Robna kuća Srđ Dubrovčanima je još uvijek nezaobilazna posta, ponajviše petkom i subotom kad u nju svrate nakon place. Neki od njih vole subotnja jutra provoditi na uobičajenom mjestu – u jednom od kafića u prizemlju, dok drugi Robnom kućom prođiraju, obiđu butige i ponešto kupe. U njoj se zaista uvijek moglo kupiti svega od iglice, tapita, robe do bijele tehnike. Ovaj ‘šoping centar’ godinama je bio simbol dobre trgovačke ponude u Dubrovniku, međutim, ‘zub vremena’ odavno ju je nagrizao čemu se može osvjedočiti kako vanjskim izgledom, tako i unutarnjim infrastrukturnim prilikama. Izgrađena je 1972., dok je njezina ‘starija sestra’ Robna kuća Minčeta izgrađena 1963. godine. Ipak, Minčeta danas izgleda znatno bolje, modernije i suvremenije, dok je Srđ praktički, sudeći po izgledu i uvjetima koji unutra vladaju još uvijek ‘zapeo’ negdje u 70-ima. Vijesti o čestim poplavama ili nestancima struje za ovu Robnu kuću nisu rijetkost niti ikakvo iznenađenje. Na petom katu u nekadašnjoj butizi od cipela, koja je prije nekoliko godina prodana, krov je redovito prokišnjavao pa su usred butige po podu stavljali kartone ne bi li se obranili od vode. ‘Pokretne skale’ koje su svojevrsni simbol ove Robne kuće već odavno nisu u funkciji. Tj. na prvom katu nekada se dogodi čudo pa je moguće ‘potrefit’ da skale rade, dok na drugom katu ne treba ni gajiti takve nade. Ono što se u Robnoj kući Srđ ipak s vremenom mijenjalo svakako je ponuda. Teško se unatrag i prisjetiti kako se raspored butiga i ponuda robe mijenjala. Bilo je tu više butiga od cipela, na drugom katu svojedobno je bila velika papirnica sa svim mogućim potrepštinama za školu, velika butiga igračaka, na četvrtom katu nekoć se uz bijelu tehniku mogao kupiti i namještaj. Sada se ipak i unutarnja ‘vizura’ Robne kuće naveliko promijenila.
‘Neprežaljeni’ Euroshop
U posljednjih nekoliko godina otvorile su se nove butige čiji prostori predstavljaju ‘tračak svjetla’ te, kako su nam i sami prodavači komentirali, ‘nadu da će se nešto u Robnoj ipak pokrenuti na bolje’. Podsjetimo i kako se prije četiri godine u Srđu nalazila Dubrovčanima omiljena butiga Euroshop u kojoj se moglo pronaći apsolutno sve, međutim, 2016. je zatvorena. I od tada se ponuda raspršila, a jedini znak da je ona u Robnoj kući postojala jest reklama Euroshopa koja još uvijek ‘krasi’ zidove s donje strane skalina, ali i sjećanja nekadašnjih prodavačica od kojih neke sada rade u drugim butiI od tada gama Robne kuće. Mi smo se zaputili u reportažu kako bi provjerili što se sve u njoj može pronaći, što se novo otvorilo, kakva je ponuda, a s prodavačima i prodavačicama porazgovarali smo i kako se snalaze nakon što su napokon ponovno otvorili nakon pandemije koronavirusa.
A, s obzirom da se Robnu kuću Srđ klasificira kao ‘šoping centar’ među zadnjima je došla na otvaranje 11. svibnja čime prodavači nisu osobito zadovoljni. Krenuli smo redom po katovima. U samom prizemlju, gledajući izvana, uz dva kafića nalazi se jedna kladionica, banka, uredi hostela koji je izgrađen na petom katu te butiga s obućom u kojoj nas je dočekala simpatična prodavačica Kate Sentić. Ova butiga od cipela u Robnoj je kući oko 16 godina, a Dubrovčanima je uvijek bila nezaobilazna te su u njoj kupovali cipele za razne prigode. Ipak, po popuštanju mjera, ništa više nije isto.
-Posao se pokrenuo, ali nije više kao što je bilo lani. Tko ne mora, ne dolazi, ma ni ne izlazi iz kuće. A pitanje je i koliko ljudi sad imaju solada da bi mogli kupovati. Posla zapravo imamo na dane. Naše najvjernije mušterije redovito su i starije osobe koje bi nam navraćale najčešće petkom i subotom nakon što bi kupili ribu na placi. S obzirom da su oni u ovoj situaciji pandemije najrizičniji, paze se i slabo nam dolaze. Ipak, što se tiče robe, ona nam dolazi uredno i time smo zadovoljni. U početku nam se bilo teško prilagoditi na nove mjere koje su nam uveli, od stalne dezinfekcije i nošenja maski, ali sada je sve u redu, uhodali smo se – priča nam gospođa Kate koja već godinama radi u ovoj buziti od cipela. Privremeno je radila i u njihovoj butizi na petom katu, velikom poslovnom prostoru u kojem je pred sam kraj naveliko prokišnjavalo s krova. Ipak, gospođa Kate nema zamjerki na Robnu kuću, vrlo je zadovoljna.
