Trenutno s djecom na radionicama čitamo tekst ‘Bez Straduna nikad se nije moglo’ iz knjige Nade Skatolini ‘Pripovijesti o gradu’. Tekst je bio ideja Ivane Lovrić Jović, a ja sam se složila jer je teško danas pronaći tekst koji predočava govor onakav kakav jest, da nije pretjerano ‘dubrovački’, s previše talijanizama. Često brojni tekstovi na dubrovačkom ne prikazuju vjerno govoreni dubrovački – govori za DuList nastavnica Hrvatskoga jezika Nikolina Kuraica, ujedno uz dr. sc. Lovrić Jović, voditeljica Radionica dubrovačkog govora u Dubrovačkim knjižnicama. Kako nam objašnjava, znanstvena literatura vezana uz lokalni govor je zanemariva. Naime, iako je Dubrovnik svojom okolicom područje iznimne jezične, književne i kulturne baštine, o samom njegovom jezičnom idiomu, kako u prošlosti, tako i danas, ne znamo dovoljno. Kako njegovo učenje, a koje se uslijed epidemije koronavirusa iz učionica preselilo online, provoditi kroz školske programe i koliki je uopće interes mališana za očuvanje jezičnoga identiteta ispričala je za čitatelje DuLista.
Imala sam sreću da je moja baba primorka Kate Matić bila pravo vrelo priča, pjesama dvostihovanih deseteraca, zdravica, običaja
Kako očuvati i promicati jezik zavičaja, a ne zanemariti standardni hrvatski jezik?
Ne bih rekla da su to dvije stvari koje su oprečne. Dapače. U metodici nastave Hrvatskoga jezika postoji nešto što se zove razlikovna gramatika, a počiva na pretpostavci da je svako dijete do školske dobe ovladalo imanentnom gramatikom, točnije lokalnim idiomom, što je u našem slučaju dubrovački govor. Što je osoba bolje ovladala lokalnim idiomom, lakše će usvojiti hrvatski standardni jezik, upravo na temelju razlika lokalnog idioma i standardnog jezika. Na radionicama uvijek ističemo djeci da se moramo ponositi činjenicom što imamo naš hrvatski standardni jezik i da njega učimo i usavršavamo tijekom cijelog našeg školovanja, a da se istodobno u slobodno vrijeme služimo našim lijepim dubrovačkim. Dubrovački je ipak upisan na Nacionalnu listu nematerijalnih kulturnih dobara i nastojimo im osvijestiti da jednako kao što uče o dubrovačkoj povijesti, arhitekturi i poznatim Dubrovčanima, moraju znati nešto i o svojem govoru.
Kako to provoditi kroz školske programe?
Kroz redovne školske programe teško. I sama sam nastavnica Hrvatskoga jezika u Turističkoj i ugostiteljskoj školi i znam koliko malo vremena ostane nastavnicima za fakultativne sadržaje. U sadašnjim školskim programima, osim pokojeg sata posvećenog zavičajnom govoru, a možda govorimo o 5–6 sati u ukupnom osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju, zaista ne ostane vremena za ovakve sadržaje. Ali zato mjesta za zavičajni govor mora biti u izvannastavnim aktivnostima u školi, ali i izvanškolskim aktivnostima. Mogla bi se organizirati i literarna smotra, nešto poput Lidrana, ali za tekstove na zavičajnom govoru. Zgodno bi bilo spojiti dubrovački govor s običajima, gastronomijom, folklorom, dubrovačkom književnošću, likovnom umjetnošću, pa u skladu s time organizirati i radionice koje bi ujedinile nekoliko područja. Već nekoliko godina zaredom Sanja Dražić i Paola Dražić Zekić organiziraju radionice ‘Kolende i božićne pjesme’. To je također divan način za njegu govora. Edi Jertec također održava glumačku radionicu za djecu i mlade. Ne mora radionica biti radionica dubrovačkoga govora da bi njegovala dubrovački govor. To je zapravo moguće na neizmjerno mnogo načina. Što zapravo hoću reći? Čak ni naš cilj na radionicama dubrovačkoga govora nije da ‘naučimo’ djecu dubrovački, niti se to može u takvom obliku. Cilj je da pokažemo djeci, iako oni često misle drukčije, da oni već govore dubrovački. Možda ne dubrovački kakav se govorio u doba Vojnovića. Ali uistinu govore dubrovački, i to im treba osvijestiti. Također, treba im pokazati kako da njeguju dubrovački govor, ali i kulturu i baštinu uopće, to je ono što je najprije potrebno kod mladih generacija – pokazati im što je sve dio njihovog identiteta.
