Nova sezona u Kazalištu Marina Držića je počela i prepuna je dobrih naslova. Jedan od njih je i predstava ‘Ne plaćamo, ne plaćamo’ redatelja Ivice Kunčevića.
Ovom premijerom cijenjeni redatelj obilježit će svojih 50 godina umjetničkog rada. Dobar je povod to za popričati s njim i otkriti koji je dramski ‘komad’ za njega neprežaljen, kako mu je bilo u glumačkim vodama, ali i sviđa li mu se smjer u kojem Igre idu.
Pedeset godina svoga rada obilježit ćete predstavom ‘Ne plaćamo! Ne plaćamo!’. Kako to da ste se odlučili upravo na ovu predstavu?
Sretno se poklopilo da ove godine radim u Kazalištu Marina Držića pa mogu tu obljetnicu obilježiti u gradu u kojem sam se počeo baviti tim poslom, i to režijom teksta kojeg izuzetno volim i cijenim. ‘Ne plaćamo, ne plaćamo!’ je briljantna i aktualna komedija, na ne baš tako veselu temu. Priča je to o poniženjima koje donosi siromaštvo, o sumornoj svakodnevici mnogih ljudi oko nas, ali ispričana beskrajno duhovito i zabavno.
U predstavi ‘Ne plaćamo! Ne plaćamo!’ sudjeluje dubrovačka glumačka postava. Jeste li zadovoljni i što očekujete?
Ovo mi je u zadnjih desetak godina četvrta režija u Dubrovniku. Prve tri bile su ugodne i uspješne. Očekujem da takva bude i četvrta.
Umjesto pitanja koji Vam je najdraži komad u 50 godina koji ste napravili, možemo li se u osvrnuti na onaj – neprežaljeni, nešto što nikad niste napravili. I ako biste napravili, kad ćete?
Radio sam ‘Dubrovačku trilogiju’ osamdesetih godina u Hrvatskom Narodnom Kazalištu u Zagrebu, ali sam je uvijek želio napraviti i u ambijentalnom teatru ‘Igara’. Hoću li?… Ne ovisi o meni.
Glumio sam u filmu ‘Kamenita vrata’. Nikad nisam imao glumačkih ambicija, ali kada je redatelj Ante Babaja inzistirao da igram glavnu ulogu, ipak je prevladala znatiželja. Rekao sam mu: ‘Na vašu odgovornost, Ante’. I nije ispalo loše
Kako to da Vas je život odveo dijametralno suprotno na drugi kraj Hrvatske – iz rodnog Varaždina pa evo do Dubrovnika?
Redateljstvo je skitalački poziv. Odveo me je i na mnogo udaljenija mjesta. Rođen sam kod Varaždina stjecajem ratnih okolnosti, ali su mi i otac i majka Dubrovčani. Vrijeme ranog djetinjstva pa do odlaska na fakultet proveo sam u Gradu.
Okušali ste se i u glumačkim vodama. Možete li opisati i osvrnuti se na te dane?
Glumio sam u filmu ‘Kamenita vrata’. Nikad nisam imao glumačkih ambicija, ali kada je redatelj Ante Babaja inzistirao da igram glavnu ulogu, ipak je prevladala znatiželja. Rekao sam mu: ‘Na vašu odgovornost, Ante’. I nije ispalo loše.
Mali je Pilar, kao što je bilo režirano skočio u more, ali je na dnu tamo prema pučini, osvjetljenu podvodnim kazališnim reflektorom, ugledao hobu… I kvragu i teatar
Koje Vam je mjesto rada u redateljskom djelovanju bilo najdraže, u kojem gradu?
Gradovi su različiti, ali teatri u njima su uvijek isto mjesto inspirativnih susreta i stvaralačkog uzbuđenja. Sva ta razna kazališna mjesta pamtim i osjećam kao jedno.
Odrasli ste u razdoblju kad su Dubrovačke ljetne igre stasavale. Koliko je zapravo takva kreativna okolina utjecala na Vaš odabir životnog puta?
Po tom pitanju sam atipičan. Na akademiju sam došao, jer nisam imao hrabrosti konkurirati za arhitekturu. Tek tada sam se zarazio kazalištem, teatrom ‘Igara’ posebno.
Osim što su Vas Igre posebno obilježile, i Vi ste njih… Možete li izdvojiti određene anegdote?
U ‘Tužnoj Jeli’ je u jednom trenutku predstave grupa malih Pilara skakala sa stijena ispod zidina u more i morali su doplivati do gledališta. Uvježbavali smo to danju. Na prvoj noćnoj probi jedan je odjednom skrenuo prema pučini i utonuo. Onda su i ostali odustali od kazališnog zadataka i zaplivali prema mjestu gdje je nestao. Probu smo, naravno, prekinuli. Panika! Onda, tamo daleko u moru vesela graja dječurlije. Doplivavaju do nas s velikom hobotnicom.
Mali je Pilar, kao što je bilo režirano skočio u more, ali je na dnu tamo prema pučini, osvjetljenu podvodnim kazališnim reflektorom, ugledao hobu… I kvragu i teatar!
Nije baš naročito teško odrediti osnovni smjer ‘Igara’. Puno više znanja, vještine i snage zahtijeva sama realizacija. Tu se pada ili prolazi
Što možete reći o ambijentalnom teatru na Igrama i koliko se isti izmijenio u presjeku 50 godina?
O tome sam na pisao knjigu ‘Ambijentalnost na dubrovačku’. Nemoguće je u okviru jednog intervjua govoriti o tako kompleksnoj temi.
Sviđa li Vam se smjer u kojem Igre idu?
Nije baš naročito teško odrediti osnovni smjer ‘Igara’. Puno više znanja, vještine i snage zahtijeva sama realizacija. Tu se pada ili prolazi.
U obljetničkoj predstavi glumi i Vaš sin Lujo. Sin Luka također je pošao Vašim koracima. Je li Vam drago što je to tako?
Sreća da je treći povjesničar.