Dubrovnik je oduvijek bio moja oaza za bijeg iz stvarnosti. Prvi put kada sam došla u Dubrovnik zaljubila sam se u njega i cijelu njegovu regiju. On je jednostavno svijet za sebe, prekrasno more, Grad koji očarava svojoj poviješću i kulturom, ljudi koji su uvijek prema meni bili topli, dragi i puni iskustava za preporuke te naravno hrana i ambijent prirode, koji ostavlja bez daha. U Dubrovniku imam također dragu prijateljicu koju uvijek volim vidjeti i podružiti se s njom. Ona je uvijek prva pa onda sve ostalo – priča nam najbolja hrvatska atletičarka Sandra Perković koja je svoj godišnji odmor provela upravo na jugu Hrvatske. U razgovoru za DuList vlasnica dva olimpijska, dva svjetska i pet europskih zlata govorila je o svom partneru, a ujedno i treneru Edisu Elkaseviću, komentirala je i protekle Olimpijske igre, a otkriva i tko je njena najveća podrška.
Iza Vas su Olimpijske igre, nažalost bez medalje. Ističe se činjenica – da ste osvojili treću uzastopnu medalju na OI, bili biste prva atletičarka koja je u povijesti to ostvarila u jednoj disciplini. Je li nakon Igara ipak ostao gorak okus?
Sada kada gledam dva mjeseca unazad ostaje tuga za propuštenim, ali ponekad nije sve u vašim rukama. Dosta stvari se izdogađalo pred same Igre koje su značajno utjecale na moj nastup na samim igrama. Sezona je bila izuzetno teška, duga i puna propitivanja. Nažalost, zbog pandemije su pomaknute za još jednu godinu, što nama sportašima na visokoj razini nikako nije išlo u prilog te smo mi svoj ciklus morali produžiti za još jednu godinu. Dogodila se i povreda koja mi je bila najveća prepreka da pokažem zaista koliko sam spremna. Ali, nikad ne živim u prošlosti i ne patim za propuštenim stvarima. Jer, te stvari su u prošlosti i na njih se ne može utjecati niti se one mogu mijenjati. Mogu reći da sam sada dobila još veću želju i motivaciju za godine koje dolaze, samo da me zdravlje posluži i da saniramo ozljedu, a onda se ne moramo bojati za brojne medalje na predstojećim natjecanjima.
Koje su prednosti, a koje mane u situaciji kad Vam je trener ujedno i Vaša ‘bolja polovica’?
Edis je posebna osoba, tako da je s njim svaki dan bajka. Jako sam sretna sto imam priliku dijeliti svoje lijepe, a i manje lijepe trenutke s njim. Strog je, discipliniran i odgovoran te potkovan znanjem za stvaranje velikih rezultata, a ujedno jako mlad i još ima prostora za učenje, iskustvo i vlastito unapređenje. To su jedne od važnijih vrlina koje trener može imati. Uz to, međusobno vjerujemo jednom drugom 200 posto, a kao partner je brižan, razuman, iskren i jednom riječju dobar, ali istinski dobar što je danas nažalost rijetko za vijesti. S njim sam svoja i potpuno iskrena, a to je izuzetno važno u obje situacije, poslu i životu. Nije uvijek lako na našem putu, ali upravo zbog stvari koje sam navela, svakom problemu i nevolji zajedno stanemo na kraj, i opet nastavljamo ploviti u našoj idili.
Čime je ‘popločan’ uspješan sportski put i što smatrate važnim za ostvarenje sportskih snova?
Kao i svaki put u životu, tako je i sportski popločan napornim radom, suzama, iskušenjima, povredama, ispitivanjem, tugom, ali najvažnije je da budete jači od svega toga i sve to pretvorite u zlato. Jer, ako na tome ne posustanete, postajete jačima i spremnijima na sve, ne samo u sportu. Tako je u svakom poslu i životu. Pozitivne misli i jasni ciljevi, nešto su s čime se trebate buditi svako jutro i život će vam biti kao iz filma.
Postoje li osobe u Vašem životu koje su Vas pratile na sportskom putu, a koje smatrate jednim dijelom zaslužnima za Vaše uspjehe?
Puno je osoba zaslužno za moj uspjeh, a najvažnija osoba u tom lancu je moja majka Vesna. Žena snažnog duha, iskrenih riječi i velikog srca, uvijek je bila moj najveći oslonac u životu i s njom je bilo lakše hodati i osvajati svijet. Jer, ona je bila jedan iskreni ‘kamen oslonac’ koji me je podupirao i željela mi je samo najbolje. Ja sam jedna sretna djevojčica i kći, što mi je u životu pružio takvu osobu u životu. Naravno, odmah iza mame dolazi moja Edis, i moj prvi trener, pokojni Ivan Ivančić koji je u meni prepoznao sve ovo što ja i jesam danas. Bio je odličan učitelj, vođa i motivator, sjajan pedagog i prijatelj. Njegov gubitak me je užasno pogodio.
Postoji li mjesta za poboljšanje određenih stvari na sportskoj sceni u Hrvatskoj?
Ovo je jako kompleksno pitanje o kojem bih mogla govoriti cijeli dan. Uvijek u svemu ima mjesta za poboljšanje i napredak. Mislim da bi se kod nas u sportu trebalo malo, pomalo kretati prema naprijed jer smo stvarno svjetska velesila u svakom pogledu te smatram da bi to bilo izuzetno šteta ne iskoristiti.
Kako komentirate kandidaturu Blanke Vlašić za predsjednicu Hrvatskog atletskog saveza?
Blanka Vlašić za hrvatsku atletiku znači puno, ako ne kažem čak i previše. Žena koja je iz rodnog Splita odlučila sa svojim timom pokoriti svijet i u tome uspjela, nema mjesta za mane. Atletika je kraljica sportova, ona je gruba, nemilosrdna i ne prašta ništa, a Blanka je prva koja je pokazala da mi to možemo. Ona je svima nama otvorila vrata i dala nam nadu da i mi možemo stati na pobjednički tron, ako budemo dovoljno željeli, dovoljno dali i dovoljno se borili. Oduvijek je bila prva i vođa u svemu, užasno je poštovana u svijetu sporta. Nije se još do danas rodila atletičarka koja jednim udarcem ruke utiša cijeli stadion i postavi ritam koji ona to želi. Ona je po meni savršena osoba za vodstvo ovako velikog saveza koji je praktički svojim rezultatima i stvorila. Žena koja je prošla i najbolje i najgore što atletika pruža, savršen je kandidat za boljitak atletike te sam joj ja apsolutna podrška kao i većina atletičara. Ona je za mene jedini i pravi kandidat za tu poziciju te joj želim svu sreću. Ponosna sam što se nakon toliko godina odlučila ne biti sebična i ne misliti na sebe, kako to većina sportaša radi, nego je odlučila pomoći svojih ogromnim iskustvom i znanjem mladim generacijama koje dolaze. Zato još jednom kapa dolje.
Iduće godine održava se Svjetsko prvenstvo u gradu Eugeneu u američkoj saveznoj državi Oregon. Što očekujete?
Jedino što želim je biti zdrava, a kada sam zdrava onda znam da nemam premca. Znam da sam borbena, da sam još uvijek željna i motivirana kao i prvog dana te se nadam da ću biti spremna to i pokazati. Želim si trenutno ugodan odmor i punjenje baterija jer kad krenemo u novu sezonu nema više osvrtanja, nego samo guranje prema naprijed, a ja sam već sada psihički spremna za to te želim vratiti ono bez čega sam ostala tri godine unazad.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 6. listopada 2021.