spenza im je dobra. Dakle, ima par gambuža da se može lijepo pojest. A resto…
A i Vi ste držali konobu, znate dobro kako to ide… Kakva su to bila iskustva?
Dok sam držao konobu, vukao bih kijernu od 30 kila s Ploča na kariću na Porporelu, tamo je gratao i čistio, cijela rijeka ljudi zamnom, onda bih je nase u konobu vodio, stavljao nas stol pred konobu, stavljao šegac, fetao! Kako bi rezao fete, tako bi ljudi samo sjedali i ne bi dočekala ta kjerna dvije ure popodne. Znači, može se i hoće se nudit kvaliteta, ali pliva se u visokome najmu s konkurencijom koja radi s filozofijom: ulaz – Vegeta, izlaz – astronomija! A meni ulaz bio kvaliteta, a izlaz… Pa, bilo je teško opstat. Pojedu te bitke i potkučavanja. Kad čovjek stavi sve u jednu bursu, zapita se: ‘Što ovo meni treba?’ Na kraju sam ostavio i brodove radi iste stvari. Umjesto da to funkcionira k’o svugdje u svijetu – jedna cijena pa neka gost izabere na način koji ga brod više gusta, koji mu je booker šarmantniji… – u nas ludnica. Panorame se voze ima 30 godišta za istu cijenu. Svi su pošli cijenama u nebo, a došli su ljudi koji dampaju i prodavaju za pet Eura jednu panoramu. Pa u tome se ne može raditi… A nemamo ništa osim turizma i sami ga činimo… Umjesto elitnog turizma mi smo napravili škart turizam, grad sa kartoline. Gledam i po gostima, rezervacije po dva dana, tri dana top rezervacija, a ako imaš preko – sretan si!