‘Život se polako vraća’
Pozdravili smo se s dragom prodavačicom te krenuli dalje u istraživanje. U prizemlju iznutra dogodile su se veće promjene. Na samom ulazu otvorena je pekara, lijevo butiga dubrovačkog trgovačkog lanca, desno je otvoren novi frizerski salon, a u donjoj desnoj prostoriji velika je butiga još jednog trgovačkog lanca. Mnogi će se Dubrovčani prisjetiti kako je upravo taj prostor prije samo nekoliko godina izgledao potpuno drukčije te se u njemu stalno mijenjao ‘postav’ artikala, od kupaćih kostima, robe do dječjih igračaka.
Ulaz na drugi kat, tik do pokretnih skala ‘čuva’ ključar gospar Branko Boban. Život se polako počeo vraćati u Robnu kuću, ističe nam, ali posao ni približno.
– Otkako su se kafići nanovo otvorili, sve je živnulo. Vjerojatno će sve još više živnuti kad promijene ove pokretne skale, što je sad u planu. Cijeli prostor će malo oživjeti i to će biti dobrodošla promjena. Što se tiče mog posla, opao je, nema hotela, apartmana, sve je na kapaljku’. Sve je vezano za turizam, a i ja o njemu ovisim. Neki se ljudi još boje, kupuje samo onaj tko mora – govori nam ključar Boban. Penjemo se dalje na prvi kat, a na našu sreću, pokretne skale, začudo, rade. Na prvom katu butiga je dječjih igračaka, zatim butiga kućnih potrepština u kojoj se mogu pronaći razni artikli od ‘igle do lokomotive’ te jedna poklon trgovina. Upravo nas je u njoj dočekala prodavačica Laura. I kod njih je, naglašava, posao krenuo, ali nije kao prije.
-Nema nekog pravila. Nadamo se da će biti bolje, imamo popuste, prigodne cijene. Kod nas najviše idu pokloni za vjenčanje, useljenje, imendane, rođendane. Imamo više europske robe nego kineske, tvrtka iz prve ruke nabavlja robu pa su tako i cijene povoljnije. Aranžiramo poklone i ljudi rado kupuju za posebne prigode – govori nam gospođa Laura istaknuvši kako je ova butiga u Robnoj kući otvorena prije tri godine. Prisjetila se rada u poznatom Euroshopu u kojem je bila zaposlena 19 godina. U -Euroshopu imali smo sve na jednom mjestu. Čim je otišao, sve je pomalo pošlo s njime. Radim u Robnoj kući već 25 godina i vidim što se sve mijenja i što bi trebalo popraviti. Trebalo bi ovu Robnu kuću malo i održavati, nešto u nju uložiti. Nadamo se da će je malo poboljšati, ali često to sve ostaje na nadi. Robna kuća ima jako puno vlasnika. Prošli vlasnici Talijani sredili su struju, uredili pod, stavili pločice i to je bilo to. Dovoljno se popeti na treći kat i već se vidi kako je još uvijek uređen ‘po starinski’ – ističe gospođa Laura te dodaje kako primjećuje već dulje vrijeme kako im je generalno opao promet zbog toga što na parkingu ispred Robne kuće više nema portira.
-Čim nema osobe na parkingu pao nam je promet, sve otkako je stavljena Sanitatova rampa. Više nije to to, nema parkinga kao prije, bio bi krcat, kolona bi bila do place i svi bi nam dolazili. Kad je čovjek na portirnici, odmah je drukčije. To isto puno znači – priča nam ova prodavačica.
Simpatični Chuman
Na drugom katu dočekao nas je simpatični Chuman. Njegova butiga prostire se cijelim katom te se i u njoj može naći svega, od odjevnih predmeta do raznih sitnica. Chuman je u Dubrovnik iz Kine došao prije 12 godina i već se navikao na život u našem gradu. I Kina i Dubrovnik, kaže nam, imaju svoje čari.
