RAZGOVOR: STANKO KRNJIĆ Uskoro mi izlazi nova, deseta knjiga!

Dodjelom nagrada za najbo­lju kratku priču u Fojnici završena je 39. književno kulturna manifesta­cija Susreti Zija Dizdarević. Među 94 priče koliko ih je prijavljeno na raspi­sani natječaj, žiri je najboljom ocije­nio priču ‘Poskok’, čiji je autor Stanko Krnjić iz Mlina, kojeg smo najprije znali kao stomatologa, ali nas je potom oduševio svojim literarnim talentom.Naime, Krnjić je u izdanju Društva dubrovačkih pisaca izdao čak 8 zbirki poezije, da bi se potom prošle godine predstavio romanom prvijencom ‘Ostavljeni’ ratne tematike. Istoimena priča iz romana također je prije dvije godine nagrađena kao najbolja na Susretima Zija Dizdarević. Još jedna priča iz romana ‘Otkupnina’ dobila je 2019. godine značajnu nagradu – Bugo­janska vaza, a Krnjiću uskoro izlazi i nova, deseta knjiga.

Još jedno vrijedno priznanje je u Vašim rukama. Kako se osjećate?
Uvijek je lijepo primiti nagradu struke. Naročito u ovakvim slučajevima kad je natječaj anoniman i povjerenstvo pred sobom ima samo gole priče, bez imena autora. Nema povlačenja za rukav, nema lobiranja, nema, kao što je čest slučaj u svemu, pa i u književnosti, povlačenja veza. Osjećaj je jako dobar, moram priznati. Sretan sam zbog toga.

O čemu govori priča ‘Poskok’?
Priča govori o dječjoj snalažljivosti u jednoj našoj maloj sredini, o bezazle­noj situaciji koja ne mora biti bezazlena. Mislim da je ljepota priče u načinu na koji je napisana, ne u samom događaju koji opisuje.

Istu ste nagradu primili prije dvije godine za priču ‘Ostavljeni’ koja je, kao i čitav Vaš istoimeni roman prvi­jenac kojeg je dio, ratne tematike. Velikim je dijelom autobiografska i u suštini antiratna. Tko su zapravo ‘ostavljeni’?
Priča Ostavljeni jest autobiografska. U svom govoru na dodjeli nagrade za tu priču, prije dvije godine, rekao sam da mi je drago što sam dobio nagradu, ali volio bih da nikad nisam došao u situ­aciju napisati tu priču. U samoj priči ostavljeni su šestorica ratnika na boji­štu koji s nekog strmog brda snose svog ranjenog suborca koji u međuvremenu umre. Ostavljeni su od svih, bar takav osjećaj imaju, od ostatka civilizacije, na nekoj zemlji na koju su možda prvi put kročili, do jučer nisu znali ni da postoji, ostavljeni su od ostalih suboraca makar ovi i ne znaju da im se nešto strašno dogodilo. Ako povučemo paralelu, ostavljeni su svi oni koji sa sobom, u sebi nose traume rata, a društvo ne odgovara adekvatno na njihove potrebe, bilo da su to tjelesni ranjenici, PTSP-ovci, bilo da su to žene i djeca koji su izgubili muževe i roditelje u ratu, ostavljeni su svi oni koje je Domovina izdala i odbacila kao prljavu krpu poslije temeljita čišćenja. Na žalost, tu krpu su često bacali i bacaju oni koji su u doba rata podvili repove i pobjegli daleko od samog rata. Sad su nam kao neki veliki autoriteti. Vratit ću se na izvorne ostavljene. Jedan od ove šestorice koji nose ranjenog suborca sam i ja. Zato sam rekao da bih volio da nikad nisam došao u situaciju napisati ovu priču.

Rat u Ukrajini, Izraelu… ‘Poguba ljudske naravi’ i u 21. stoljeću ne jenjava. Tolike žrtve. Tolikoj djeci ukradena djetinjstva. Toliko mlado­sti umjesto u učenju, zabavi, prvim ljubavima… Protraćeno na ratištu. Toliko razorenih domova. Toliko suza, boli… Toliko nepravde. Toliko ‘ostavljenih’. Poljulja to i vjeru, pa mnogi zavape: ‘Bože ima li te?’ Ima li Ga Stanko?
Zar je postojalo vrijeme kad na našoj planeti nije buktio bar neki rat u kojem se događalo sve ovo što vi spominjete u pitanju? Pitanje je samo kako i koliko mi percipiramo tu stvarnost koja se događa. Prije pedeset godina sigurno bismo čuli za ovaj najnoviji sukob, ali ni blizu kao danas. Onda bi to bila neka daleka vijest, nešto što se događa tamo jako daleko. Danas je situacija drukčija i sigurno je da suosjećamo više s nevi­nim žrtvama nego bismo to mogli uči­niti na osnovu šturih i suhoparnih izvje­štaja. Svi su nam ratovi bliži nego prije, mogli bismo reći. Ako je rat poguba ljudske naravi, kao što Držić veli, samo ratovanje ne mora biti to. Volio bih da se naš rat nikad nije dogodio, ali sretan sam što sam sudjelovao u obrani svoje Domovine. Za mene tu nema pogube ljudske naravi. Pitanje vjere je individu­alno za svakog, pa i njeno stanje u ova­kvim trenutcima. Osobno smatram da Boga ne treba miješati u ovo, a kamoli se pitati ima li ga. Boga ima, to je moj osobni stav, ne miješam se u mišljenja drugih po ovom pitanju. Ali Bog daje ljudima slobodu i dopušta zlo. Čovjek je slobodan činiti što želi, Bog mu je to dopustio. Zanimljivo je da se svi pitaju: ‘Ima li Boga’ samo kad se nešto ružno, negativno događa. S druge strane, kad se dogodi nešto predivno, uglavnom se o Bogu šuti. Primjer: Kad je Miche­langelo isklesao Davida je li se netko zapitao ima li Boga? Je li Michelangelo mogao napraviti tako divno umjetničko djelo bez Božjeg prsta? Sumnjam! Skloni smo razmišljati o Bogu najviše u negativnim trenutcima, u stanjima destrukcije, očaja, beznađa i slično, što je sigurno krivo. Jako bitno je vjeru ne izgubiti pa ni u ovakvim teškim trenut­cima. Zato vjera i jest tu, ne da se njome kitimo kad nam je dobro, kad nam sve ide. Vjera dolazi do izražaja u trenut­cima sumnje. To je vrijeme kad se važe koliko je tko vjeran.

