Sport

RAZGOVOR SA SANDROM PERKOVIĆ Majka je moj najveći oslonac u životu

Dubrovnik je oduvijek bio moja oaza za bijeg iz stvarnosti. Prvi put kada sam došla u Dubrovnik zalju­bila sam se u njega i cijelu njegovu regiju. On je jednostavno svijet za sebe, prekrasno more, Grad koji oča­rava svojoj poviješću i kulturom, ljudi koji su uvijek prema meni bili topli, dragi i puni iskustava za preporuke te naravno hrana i ambijent prirode, koji ostavlja bez daha. U Dubrovniku imam također dragu prijateljicu koju uvijek volim vidjeti i podružiti se s njom. Ona je uvijek prva pa onda sve ostalo – priča nam najbolja hrvatska atletičarka Sandra Perković koja je svoj godišnji odmor provela upravo na jugu Hrvatske. U razgovoru za DuList vla­snica dva olimpijska, dva svjetska i pet europskih zlata govorila je o svom par­tneru, a ujedno i treneru Edisu Elkase­viću, komentirala je i protekle Olimpij­ske igre, a otkriva i tko je njena najveća podrška.
Iza Vas su Olimpijske igre, nažalost bez medalje. Ističe se činjenica – da ste osvojili treću uzastopnu meda­lju na OI, bili biste prva atletičarka koja je u povijesti to ostvarila u jed­noj disciplini. Je li nakon Igara ipak ostao gorak okus?
Sada kada gledam dva mjeseca una­zad ostaje tuga za propuštenim, ali ponekad nije sve u vašim rukama. Dosta stvari se izdogađalo pred same Igre koje su značajno utjecale na moj nastup na samim igrama. Sezona je bila izuzetno teška, duga i puna pro­pitivanja. Nažalost, zbog pandemije su pomaknute za još jednu godinu, što nama sportašima na visokoj razini nikako nije išlo u prilog te smo mi svoj ciklus morali produžiti za još jednu godinu. Dogodila se i povreda koja mi je bila najveća prepreka da pokažem zaista koliko sam spremna. Ali, nikad ne živim u prošlosti i ne patim za pro­puštenim stvarima. Jer, te stvari su u prošlosti i na njih se ne može utje­cati niti se one mogu mijenjati. Mogu reći da sam sada dobila još veću želju i motivaciju za godine koje dolaze, samo da me zdravlje posluži i da saniramo ozljedu, a onda se ne moramo bojati za brojne medalje na predstojećim natjecanjima.
Koje su prednosti, a koje mane u situaciji kad Vam je trener ujedno i Vaša ‘bolja polovica’?
Edis je posebna osoba, tako da je s njim svaki dan bajka. Jako sam sretna sto imam priliku dijeliti svoje lijepe, a i manje lijepe trenutke s njim. Strog je, discipliniran i odgovoran te potkovan znanjem za stvaranje velikih rezultata, a ujedno jako mlad i još ima prostora za učenje, iskustvo i vlastito unapređe­nje. To su jedne od važnijih vrlina koje trener može imati. Uz to, međusobno vjerujemo jednom drugom 200 posto, a kao partner je brižan, razuman, iskren i jednom riječju dobar, ali istinski dobar što je danas nažalost rijetko za vijesti. S njim sam svoja i potpuno iskrena, a to je izuzetno važno u obje situa­cije, poslu i životu. Nije uvijek lako na našem putu, ali upravo zbog stvari koje sam navela, svakom problemu i nevolji zajedno stanemo na kraj, i opet nastav­ljamo ploviti u našoj idili.
Čime je ‘popločan’ uspješan sport­ski put i što smatrate važnim za ostvarenje sportskih snova?
Kao i svaki put u životu, tako je i sport­ski popločan napornim radom, suzama, iskušenjima, povredama, ispitivanjem, tugom, ali najvažnije je da budete jači od svega toga i sve to pretvorite u zlato. Jer, ako na tome ne posustanete, posta­jete jačima i spremnijima na sve, ne samo u sportu. Tako je u svakom poslu i životu. Pozitivne misli i jasni ciljevi, nešto su s čime se trebate buditi svako jutro i život će vam biti kao iz filma.
