Nakon odlaska u mirovinu Mo. Galioullinea i izborom novog dirigenta dobio sam priliku biti jedan od mnogih koji imaju čast raditi s Dubrovačkim simfonijskom orkestrom. Nakon nekoliko koncerata tijekom ljeta dogodila se neka poveznica i nitko sretniji i zahvalniji od mene – priča za DuList Ivan Hut koji je od prosinca ove godine zauzeo poziciju stalnog dirigenta dubrovačkih simfoničara umirovljenjem dirigentske palice Ildous Galioullinea. Ovaj rođeni Puljanin, ujedno violist, osobito se istaknuo svojim djelovanjem u Splitu gdje je bio predsjednikom Udruge mladih akademskih glazbenika te je osnovao gudački orkestar Camerata. Koja je njegova vizija Dubrovačkog simfonijskog orkestra, koliko mu u dirigiranju pomaže prethodno iskustvo glazbenika te zašto dirigent uvijek mora ‘zaobići’ svoj ego, ispričao je za čitatelje DuLista.
Vjerujem da ste upoznati i s radom šefa dirigenta Marca Tardua, jeste li pratili rad i napredak kojeg je ostvario s Orkestrom u posljednje dvije godine?
Pratim Dubrovački simfonijski orkestar od ranih svojih početaka u Splitu jer smo svi odrasli na bogatoj povijesti orkestra i legendama koji su s orkestrom svirali ili dirigirali. Zbog toga, iako sam živio u Nizozemskoj šest godina, uvijek sam pratio rad i razvoj Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Dolazak Mo. Tardua se svakako pokazao jako pozitivnim,nažalost ova situacija s koronavirusom je jako utjecala na mogućnost dolaska njega i ne samo njega iz inozemstva što je za orkestar jako teško. Međutim, brzom reakcijom direktora otvorila se mogućnost za suradnjom i stalnim kontinuitetom u radu s orkestrom.
Koliko Vam situacija s koronavirusom otežava trenutni rad?
Najviše utječe na količinu glazbenika u prostoru i njihovu blizinu zbog epidemioloških mjera. Međutim, glazbenici se jako brzo snađu zahvaljujući ‘uhu’ te se prilagode i uspiju postići zajednički zvuk. Zbog nedostatka prostora primorani smo podijeliti orkestar na nekoliko grupa i tako ostvarivati program i biti u kontinuitetu. Primjera radi, u Zagrebu orkestri imaju probe u Lisinskom i zbog toga mogu imati programe za puni orkestar. Svakako prostor utječe najviše na rad. Ali, opet moram napomenuti da su se svi maksimalno prilagodili i napravili veliki pomak čak i u manjim sastavima. Svakako bi bilo bolje da imamo adekvatan prostor i da možemo raditi na repertoaru za puni orkestar.
Kako Vi vidite Orkestar u budućnosti?
Orkestar svakako ima budućnost. Kao što nam najviše treba zajedništvo u ovim vremenima s koronavirusom tako nama glazbenicima najviše treba zajedništvo u muziciranju. Kada se postigne određeni zvuk jer svaki orkestar ima svoj zvuk kao pečat, onda nema granica. Dakle, fokusirat ću se maksimalno na zvuk i na boju. Promjene dolaze iznutra, ali čak još više i izvana. Zapošljavanja na deficitarnim mjestima i svakako prostor vrijedan orkestra bi uvelike pomoglo razvoju samim tim sto se steknu uvjeti i onda orkestralni svirač je lišen da misli o tome i može se fokusirati na glazbu. Mislim da uprava jako dobro radi na tome i da jednostavno treba dati priliku da se samo bavimo glazbom. Moj cilj, dok budem bio tu, će biti zajedništvo u glazbi i rad na tonu da budemo prepoznatljivi gdje god da dođemo.
Prema Vašem mišljenju gdje se on trenutno nalazi u hrvatskom kontekstu?
Svakako u samom vrhu zbog povijesti orkestra i grada kojeg predstavlja. Ja vidim orkestar koji može dostići puni potencijal i to vrlo brzo. U hrvatskom kontekstu Dubrovačkom simfonijskom orkestru je najteže zbog nedostatka adekvatnog prostora. Jedini je orkestar u Hrvatskoj koji se mora snalaziti pogotovo sada za vrijeme korone i to vrlo uspješno, moram nadodati. Ponavljam, ako su uvjeti postignuti onda se glazbenik može posvetiti glazbi. Osjećam veliku snagu u orkestru i još kada se bude usmjerila u istom smjeru, gdje će nam biti kraj.