Već se djeci vrtićke dobi mogu ponuditi različite radionice vezane uz običaje, folklor, ali i dubrovački govor. To nikako ne smije biti učenje u toj dobi, već igra
Sudjelujete u odgojnom procesu budućih govornika dubrovačkog, koliki je interes kod njih za očuvanje jezičnoga identiteta?
Teško je općenito reći. To varira od škole do škole, od generacije do generacije. Neki od njih dođu već motivirani i zainteresirani na radionicu, neki dođu potpuno nezainteresirani pa se zainteresiraju i kažu da su uživali. Često nam nastavnici nekoliko dana nakon radionica povratno pošalju mailove i poruke u kojima pišu da su djeca uživala i da i danima nakon radionice razgovaraju ili spominju neke dubrovačke riječi koje su čuli na radionici. Stalan odaziv svih osnovnih škola već četiri godine govori o interesu ravnatelja, nastavnika, ali i djece. Radionice održavamo čak i sada u ovim uvjetima kada ih ne možemo održavati uživo. Dubrovačke knjižnice su predložile školama održavanje online radionica ove godine, škole su to rado prihvatile i unatoč svim tehničkim izazovima već su održane radionice s dvadeset razreda. Kako bismo djeci približili tekstove, uz mene na radionici sudjeluje i glumac koji čita tekst ili glumi, ovisno o tekstu. To djeci bude posebno zanimljivo i uvijek im istaknem da su glumci posebno važni za očuvanje našeg dubrovačkog govora. Dosad su sa mnom na radionicama surađivali glumci Kazališta Marina Držića Izmira Brautović i Edi Jertec te amaterska glumica Tajana Martić. Ujedno na kraju svakog godišnjeg ciklusa radionica porazgovaramo s djecom o tome je li im se svidjelo, bi li voljeli češće sudjelovati na ovakvim radionicama i odgovor je uvijek potvrdan. Svi oni poznaju dubrovački govor i svi se koriste makar nekim njegovim elementima, ako ne potpuno, i vjerujem da se uz pravilan pristup može postići mnogo – ukazati im na jezične elemente dubrovačkog u njihovom vlastitom govoru, naučiti ih da prepoznaju i razumiju dubrovačke tekstove, ali što je najvažnije pobuditi interes.
Tek preko govorenja i slušanja dolazimo do druge dvije jezične vještine – čitanje i pisanje. Na svima nama je odgovornost. Na jednima da vrednujemo i istražujemo, a na ostalima da osvijeste, govore i čuvaju dubrovački jer se jedino tako može očuvati na ovoj vjetrometini modernoga doba
Kad je prikladno početi s njegovim učenjem?