Pišete otkad znate za sebe. Ipak, tre­balo je vremena da se ohrabrite i sa svojom, najprije poezijom, izađete vani. Iznenadili ste mnoge za koje ste do tad bili ‘samo’ zubar Stanko. Je li se bilo teško ‘ogoliti’? Jeste li se bojali kritika?
Kod mene sigurno nije riječ o nekom strahu ili promišljanju bih li nešto objavio ili ne. Jednostavno mi se tako život posložio da mi je u jednom trenu samo pisanje bilo daleko. Ali dogodio se susret koji je potaknuo puno toga pa i tiskanje prve knjige. Tad se otvorilo polje na kojem je trebalo ostati. Ostao sam, iako je između prve i druge knjige bila pauza od dvanaest godina. Nakon toga redovito objavljujem jednu knjigu godišnje, a upravo mi izlazi deseta knjiga. Što se tiče ‘ogoljenja’ ni tu straha nema. Pisanje je zanat kojeg treba savla­dati i nije nužno da pisanje bude auto­biografija. Moja poezija je fikcija, plod mašte, promišljanja, rezultat kopanja po samom sebi, ali i po svijetu oko sebe. Kad je kritika u pitanju, treba imati na umu da kritičar pišući kritiku ne govori samo o književnom djelu o kojem piše u kritici nego i o samom sebi. Problem književne kritike, kad je hrvatska knji­ževnost u pitanju, često je selektivnost. Jedni kritičari su pisali o mom romanu, drugi su ga prešutjeli iako su ga dobili, treći su ga odbili čak i primiti. To ignori­ranje i prešućivanje uglavnom znači da je nekom u interesu da pojedini autor ostane nevidljiv. Zašto je tako, to bi sva­kako trebalo njih pitati.

Povratne su informacije bile odlične. Uslijedilo je još sedam zbirki poezije. Koliko ste se Vi kroz taj ciklus pisa­nja i objavljivanja ‘čistili’ i ‘rasli’? Jer umjetnik stvara iz inspiracije jasno, ali i impulsa da ‘izbaci’ ono što ga tišti, što propituje, što spoznaje… Je li svijet, onaj vanjski i unutarnji, jasniji i ‘lakši’ kad je pred vama crno na bijelo?
Mislim da sam kao književnik rastao kroz svoja djela, ali i mijenjao se, što je sasvim normalno. Mijenjati se u ovom obliku ne znači odricati se sebe, već jednostavno na jedan drugi način sagledavati i izražavati se o pojavama u sebi i oko sebe. Da sad nekom dam četiri svoje različite knjige, a da ne zna da sam im ja autor, nikad ne bih mogao povezati mene kao autora svih njih. Stvar je kao i u drugim vidovima umjetnosti – moći i željeti se izraziti na drukčiji način. Što ja gubim time? Ništa, a dobitak je velik, bar u spoznaji da se mogu uspješno izražavati na sve te načine. Svijet, naročito onaj unutar­nji, koliko god se o njemu pisalo, bio je i ostaje jedna velika enigma.

Za biti dobar pjesnik, pisac kažu važno je i puno čitati. Koliko i što čitate i koliko to pomaže? Zna li se dogoditi da odmogne u smislu da, svjesno ili nesvjesno, preuzmete nešto što nije Vaše, ‘nalijepi’ se, zbu­njuje, odmiče Vas od Vas samih?
Čitanje ne samo da pomaže pisanju, bez čitanja nema pisanja. Na žalost, neki koji se godinama bave pisanjem još nikako to da shvate. Može li me čitanje odmaknuti od mene samog? Pa tko sam ja? Mi ljudi smo konstanta, ali promje­njiva, prilagodljiva, mi nismo statični kao bandera pored puta i ne smijemo to biti. Promjenjivi smo baš zbog utje­caja, a utjecaj su i godine i ljudi, sredine, spoznaje, pa i čitanje. Ali onaj fundus nas samih uvijek ostaje neokrznut, ona naša osnova što u nama stoji. Rijeka! Ono po čemu smo prepoznatljivi. Ne treba se bojati promjena u tom smislu niti se zatvarati u sebe.

Obitelj, posao stomatologa, pisanje… Treba dobra organizacija za sve posložiti. Dogodi li se da pati jedno na uštrb drugog ili trećeg? Kako se snalazite u tom smislu?
U zadnje vrijeme malo pišem, a upravo mi izlazi nova knjiga. Pokušavam sebe raspodijeliti unutar cijelog dana, pone­kad mi se čini da se gubim, ponekad ne. Nastojim biti tamo gdje je najpotrebnije. Posao je određen dnevnim rasporedom, izvan toga sam uglavnom zaposlen obi­teljskim poslovima, sin je upravo pro­hodao, nastojim biti s njim i suprugom što više kad nisam u ordinaciji pa tre­nutno pati pisanje. Ali ne opterećujem se time previše, znam što su mi priori­teti sada. Imam dosta napisanog, zapo­četog, a privest će se kraju nekad i to. Znam samo da neću prestati pisati.