Nakon dvostruke krune koju je osvojila s portugalskim klubom Madeira Andebol SAD, u kojemu je provela proteklu sezonu, rukometašica Petra Dičak vratila se u Dubrovnik na zasluženi odmor. Sezona provedena u ovom prvoligaškom klubu itekako je za nju bila dragocjeno iskustvo, no klubu je zahvalila, a tek nakon odmora posložit će kockice što i kako dalje. Inače, Petra je i inženjerka kemije pa će s dolaskom jeseni donijeti odluku hoće li se okušati u struci ili će nastaviti sportsku karijeru. Možda uspije iskombinirati i oboje, no, iako i danas ima ponuda rukometnih klubova, sve je, govori za DuList, za sad stavila na ‘stand by’. ‘Imam dobre temelje za što god se odlučim, mislim da neću pogriješiti’, ističe.
Ostavila tenis zbog rukometa
Ljubav prema rukometu rodila se u 11. godini života, iako je prije toga šest godina trenirala tenis.
—Rukomet mi se svidio nakon što sam pratila žensko rukometno prvenstvo, a nitko nije vjerovao kako ću se ostaviti tenisa nakon šest godina – priča nam Petra. No, taj je korak ipak napravila te krenula na treninge u Ženski rukometni klub Dubrovnik. Prvi trener bio joj je Sven Krile, a treniralo se na vanjskim terenima u Gospinom polju, na betonu jer su svi termini u dvorani bili zauzeti. U dubrovačkom je klubu ostala do 2014. godine, a nakon završene srednje škole odlučila se za studij kemije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Rukometa se nije ostavila, već odlazi u prvoligaški klub Trešnjevka. Na pitanje kako je uspjela uskladiti fakultetske i sportske obveze ističe kako je sa svakom godinom postajalo sve lakše. Priznaje, najteže je bilo na prvoj godini kada je uspijevala odraditi dva, tri treninga, no kasnije je postalo lakše. Nakon četiri godine provedene u Trešnjevki, dvije sezone provodi u Sesvetama.
—Htjela sam nešto promijeniti pa sam otišla u Sesvete gdje sam provela lijepe dvije godine. Nakon završenog fakulteta bila sam u dilemi hoću li tražiti posao ili ću ipak otići skalin više u rukometu te vidjeti kako je to igrati vani – govori nam Petra, koja je fakultet završila prošle godine, netom prije početka pandemije. Stizale su joj ponude iz raznih klubova, iz nama bližih i daljih zemalja, no ipak se odlučila za Portugal jer je htjela okusiti život profesionalnog sportaša. Odlazi tako na Madeiru, u klub s najviše titula u povijesti ženskog rukometa ove države. U Portugalu se, govori nam igra brži rukomet, a uvjeti su im vrhunski. Svaki klub ima svog fizioterapeuta, trenera, pomoćnog trenera i trenera golmana, zna se unaprijed kad su treninzi i sve je posloženo, a takve uvjete, ističe, u Hrvatskoj možda imaju dva, tri kluba iz samog vrha rukometa.
Portugalci puno ulažu u sport
—Puno ulažu, ne samo u rukomet već u sve sportove i za njih jednostavno nema prepreka – priča nam Petra. Naravno, nogomet je, posebno na Madeiri sport broj 1 prvenstveno jer je to otok Cristiana Ronalda. Baš u blizini dvorane u kojoj je trenirala protekle sezone, nalazila se nogometna akademija te je u jednom terminu bilo po 20 trenera na terenu s djecom od 4 godine do starijih uzrasta. U Portugalu je osvojila prve trofeje u karijeri, i to i prvenstvo i kup. Iako je u Hrvatskoj igrala u prvoj ženskoj ligi, kup nije osvojila iako je dva puta došla do finala, i s Trešnjevkom i sa Sesvetama.
—Kup mi je tako bio neostvarena želja – govori nam Dičak.
Pandemija koronavirusa utjecala je i na rukometnu ligu u Portugalu. Dičak je, naime, u Portugal otišla u rujnu prošle godine, a pripreme uobičajeno traju do listopada. Tad je krenula nova sezona, njen je klub odigrao tri utakmice, nakon čega sve staje jer je postojala zabrana odlaska i dolaska na Madeiru. Ostali su klubovi, navodi nam, odigrali još nekoliko utakmica, no tad se i na kontinentu situacija pogoršala te je sve stalo.
—Bilo je teško psihički se natjerati ići na treninge, s istim ljudima, bez utakmica, bez cilja zašto to sve radiš – govori nam Petra istaknuvši kako su se cijelo vrijeme treninzi odvijali. Na utakmice su se vratili u ožujku. Iako je bilo teško ponovno se naviknuti na ritam natjecanja, svi su, govori nam naša rukometašica, bili željni utakmica.
—U cijeloj toj čudnoj sezoni i taj je nastavak bio čudan jer smo imali i pod dvije, tri pa i četiri utakmice u tjedan dana. No, uhvatili smo se u koštac s time i okrunili se dvostrukom titulom – ističe. U ovaj se klub u novoj sezoni ne vraća, iako je Uprava željela istu postavu, koja je osvojila dvostruku krunu.
Veliko iskustvo
—Ovo je za mene kao sportaša, ali i osobu bila uspješna godina i veliko iskustvo. Spoznala sam koliko vrijedim, ali i koliko vrijedi naš rukomet, usvojila sam nova znanja iz njihove lige, ali i od suigračica. Za moj daljnji razvoj bolje je da se ili vratim u Hrvatsku ili promijenim klub, nego da ostanem tamo. Zahvalna sam im na svemu, ali ne vidim se još jednu godinu tamo – objašnjava nam Dičak. Ističe kako smatra da svakako može u igri pokazati više, iako je opravdala svaku utakmicu što se vidi i po minutaži koju je dobila, ali i činjenici kako je uprava kluba zadovoljna te ju je u svojim redovima htjela vidjeti i u novoj sezoni. Što je se najviše dojmilo u Portugalu i na Madeiri, pitali smo je, na što nam je odmah istaknula povezanost sa suigračicama, što nije očekivala kod odlaska. U ekipi su bile i tri cure iz Brazila, nekoliko njih s kontinenta te domaće cure pa je to bila jedna mješavina različitih kultura te je bilo zanimljivo njih učiti o Hrvatskoj, ali i upijati znanje o drugim kulturama. Priznaje nam, ipak, kako prije odlaska nije očekivala da toliko loše znaju engleski jezik. Jedino je trener golmana znao engleski, dok su svi ostali ‘natucali’, a najveći šok joj je bio, ističe, kad su joj rekli da joj za cimericu dolazi Brazilka koja na engleskom ne zna reći ni ‘dobar dan’. No, Petra je svladala i tu prepreku, uhvatila se knjige te je uz pomoć znanja španjolskog jezika iz srednje škole sama stekla bazu portugalskog, što joj je uvelike olakšalo komunikaciju. Njene su suigračice bile oduševljene koliko je brzo uspjela pohvatati novi jezik. Za kraj zanimale su nas sličnosti i razlike između Portugalaca i Hrvata.
—U njih nema baš rituala ispijanja kave, mali espresso se popije u dvije minute i ide se dalje, ali vole se družiti, vole imati zajedničke ručkove, večere – priča nam dodavši kako se svima svidjela naša kuhinja, budući da je ona u kući bila glavna kuharica.
—Otvoreni su i spremni pomoći i nisam imala neugodnih iskustava – reći će nam za kraj.