Što očekujete, a što publika može od vas očekivati? Koje novosti namjeravate uvesti?
Kao i kod bilo kojeg orkestra očekujem radnu disciplinu, ali i ljubav prema tome što se radi. Najveći izazov svakom dirigentu je postići zajedništvo u zvuku i energiju da ide u jednom smjeru. Sve je već izmišljeno i zapravo najveća novina i mudrost leži u tome da se vratimo starim vrijednostima, a to je zajedništvo. Nizozemska me puno naučila. Kod nas umjetnika je jako blizu posao i umjetnost, ali jedno nikad ne bi trebalo utjecati na drugo. Posao je radna disciplina kao na probi tako i kod kuće, a umjetnost je ta koja donosi pravo zadovoljstvo. Da bi se postigla umjetnost glazbenik mora zadovoljiti sve radne mogućnosti u smislu izvježbanih nota. Tada ide slaganje i priprema za umjetnost. Za sada se najviše nadam da će publika čim prije moći prisustvovati koncertima jer nama kao glazbenicima to treba.
Studirali ste violu. Zašto ste odabrali ovaj instrument i koliko to smatrate značajnim za svoje današnje bavljenje dirigiranjem? Svirate li još aktivno?
Meni je to najveće bogatstvo koje me oblikovalo u dirigenta kakav sam danas. Osim što sam kao gudač upoznao sve mogućnosti instrumenta pa tako i cijelog gudačkog korpusa, svakako mi je najviše pomoglo sto sam bio ‘s one druge strane’ tako da kao dirigent znam što kolegama smeta i na kakav način se treba odnositi prema kolegama. To mi je pomoglo da priđem dirigentskom pozivu bez osjećaja ‘kulta ličnosti’ i s više poniznosti. Nažalost, više ne sviram jer nemam vremena vježbati. A, s obzirom na to da se instrument mora vježbati, sve i da idem svirati osjećao bih se kao da lažem.
Kako se osjećate kad stanete za pult i držite sve u svojoj ruci?
Osjećam olakšanje i jednu veliku iskonsku radost. Jedna velika čast je biti ispred svih i inspirirati toliko svirača i uživati u zadovoljstvu zvuka. Najvažnije je da dirigent zna da je on tu radi kolega i glazbe koja će se izvesti, a ne obratno. Tada se otvaraju svi kanali i prava inspiracija počinje. U mojim rukama je početak i kraj i to samo radi tehnike da svi počnemo i završimo, ali prava umjetnost je u zajedničkom muziciranju i usmjeravanju energije u istom pravcu, a to je glazba. Tada se dogodi ‘ono nešto’ i tada se vidi na glazbenicima da su sretni i zadovoljni. Najteže je boriti se protiv sebe. Svi smo ljudi i imamo svoje slabosti tako da dirigent ne smije imati loš dan ili manjak razumijevanja prema kolegama. Uvijek postoji način kako inspirirati ili objasniti kolegi problem koji postoji u tom određenom trenutku. Mi smo svi sluge jedne sfere koja tu postoji za svih nas i ne ovisi o nama. Tek tada kada prihvatimo koliko smo mali, onda tek možemo sudjelovati u stvaranju velikih stvari.
Dirigirate vrlo širok repertoar. Imate li ipak posebnih afiniteta?
Na fakultetu sam naučio da sve volim jer je sve glazba. Ništa mi nije strano i u svemu nalazim smisao i inspiraciju. Međutim moja najveća ljubav je zapravo opera. Magisterij mi je bio o tradicijama u izvođenju Verdijevih opera. Međutim, ljubav prema opera mi je dala jedan skroz novi pristup simfonijskom programu. Dirigent pokazuje rukama, osim početka i kraja, zapravo boje i duge fraze. U radu s pjevačima je to puno lakše jer oni pjevaju, a mi ih pratimo u odgovarajućoj dinamici i boji. Međutim, kada u simfonijskom programu određeni instrument ima solo i temu, onda se cijeli orkestar prilagodi sa svojom dinamikom ali i bojom. Boja je zapravo još važnija od dinamike i ona definira dinamiku. Tako da uvijek uspoređujem dirigente sa slikarima, a orkestar je platno boja. Tada sve dobiva još jednu dimenziju više u kreaciji. Sve se može opisati riječima. Koji put jednom riječju, a koji put pogledom. Kada se takva komunikacija ostvari s orkestrom, onda smo spremni za velike zalogaje.
