eurobasket, olimpijske igre, svjetsko prvenstvo,
tako poznati scenarij, uvijek ista priča,
jedna lopta poslana u aut, jedno promašeno zakucavanje,
jedna trica koja se dugo mislila hoće li ući, a nije,
svirana nesportska, tehnička, koraci, tri sekunde u reketu,
u stopu ih prate porast krvnog tlaka, slomljeni daljinac, pojedeni nokti.
i onaj osjećaj praznine nakon svakog novog poraza,
tuga se uvijek javlja poslije, kao i strah,
tek kad sve prođe.
__________________
sedmi je lipnja devedeset i treće,
naš mali svijet se odjednom zaustavlja,
snagom granate, odjeknula je zaglušujuća,
čuđenjem i bolom, opasana tišina,
otišao je dražen
(uvijek su bili samo majkl i dražen,
svi ostali imali su i prezimena).
kapetan, karizmatski vođa, uzor,
sportska ikona mog djetinjstva.
neki je spiker na teveu nešto mrmljao,
o nekoj autocesti, šleperu, sudaru, njemačkoj,
mutno se sjećam stana u mokošici,
hodnika kojim sam prolazio do naše sobe
(izgledao mi je u tada dug poput švicarskog tunela gotard),
buđenja brata i suza,
onih iskrenih, nepatvorenih, dječjih,
koje ne znaju lagati i ne trude se stati.
zbog njega smo po prvi (i zadnji) put u životu
navijali za šibenku, cibonu, real, portland, nju džersi,
i svi smo se trudili izgledati i igrati poput njega,
na našim školskim i uličnim haklovima,
gurali smo lopte iza leđa, ispod noga, vježbali šut s poludistance.
________________
zbog njega smo
(po prvi i zadnji put),
voljeli i sanju doležal, mirka novosela,
pa i tu sjajnu europsku momčad snova,
one čudne, nesretne, bivše nam države.
nikad neću zaboravit draženov ponos,
kad je prvi put obukao hrvatski dres,
njegov legendarni intervju za nju jork tajms,
u kojem je amerima pričao istinu o ratu,
njegov prosvjed ispred sjedišta ju ena.
zauvijek ću se sjećati finala,
s jedinim pravim američkim drim timom,
prvog olimpijskog odličja za tek stvorenu državu,
dadovu zapaljenu bengalku kad je arapović zakucao
(peru skansiju zaigrao brk, a slavku se otelo ono čuveno spusti se franjo).
ne mogu zaboravit njegovo ljubljenje medalje,
zadnje koševe u vroclavu, grimase očaja na licima,
dina, tonija, stojka, arija i perasa,
kad su ga ispraćali na posljednji mirogojski počinak.
___________________
peče me taj sunovrat hrvatske košarke poslije toga,
iako razlog pada ne leži isključivo u njegovom odlasku,
to je možda bio presudni faktor da smo tu gdje smo sad.
njegov pobjednički duh i mentalitet ratnika,
to sigurno nikad ne bi dozvolio,
snagom svog autoriteta i znanja,
na parketu, u kancelarijama ha ka esa ili nekog ministarstva,
dražen bi sve to skupa prodrmao, posložio, išamarao ako treba,
onako kako je samo on to znao,
bez obzira na razne radiće, miličeviće, biliće i ostale (m)iće.
on nikad ne bi pustio da se radost loptanja pod obručima pretvori u mučenje,
u poraze od češke, mađarske, rumunjske, nizozemske i finske,
ne bi dozvolio, jer je previše volio košarku, sport, domovinu.
život leti, kapetane, mladost biži, a na srcu friži.
______________________
prošlo je puno, a u stvari kao da je bilo jučer,
široki osmijeh, u zrak podignute pesnice,
fajt za svaku loptu, spremnost na vic i zajebanciju,
ruka koja nikad nije zadrhtala,
slike su prisutne cijelo vrijeme tu negdje oko nas.
život leti, kapetane,
dok nas s našeg kampanela i sad bude od Boga batude.
vidimo se kapetane, na nekoj nebeskoj ol star tekmi,
pokušat ću se nekako smjestit u prvi red do parketa,
progurat se ispred spajk lija i džeka nikolsona,
i smijat se s tobom dok uništavaš
te njihove precijenjene enbiej zvjezdice.
svoju si dobrotu ostavija svima, nekoj novoj dici, zlato s baldekina.
dotad dečki u kockastom, dajte odigrajte ponešto, ponekad,
sa srcem i onim što biste trebali imati, a najčešće nemate,
ako ne zbog sebe, onda zbog tog dresa na sebi i zbog svih nas,
autentičnih mazohista ovog novog vremena, nepovratno navučenih košarkaških đankija.
odigrajte nekad, nešto, ako za nikoga, odigrajte za kapetana.