Već se djeci vrtićke dobi mogu ponuditi različite radionice vezane uz običaje, folklor, ali i dubrovački govor. To nikako ne smije biti učenje u toj dobi, već igra. Ni nas nitko nije učio, spontano smo usvajali dubrovački. Prikladni bi za taj uzrast bili igrokazi, lutkarske predstave, slikovnice, bojanke i sl. Dubrovačka udruga Kartolina napravila je nešto takvo, izdala je simpatičnu i vizualno dojmljivu pisanku i bojanku na dubrovačkom ‘Kolurica’. I sama imam dvoje djece vrtićke dobi i vidim da se već u toj dobI oblikuje njihov identitet, da trebaju znati gdje su i gdje pripadaju. Što se tiče moje veze s dubrovačkim, teško je odrediti jednu osobu, događaj ili iskustvo koje me odvelo tim putem. Odrasla sam na Kapelici, u neposrednoj blizini Grada, išla sam u osnovnu školu u Grad, gradske ulice i njihov žamor, govor ljudi, njihova vreva oduvijek su isprepleteni s mojim uspomenama. Moji roditelji su također rođeni i odrasli u Gradu. Na ulici i doma se uvijek pričalo dubrovački. Kao djeca smo se skoro znali natjecati tko će pričati ‘dubrovačkije’ ili reći neku riječ koju ovaj drugi ne zna. Nakon završene gimnazije odlučila sam se za studij kroatistike, gdje sam često birala izborne kolegije vezane uz dubrovačku književnost omiljene profesorice Mire Muhoberac, ili kolegije usmene književnosti čuvenog profesora Stipe Botice gdje sam imala priliku istraživati usmenu književnost našeg područja, pogotovo Dubrovačkog primorja. Imala sam sreću da je moja baba primorka Kate Matić bila pravo vrelo priča, pjesama dvostihovanih deseteraca, zdravica, običaja i da je uvijek rado odgovarala na moja pitanja, dopuštala da snimam njezine priče, pjesme, recepte i sl. Na tragu toga, u suradnji s dr. sc. Mirom Menac-Mihalić, koja mi je predavala Hrvatsku dijalektologiju, došla sam i do teme svojeg diplomskog rada, a to je bio Kulinarski rječnik dubrovačkog govora. Nekoliko mjeseci sam snimala mamu i babu, koje su mi strpljivo prepričavale tradicionalne recepte našeg kraja. To mi je poslužilo kao građa iz koje sam crpila leksik za rječnik, a uz sve sam napravila fonološki i morfološki opis spomenute građe. U novije vrijeme, nakon što je otvorena dubrovačka podružnica Instituta za jezik i jezikoslovlje, stupila sam u kontakt s dr. sc. Ivanom Lovrić Jović i nedugo nakon toga Ivana mi se javila s idejom da osmislimo radionice i da ih izvodimo uz organizacijsku potporu Dubrovačkih knjižnica. Rado sam prihvatila i sada smo tu gdje smo, čak i u ovim uvjetima pandemije održavamo online radionice dubrovačkog govora.
Na koji način potaknuti na više čitanja i pismenosti u kontekstu lokalnih idioma?
Kao nastavnica Hrvatskoga jezika danas se suočavam s problemom kako djecu općenito potaknuti na više čitanja i pomoći razvitku pismenosti. Bitno je približiti im tekstove, aktualizirati, dati im izbor tema, izbor djela, pružiti im mogućnost da i oni kroz čitanje, ali i stvaralačku aktivnost pokažu svoje interese, bilo na hrvatskom standardnom jeziku, bilo na dubrovačkom govoru, svejedno je, na sličan ćemo način to dobiti. Mislim da se čitatelji stvaraju još u vrtićkoj dobi, i ne samo u odgojnim i obrazovnim ustanovama, već i doma. Znam da danas živimo u jednom užurbanijem svijetu, svijetu gdje su tehnologija i mediji sveprisutni, gdje su nam izvori informacija, razonode, zabave dostupni na ekranima svih veličina, ali moramo se vratiti osnovnim jezičnim vještinama kako bismo potaknuli na više čitanja i potaknuli razvoj pismenosti – s djecom moramo više razgovarati, ne ih samo učiti da slušaju nas, već i slušati njih. Tek preko govorenja i slušanja dolazimo do druge dvije jezične vještine – čitanje i pisanje. A naravno sve to na našem lijepom dubrovačkom. Na svima nama je odgovornost. Na jednima da vrednujemo i istražujemo, a na ostalima da osvijeste, govore i čuvaju dubrovački jer se jedino tako može očuvati na ovoj vjetrometini modernoga doba.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 4. studenog 2020.