-Posao je nakon korone dosta oslabio, nema baš puno ljudi. Problem je što im još uvijek ne možemo dati da isprobaju robu prije nego je kupe. Sigurno bi ih više uzelo da mogu probati. Trenutno nam je tako. Malo dođu, prošetaju i izvide. Ovu butigu držimo ovdje već četiri godine. Dobro mi je u Dubrovniku, ali sad je nezgodno, nadamo se boljemu – naglašava Chuman.
Popeli smo se na treći kat koji je obvezno odredište za sve one koji planiraju opremiti kuću ili svoje apartmane te tu tako mogu nabaviti posteljinu, kušine, razne podmetače, ukrase. Ipak, i na ovom odjelu Robne kuće naišli smo tek na ponekog kupca. I on će, čini se, pričekati da turizam ponovno zasja u punom sjaju te da Dubrovčani ponovno krenu ‘osvježavati’ apartmane. Do tada, snaći će se s onim što već imaju kod kuće. Drugi dio trećeg kata ‘rezerviran’ je za tapite, a izgledom itekako upućuje na to da je riječ o butizi iz nekih davnih vremena. Željeli smo porazgovarati s prodavačem, međutim, to nije bilo moguće jer bi trebao za to dobiti dozvolu iz Zagreba. Nastavili smo dalje do odjela bijele tehnike gdje smo porazgovarali s poslovođom Jadrankom Pirjačem koji od 1989. radi u Robnoj kući Srđ.
‘Ni ‘C’ od Centra’
-Posao se pomalo vraća, ali nije to ni približno kako je nekad bilo. Bude nekad po uru vremena da ne uđe čovjek u butigu. Žalosno je što Robnu kuću tretiraju kao centar, a nije ni ‘C’ od centra. Zadnji smo došli na red za otvaranje 11. svibnja, a trebali smo barem tjedan dana prije. Neke druge butige koje prodaju iste stvari kao i mi bile su otvorene i prodavale su i za vrijeme pandemije, a nama nisu dali. Pomalo se sve diže, ali dok ne bude turizma, neće ni kod nas biti ničega. Butiga nam je puna, napunili smo sve modele bijele tehnike, ali dok nema apartmana, nećemo vele prodat’. Kad nam dođu vlasnici apartmana točno znaju što im treba, uzmu sve redom i opreme se. Za sada nam ljudi jedino dolaze kad im se pokvari hladnjak te moraju kupiti novi. Ali, sad će ga prije probati i popraviti – govori nam gospar Jadranko te dodaje kako je ova butiga bijele tehnike u Robnoj kući već 11 godina, jedino što su mijenjali bilo je ime.
-Ovdje sam od 1989. Držao sam prije Elektropromet. Što se tiče ponude i cijena, daleko smo najpovoljniji. Nema čega nemamo, ako i nešto prifali, lako naručimo, čeka se samo dva dana. Ova kuća je napravljena 1972. Nažalost, u toj kući kad krenete od prizemlja, ona je realno ruglo. Što se tiče pokretnih skala, dva para od rata ne rade, a jedne su se pokvarile ima tri četiri godine. Još nam uvijek uračunavaju trošak za pokretne skale u računima. A koje pokretne skale, kad godinama ne rade? Mijenjaju ih ima 20 godina, kažu da ne znaju kako ih promijeniti. Posebno je žalosno što se u jednoj robnoj kući koja je prije bila pojam za Dubrovnik dopustilo da se u sklopu trgovačke djelatnosti napravi hostel na petom katu. Bilo je protivljenja, ali i dalje su ga napravili. Već smo dva puta imali problema od njega, najviše zbog poplave – nastavlja Pirjač.
Dodaje kako se s vremenom počelo malo popravljati po Robnoj kući, ali ‘nikako da je osuvremene’.
-Ma trebalo ju je srušiti i napraviti četiri etaže garaže. Da je od 1972. jedna kuna uložena u ovu Robnu kuću pa bi nečeg bilo. Pogledajte kako izgleda Robna kuća Minčeta, koliko je modernija kad se u nju ulaže. Ovdje u nas su se u prizemlju otvorile dvije samoposluge, za WC se treba ‘potegnuti’ do četvrtog kata. Nije se lipe uložilo – ističe ovaj poslovođa. Zaputili smo se i na peti kat gdje se nalazi velika butiga robe, a s vanjske strane i hostel za koji se prvo mislilo da će biti apartmani zbog čega je dubrovačka javnost ostala, malo je reći, iznenađena. Ipak, nismo uspjeli u njega ući jer nas je na vratima dočekala obavijest namijenjena turistima kako je hostel zatvoren zbog pandemije koronavirusa te kako čeka bolja vremena’. A, s njime, dodali bismo, čeka ih i Robna kuća Srđ.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 10. lipnja 2020.