Eger, grad s oko 50 tisuća stanovnika, smjestio se između gorja Bukka i Matre na sjeveroistoku Mađarske, na dodiru nepreglednih ravnica i visokih planina. Uz razvikane Budimpeštu, Balaton pa i Nagykanizsu, Eger i nije baš cilj putnika namjernika. Posebno što je ‘malo sa strane’, prema Miškolcu i Slovačkoj.
Povijesne knjige kažu da je Eger bio nastanjen još od kamenog doba, ali se kao grad oformio za vrijeme prvog kršćanskog kralja Mađarske, Svetog Stjepana, u 10. stoljeću, koji je na brdu poviše grada izgradio i katedralu. Grad je spaljen za vrijeme mongolske invazije sredinom 13. stoljeća, a nakon njihovog povlačenja slijedi novi procvat. Dozvolom kralja Bele IV. grade se kamene građevine, kuće i utvrde, krči se šuma, sade vinogradi, širi se mreža lokalnih cesta, a značajan razvoj Eger doživljava i u doba kralja Matijaša Korvina.
Heroj Istvan Dobo
Nakon bitke na Mohačkom polju 1526. godine za grad nastupa teško razdoblje. Osim borbi za mađarsko prijestolje, Osmanlije su sve bliže pa se zidine grada dodatno učvršćuju. Upravo su Osmanlije i najveći ‘krivci’ za izgradnju velike utvrde ponad grada – Egervar, sustav zidina i tvrđava koji su barem privremeno 1552. godine zaustavili najezdu Turaka i uspjeli odbiti nekoliko opsada. Naime, te godine Istvan Dobo, kapetan utvrde, sa šačicom podanika uspješno održava crtu obrane sjeverne Mađarske od Turaka. O tom herojskom činu Mađari od 1899. godine čitaju i uče iz knjige „Pomrčina polumjeseca“ Geze Gardonyija. Priča o Istvanu Dobu podsjeća na našeg Nikolu Jurišića, koji je jednako hrabro branio utvrdu Kiseg dvadeset godina ranije.
Niz opsada gotovo je u potpunosti uništio utvrdu pa su kroz 40 godina talijanski inženjeri vršili stalne popravke. Godine 1596. Turci ipak uspijevaju osvojiti utvrdu i drže je 91 godinu. Iz doba turske okupacije (1596. – 1687.) sačuvan je 40 metara visok minaret, s kojeg se pruža lijep pogled na gradske vizure. Inače, riječ je o najsjevernijem minaretu u Europi. Turci za svog vladanja crkve pretvaraju u džamije, otvaraju javna kupališta, grade i druge minarete, a obnavljaju i utvrdu Egervar. Ipak, nakon osmanlijskog neuspjeha pod zidinama Beča Turci gube i Eger. Točnije, 1687. godine Karlo Lotarinški zauzima grad, nakon što ga je opsadom doveo doslovno do gladi.
Simboli otpora
Eger je kasnije pokosila i kuga, potom i požar 1800. godine koji je uništio pola grada, godinu kasnije i raspad južnih mira. Potom 1827. još jedan požar pa 1831. godine i kolera. Građani Egera značajan su doprinos dali u dvije revolucije, 1848. i 1956. godine. Obje su bile neuspjele, ova druga, protiv sovjetske čizme, plaćena je u puno većoj krvi. Simboli otpora komunizmu vidljivi su gotovo na svakom koraku. Manji ili veći vjenci, spomen-ploče, spomenici. Mađari znaju slaviti svoje heroje.
Razvijen kulturni karakter grada, zbog kojeg je dobio i naziv ‘mađarska Atena’, nakon Drugog svjetskog rata blijedi, a prevladava industrijalizacija, tijekom koje je barokni centar grada ipak uspio ostati očuvan. U starom dijelu grada ističe se niz prelijepih crkvi, posebno barokna minoritska crkva (Male braće, jedan od najljepših spomenika u Mađarskoj), kao i Bazilika svetog Ivana i arkanđela Mihaela. Od 16. do 19. stoljeća u Egeru je živjelo i dosta Hrvata i Srba, a iz tog doba ostala je zapostavljena pravoslavna crkva Svetog Nikole (Rac-templom), davni centar Jegarske eparhije ukinute 1713. godine.
Eger zasigurno nudi puno više od same starine. Grad doslovno leži na termalnim izvorima (prvi Spa otvoren 1933. godine), a u okolici grada su i brojni vinogradi (poznato vino ‘Egri Bikaver’ ili Bikova krv). Grad odiše mirom, nije užurban, arhitektonski podsjeća na naš Varaždin. Ljudi su ugodni, ali ne i presusretljivi. Možda je tome tako i zbog engleskog jezika, koji je većini stran, čak i mladima. Zanimljivo, na pročeljima zgrada čest je natpis ‘Elado’ (na prodaju), a oko crkava kruže prosjaci, sve to govori o trenutnoj ekonomskoj situaciji u toj srednjoeuropskoj zemlji. Mađari su u svakom smislu ponosni na Eger i na značajne stranice koje su njegovi stanovnici ispisali u mađarskoj povijesti.