Prva stvar koja mi je pala na pamet kada sam prvi put uzeo u ruke Ionescove ‘Stolice’ bila je: ‘Pa ovo mora biti predstava o egzodusu ljudi iz Grada, iz stare gradske jezgre’. Od tih, koliko sam upućen, 1500 ljudi koji su ostali unutar stare gradske jzgre, već skoro polovina starija je od 65 godina. Ovo je priča o dvoje staraca u ambijentu svjetionika, izolacije, koji gledaju u imaginarne ljude, prijatelje i to postaje realnost. U toj realnosti probuđuje se tjeskoba bezvrijednosti, besmisla života – kaže za ovaj broj našg tjednika, ususret novoj premijeri našeg teatra, redatelj Dario Harjaček. Na Velikoj sceni KMD gledat ćemo 27. listopada Ionescove ‘Stolice’ u sasvim novom, a opet tako jednako ‘apsurdnom’ ruhu. ‘Stari’ je Siniša Novković, ‘Stara’ Angela Bulum, a ‘Govornik’ Srđana Šimunović, odnosno Nika Lasić.
Harjaček nam pak ističe kako ne kreće s ideloške pozicije u radu na predstavi – dapače. Mada stvarnost Grada je takva kakva je…
– Veneciji se događa ista stvar, prvi put u povijesti pala je ispod 50 tisuća stanovnika. Događa se to i u drugim sredinama starih gradova. No, pokušavam objektivno, fenomenološki promatrati proces umiranja, jer mislim da se u njega ne mora nužno upisivati tragedija, naprotiv – mislim da ono što mene kao jednog notornog melankolika posebno privlači jest upravo to mjesto gdje najtragičnije stvari postaju smiješne. Tu smo se Ionesco i ja nekako ‘našli’ – napominje nam dalje Dario Harjaček. Eugene Ionesco bio mu je, dodat će, idealna podloga za izraziti sebe.
– Malo je takvih pisaca, onih koji imaju takvu duhovitost. Ionesco je stvarno fenomenalan pisac, kad se krene u proces razvijanja same predstave, kod njega postoji jako puno unaprijed pripremljenih olakotnih okolnosti u samoj dramaturgiji. Zapravo to bogatstvo sadržaja koje nudi stvara jednu sasvim posebnu konstrukciju – naglasit će dalje. Istaknut će tijekom našeg razgovora i kako je najteže, a s time će se složiti puno redatelja, raditi predstave s dvoje glumaca na sceni.
– Fokus koji nije samo verbalni, već je kontinuirana igra između dvoje glumaca, zahtjeva nevjerojatnu koncentraciju i neke velike redateljsko-dramaturško-glumačke bravure ne bi li se pažnja kroz sat i 20 zadržala na sceni. Tu zapravo prepoznajete velikog pisca. U ovom slučaju, cijela ta struktura vas vodi kroz lucidnu igru, neprestano se obnavlja i stalno stvara neke nove izazove – dalje će nam reći naš sugovornik. Dario Harjaček priznat će nam i kako nije nešto posebno proučavao Ionesca u redateljskom smislu te da mu je poziv došao kao iznenađenje.
Smijeh uvijek dolazi iz neočekivanog mjesta
– Međutim, jako sam se brzo u njemu našao. Prisjećam se srednjoškolskih dana, kada čovjek prvi puta uzme u ruke Ionesca i teatar apsurda, i taj smijeh koji se kod mene stvorio kao jednog 17-godišnjaka ili 16-godišnjaka, kad čovjek ne može vjerovati što čita. Mislim da je to temelj svake komike, tu je negdje priroda smijeha, jer smijeh uvijek dolazi iz neočekivanog mjesta. Negdje gdje se ne osjećamo ugroženo a opet s druge strane osjećamo nešto što nas zatekne, taj oblik komunikacije koji uvijek izaziva smijeh – naglasit će nam dalje Harjaček.
Dakle, točno je 70 godina prošlo otkad je Ionesco napisao ‘Stolice’ i mislim da je zadržao svježinu. On danas još uvijek funkcionira na isti način. Autor je ostao još uvijek – joj ne volim taj izraz – aktualan. Zapravo, banalno je govoriti ‘još uvijek je aktualan’. Znate ono: ‘Držić je danas aktualniji nego ikad’. Fraze o aktualnosti pisaca su zapravo banalne, kada gledamo uvijek stvari iz svoje perspektive. A velika literatura je uvijek puno veća od vremena. Vrijeme nije upisano u nju – dalje će nam reći. Oduševljen je i teatrom i ekipom s kojom radi.
– Kliknuli smo apsolutno! Divno mi je da imamo ovdje gosta iz Splita, Sinišu Novkovića, glumca kojeg sam pratio u Splitu i koji je fantastičan komičar, jedan od malobrojnih autentičnih komičara uopće u hrvatskom teatru. Na sceni je i Anđela Bulum, na koju ovaj teatar u budućnosti mora jako računati. Izuzetno talentirana i predana i ovakvi komadi se zapravo ne rade, ili se ne bi trebali raditi, ako čovjek nema fantastičnu podjelu. Iziskuje inteligenciju, lucidnost, brzinu i stvarno jednu duhovnu širinu da se prepozna to što se mora igrati, a što nije nužno ‘prvoloptaški’ i što nije samo on što se kaže ili ono što se misli, već ono što stoji iza onoga što se misli. U tom smislu htio sam napraviti podjelu s mlađim glumcima jer mislim da Ionesco traži ritam, tempo za mlađe glumce, iako se radi o likovima od 94 i 95 godina. To je nešto čime smo se kroz proces bavili na način da nam je upravo to sve manje postajalo važno. Dakle, kako se sama igra razvijala postajalo je manje važno hoće li nositi maske, igrati zaista starce… Ono što je izašlo kao važna informacija jest da su oni ljudi pred izumiranjem, da je u pitanju starost kao tema ili svođenje računa… Mislim da u današnje vrijeme kroničnog narcizma svatko kad povlači crtu sebe stavlja na prvo mjesto kao neko malo božanstvo, kao netko bez kojeg se povijest ne bi dogodila na način na koji se događa i u tom smislu mi se ovdje bavimo time što znači zaista u životu podvući crtu, podvući račune ali na pravi način i gledati koliko je naša beznačajnost, bezvrijednost na neki način i naš blagoslov. On pak vrlo često bude i najveća muka upravo zbog tog nedostatka gledanja šire slike. Mislim da se Ionesco nekako u ovom slučaju najviše ismijavao upravo s tim ljudskim kompleksima važnosti – zaključuje naš sugovornik, redatelj Dario Harjaček.