Grupa Hladno pivo slavi 30 godina rada.
Razgovarala: Leana Milotić
Sami priznaju kako se tome u samim počecima nisu ni nadali, bili su još dječaci i maštali su. Mašta se pretvorila u stvarnost te je danas Hladno Pivo jedan od najpoznatijih hrvatskih punk-rock bendova. Sa svojih pet članova ove godine imaju zakazanih koncerata, kako i sami kažu ‘kao nikad prije’. Tako su održali nedavno koncert u Revelinu, a mi smo neposredno prije koncerta iskoristili priliku za razgovor s frontmenom Milom Kekinom.
Nedavno ste snimili pjesmu s Josipom Lisac. Kako je bilo surađivati s njom?
Super, zato što je profesionalka. Ona je zadržala taj neki entuzijazam u sebi što mi je najbitnije da pokaže neki žar oko toga što radi. Najgori su mi oni ljudi koji samo ‘to odrađuju’ u životu. Jako je draga, normalna i još jednom potvrđuje tezu da što je netko veća zvijezda, to je normalniji za suradnju.
Najteži trenutci u karijeri?
Bilo je ups & downs, neki album ne prođe, neka pjesma ne prođe, ali to su sve onako sitnice. Nakon toga dođe neki uspjeh ili poluuspjeh. Bilo je kriza kad smo mislili da s ovom glazbom ne možemo, da to nema smisla, da treba otvoriti kafiće, ali previše volimo glazbu i previše volimo svirati da bismo ikad odustali od glazbe. Imamo super posao zapravo. Putujemo, sad smo ovdje, prevalili par stotina kilometara i gledamo izložbu – o nama. Hajde, nekim si ljudima očito ipak značio čim se čovjek potrudio to napraviti.
Više puta ste nastupali u inozemstvu. Kako se razlikuje inozemna publika od domaće?
Super nam je svirati izvan granica bivše Jugoslavije jer vidiš novi grad, nove klubove, nove ljude. To bude neki adrenalin koji ne možeš osjetiti ako dođeš na ista mjesta svirati. Uvijek volim otkrivati nova mjesta, ne mora čak biti inozemstvo, nego neko malo mjesto, uvijek mi je drago, uvijek ima nekih novih situacija u kojima se nađeš. To je još jedan lijepi dio, što ima jako malo rutine u ovom poslu.
Promovirate civilno društvo, što mislite koliko ustvari uspijevate u svojim naumima? Mijenjate li društvo svojim pjesmama?
Mislim kako ljudi koji žive u sredinama koje su vrlo konzervativne, znači im puno kad čuju od nekoga iz zvučnika neku riječ ili rečenicu s kojom se mogu poistovjetiti i na taj način dobiti osjećaj kako nisu sami u svojim vjerovanjima, pogotovo ekipi u manjim mjestima. Teško je, stisak je ogroman od okoline i tradicije. Na taj način mislim da smo uspjeli, barem po reakcijama koje dobivam u mailovima i na Facebooku kao što su ‘Hvala vam što postojite jer sam shvatila da nisam jedina koja tako razmišlja’. Koliko to utječe na društvo, to ne znam. Ne radimo samo iz nesebičnih razloga nego zato da bismo ostali normalni.
Obzirom na cijelu situaciju u državi, političku i ekonomsku, imate li kakve savjete za mlade?
Bude fleksibilni, učite strane jezike, budite otvoreni, nemojte mrziti nikoga u smislu drugih nacija, vjera, boja kože, budite otvoreni jer svijet je ogroman. Putujte puno i upoznajte pa onda kad sve vidite, onda se vratite možda u Hrvatsku i recite: ‘Ovdje mi je fakat najbolje’. Bitno je samo ostati otvoren u glavi jer sad nas pumpaju s lažnim vijestima, svi su protiv nas, svi nas mrze. To nije istina, ima jako puno normalnih ljudi širem svijeta. Treba ići, pogotovo ako ste mladi, ako nemate još kredit, dvoje djece i auto na leasing, treba ići, probati i iskusiti. To je jedna od najljepših stvari Europske unije što nam je na neki način omogućila da putujemo i da vidimo.