Kako netko može postati odličan dirigent, kako se istaknuti?
Pa vidite ima nekoliko putova, ali svaki nosi svoju težinu. Svakako jedan od lakših jest da dirigent već u obitelji glazbenika i da onda ima punu podršku svoje obitelji. Međutim, kada ste prvi u cijeloj obitelji onda je jako teško. Da budem jasan, u bilo kojem slučaju, najvažnije je raditi i razvijati se. Dirigent se najviše razvija u svojoj glavi. Glava je ta koja nosi sve informacije. Zatim socijalna vještina. Dirigent se mora znati odnositi prema kolegama. To ide od kućnog odgoja i izbjegavanja ega koji je zapravo samo destrukcija u odnosu prema kolegama. Zatim dolazi faktor sreće. Možete biti spremni za najveće izazove, ali ako vas nitko ne primijeti ili pozove onda je zapravo nemoguće se pokazati. Tu leže velike zamke za dirigenta da zadrži svoju mirnoću i da i dalje vjeruje u svoj potencijal. Znalo se dogoditi da poziv dođe iznenada i ako je dirigent u tom trenutku jako frustriran iz nekih svojih razloga, takva energija će mu izlaziti prema kolegama. Zapravo, najviše što dirigent mora biti je miran i uvijek iznad situacije da može biti staložen vođa i iskrena inspiracija. Mi smo samo kanali i oni koji rade balans i vode. Meni je profesor uvijek govorio da dirigenti nisu napisali tu određenu kompoziciju niti će je odsvirati tako da moramo prihvatiti svoje prave odgovornosti, a to je da budemo inspiracija orkestru i ambasadori pravilnog izvođenja kompozicije za kompozitore jer oni nisu vise u mogućnosti da brane svoje djelo. Dirigent nikad ne bi trebao braniti svoj ego, nego ga zaobići.
Smatrate li da mladi dirigenti u Hrvatskoj dobivaju dovoljno angažmana?
Ja bih rekao da se ne razmišlja o tome u pravo vrijeme. U Nizozemskoj za vrijeme trajanja fakulteta dirigenti rade sa svim orkestrima kao asistenti dirigenta koji je na tom projektu. Tako sudjeluje u radu, ima svoj koncert i stvara kontakte. Najbitnije da kod dirigenta ide sve prirodno. Nije prirodno da dirigent tek kad završi fakultet radi s profesionalnim orkestrom jer puno njih se ‘slomi’ na prvoj probi. I onda idu priče da dirigent ne valja, nije spreman ili slično. Moram vam kazati, stati ispred 80 kolega i biti miran da možete voditi, zaista nije lako kada ste tek diplomirali. Naravno, ima iznimki koje su spremne odmah, ali to je uvjetovano onim sto sam prije govorio kao glazbena obitelj pa je dirigent pripreman od jako rane mladosti. Kada dirigent dođe po završetku fakulteta pred orkestar i to ne funkcionira onda je već kasno za neke duboke promjene koje dirigent mora napraviti da bi krenuo ispočetka. U tom segmentu orkestar mora sudjelovati puno prije nego sto se sam proces obrazovanja završi. Ali, isto tako profesori bi trebali uvažiti sugestije orkestra vezano za mladog dirigenta. Pogreška je govoriti ili učiti mladog dirigenta da orkestar ne zna što govori. Orkestar najviše nauči dirigenta. Na kraju krajeva, u po završetku fakulteta dirigent radi s orkestrom, a ne sa svojim profesorom.
Za kraj, zašto volite klasičnu glazbu?
Volim svu glazbu. Glazba je ta koja oslobađa glavu od teških misli. Koji put glazba koja nema riječi ulazi dublje u osobu i pomaže na način koji ne razumijemo, ali se osjećamo bolje nakon. Glazba je vječni medij koji nas povezuje sa savršenstvom i tako osjećamo, makar na sekundu, da nam je svrha biti puno više nego sto svijet dopušta da osjetimo kao čovječanstvo.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 23. prosinca 2020.