Postoje li osobe u Vašem životu koje su Vas pratile na sportskom putu, a koje smatrate jednim dijelom zaslužnima za Vaše uspjehe?
Puno je osoba zaslužno za moj uspjeh, a najvažnija osoba u tom lancu je moja majka Vesna. Žena snažnog duha, iskrenih riječi i velikog srca, uvijek je bila moj najveći oslonac u životu i s njom je bilo lakše hodati i osvajati svijet. Jer, ona je bila jedan iskreni ‘kamen oslonac’ koji me je podupirao i željela mi je samo najbolje. Ja sam jedna sretna djevojčica i kći, što mi je u životu pružio takvu osobu u životu. Naravno, odmah iza mame dolazi moja Edis, i moj prvi trener, pokojni Ivan Ivančić koji je u meni prepoznao sve ovo što ja i jesam danas. Bio je odličan učitelj, vođa i motivator, sjajan peda­gog i prijatelj. Njegov gubitak me je užasno pogodio.
Postoji li mjesta za poboljšanje određenih stvari na sportskoj sceni u Hrvatskoj?
Ovo je jako kompleksno pitanje o kojem bih mogla govoriti cijeli dan. Uvijek u svemu ima mjesta za pobolj­šanje i napredak. Mislim da bi se kod nas u sportu trebalo malo, pomalo kre­tati prema naprijed jer smo stvarno svjetska velesila u svakom pogledu te smatram da bi to bilo izuzetno šteta ne iskoristiti.
Kako komentirate kandidaturu Blanke Vlašić za predsjednicu Hrvatskog atletskog saveza?
Blanka Vlašić za hrvatsku atletiku znači puno, ako ne kažem čak i pre­više. Žena koja je iz rodnog Splita odlučila sa svojim timom pokoriti svijet i u tome uspjela, nema mjesta za mane. Atletika je kraljica sportova, ona je gruba, nemilosrdna i ne prašta ništa, a Blanka je prva koja je pokazala da mi to možemo. Ona je svima nama otvorila vrata i dala nam nadu da i mi možemo stati na pobjednički tron, ako budemo dovoljno željeli, dovoljno dali i dovoljno se borili. Oduvijek je bila prva i vođa u svemu, užasno je poštovana u svijetu sporta. Nije se još do danas rodila atletičarka koja jed­nim udarcem ruke utiša cijeli stadion i postavi ritam koji ona to želi. Ona je po meni savršena osoba za vodstvo ovako velikog saveza koji je praktički svojim rezultatima i stvorila. Žena koja je prošla i najbolje i najgore što atletika pruža, savršen je kandidat za boljitak atletike te sam joj ja apsolutna podrška kao i većina atletičara. Ona je za mene jedini i pravi kandidat za tu poziciju te joj želim svu sreću. Ponosna sam što se nakon toliko godina odlučila ne biti sebična i ne misliti na sebe, kako to većina sportaša radi, nego je odlučila pomoći svojih ogromnim iskustvom i znanjem mladim generacijama koje dolaze. Zato još jednom kapa dolje.
Iduće godine održava se Svjetsko prvenstvo u gradu Eugeneu u ame­ričkoj saveznoj državi Oregon. Što očekujete?
Jedino što želim je biti zdrava, a kada sam zdrava onda znam da nemam premca. Znam da sam borbena, da sam još uvijek željna i motivirana kao i prvog dana te se nadam da ću biti spre­mna to i pokazati. Želim si trenutno ugodan odmor i punjenje baterija jer kad krenemo u novu sezonu nema više osvrtanja, nego samo guranje prema naprijed, a ja sam već sada psihički spremna za to te želim vratiti ono bez čega sam ostala tri godine unazad.

Objavljeno u tiskanom  izdanju DuLista, 6. listopada 2021.

Pročitajte još

UZ PUNO PJESME, SMIJEHA I DAROVA Na Božićnom prvenstvu PK Juga mlade plivače posjetio sv. Nikola

Dulist

TRČALO SE ZA MALENU GOGU Goran Pulig i Miluša Bošković pobjednici utrke ‘Stazom deva’

Dulist

Pituri za vikend u Slavoniji igraju dva prvenstvena susreta

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija