Naš sugrađanin Ivica Hajdić objavio je na svom Facebooku profilu predivnu priču o jednom posve neobičnom i nesvakidašnjem članu posade trajekta Valun imena Špiro. Nismo mogli odoljeti i ne podijeliti njegovu priču o Špiru i Valunu, koju je nazvao Rebatajica života.
Ovaj put otploviti ćemo našom pričom na Mljet, a kako drugačije nego vaporom. Nama je vapor sve. Kroz njega cirkulira naš škojarki život. Vapor je naša aorta. Naš krvotok života.
Sjećanja lete u neka davnija vremena kada su putovanja trajala satima, kad se pjevalo, vjeralo i tugovalo na vaporima. I kad se kartalo satima u zadimljenom salonu. Mi djeca bi gledali u beskraj plavetnila kroz one okrugle funjestrine dok smo plovili prema Gradu. Kad bi ljeti dočekivali našeg nezaboravnog Perasta, s parapeta bi skakali u šiju i to nam je bio najbolji trenutak dana. Vidjeli bi tko je sve to arivo iz Grada na škoj.
U to davno vrijeme naše mljetske mladiće se ispraćalo u vojsku uz harmoniku. Matere bi plakale. I ocu bi se stisnuo grop u grlu, i skrivao bi caklene oči od drugih. Taj neukrotivi kurenat tuge, ponosa i pripadnosti kolao je kroz nas. Pjevali bi iz petnih žila onu našu staru mljetsku pjesmu: „Luka Sobra i Zablatska gora, tu je moja osvitala zora, oj vapore pukla ti propela, što si moga dragoga odvela…“
Iz nostalgičnih sjećanja vraćamo se u ovo danas, u potrazi za pričama koje bojaju svakodnevnicu onim najlijepšim nijansama, koje kreiraju najlijepše priče života. Ovaj put brodit ćemo bijelim Jadrolinijim trajektom „Valunom“ koji već godinama vjerno plovi na relaciji Prapratno-Sobra i obratno, a za kojeg smo se već pomalo svi vezali. Neobične su te kadene koje vežu škojare i brodove.
Neobične ali čvrste i shvatljive samo nama koji smo za života pojeli makar vreću soli na škoju, ma gdje god da nas je život u međuvremenu bacio i nasukao.
Lanternu rodnog škoja vazda tražimo kao svijetlo spasa na svim našim životnim putevima, lutanjima i iskušenjima. Nekom čudnom rebatajicom života vazda se vraćamo škoju, kao napuštena bova.
Svaki pravi vapor ima svoje priče, svoja sjećanja i svoju dušu, samo treba prodrijeti duboko ispod lamarina. Ovo je upravo priča koja dolazi s ovog mljetskog vapora Valuna koji ima dušu, a ondje gdje ima duše, ima i srca, i tu nastaju najlijepše moguće priče koje trebaju biti ispričane i zabilježene.
Naime prije par mjeseci Valun je išao na redoviti remont uoči sezone, u brodogradilište Lošinj. Budući da je brod tu stajao duži period, jedna je golubica odlučila saviti svoje gnijezdo upravo na ovom vaporu, točnije na plafonu garaže među cijevima.
Vapor je nakon desetak dana nakon što se izlegao mali golub, partio na svoj povratak prema Mljetu, tako da je spletom okolnosti golubić postao siroče, budući da su mu roditelji zakasnili na taj nepredviđeni vijađ.
Međutim posada Valuna je preuzela skrb nad ovim mladim golubom koji definitivno nebi preživio bez pomoći ovih dobrih ljudi. Kontaktirali su veterinara koji ih je uputio kako ga hraniti i njegovati. Mladi golub je tako igrom sudbine postao pravi morski vuk. Mornarske ruke hrapave od bure, soli i cima postale su sigurna i mirna luka spasa ovom malom nepredviđenom putniku.
U ovom novom životu, gdje se zarađuje kruh sa sedam kora, ovaj pernati član posade dobio je u međuvremenu i pravo dalmatinsko ime – Špiro, ma ne po poznatom pok. Špiru Guberini, našem mljetskom Špiru ili po Špiru Juriću, poznatom klapskom pjevaču ( da nebi slučajno netko krivo interpretirao), nego mu je ovo ime jednostavno prirodno sjelo, kažu nam članovi posade sa ovog vapora, koju inače većinom čine ljudi sa splitskog i dubrovačkog okružja ( Dubrovnik, Pelješac, Mljet).
U međuvremenu je junak naše današnje priče, naš golub Špiro narastao, i sad stalno prati Valuna preko Mljetskog kanala po cijele dane, živeći na brodu i uz brod. Spava uvečer na brodu i svojevrsna je atrakcija svima, jer putnicima i posadi često sleti na glavu ili ruku. Posada Valuna ga hrani, a on uživa svoje mornarske dane i šepuri se ponosno. Ima reputaciju zvijezde. Ne fali mu ni ptičjeg mlijeka, kažu nam mornari u šali.
Dan započinje sa istim pitanjem „Gdje je ili di je Špiro!?“ jer im je svima prirastao srcu. Svoju životnu knjigu i svoju matrikulu odlučio je otvoriti tu, na Valunu i ne iskrcavati se više nikada.
Ako iz ove posebne priče tražimo i neku karizmatičnu poveznicu, naći ćemo je u ljubavi, miru i dobroti koju simbolizira ova ptica puna duhovnosti. Možda upravo svojom prisutnošću i svima nama šalje poruku dobra, koje nam je vazda potrebno, da makar malo češće gledamo na svijet očima ljubavi, koju smo negdje usput prosuli u ovim neobičnim vremenima, gdje se živi pod motom „imam, dakle jesam“.
Zaista božanski izgleda taj prizor s Mljeta, koji je kao zelena rajska oaza usred modrog beskraja poseban sam po sebi. „A što ako je ovo raj!?“, zapita ću se i ja kao i autorica Anita Moorjani u svojoj knjizi. Ta nadrealna scena našeg škoja zaista oduzima dah, ako gledaš očima sanjara. Ako ne gledaš, pokušaj biti sanjar barem na trenutak da bi osjetio tu čaroliju…
Sunce odlazi na počinak i to je najposebniji trenutak (m)ljetnog dana. Svi okolni škoji, vale i mrkjente spremaju na spavanje u toj ljetnoj bunaci koju miluju posljednje zrake sunca stvarajući zlatni plašt po morskoj površini.
Bijeli vapor ponosno se probija kroz modro more tkajući najlijepšu čipku od morske pjene, dok poviše krme vjerno leti i bdije jedan poseban golub, koji je našao svoje utočište, svoj spokoj i ljubav u njedrima ovog vapora, u hrapavoj ruci jednog mornara, tu u zagrljaju našeg Mljeta.
Ivica Hajdić