RAZGOVOR S ĐURICOM DROBCEM ‘Nažalost, ostale su samo oaze pravog novinarstva’

Novinar i urednik, Dubrovčanin Đurica Drobac ljubav prema gradu njeguje i ‘provlači’ kroz svoj posao i angažman na Hrvatskoj radiote­leviziji već dugi niz godina.

Toč­nije, od 1994. godine kad ga je jedna, reći će nam u razgo­voru, ‘slučajna’ audicija dovela u svačiji dom, odno­sno pred male ekrane naše nacionalne televizije. Ukratko ćemo ga pred­staviti: diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Dubrovniku, od spomenute godine je novinar u HTV-ovu dopi­sništvu u Dubrovniku, od 1997. u Gos­podarstvenoj redakciji, koje je i ured­nik od 2002. do 2007., potom od 2009. do 2011. i u 2016 te 2017. godini. Vodio je i uređivao tjednu mozaičnu emisiju Svakodnevica, magazin Krupni plan, pretežno o turizmu i prometu. Osobito je ponosan na dokumentarni film ‘Dal­matina’ kad se kao autor prvi provozao autocestom Zagreb – Split. Rukovodi­telj je odjela Regionalni program od 2011. do 2013, kad pokreće Regionalni dnevnik HTV-a. a od 2005. do danas urednik je i voditelj Dnevnika HTV-a. A sada prepuštamo riječ njemu, jer smo ga uspjeli ‘uhvatiti’ u onih 24 sata koliko je boravio u gradu, na tribinu u sklopu Mjeseca hrvatskog jezika.

1994. godine odr­žala se velika audicija za novi program – HRT3

— U ležernoj i odličnoj atmosferi, profesorica Katja Bakija i ja razgovarali smo o hrvatskom jeziku u medijima. Pozvala me je jer već trinaest godina vodim središnji Dnevnik i bila je to jako ugodna večer – ističe za početak njego­vatelj naše lokalnosti.

Naši vokali, naš specifičan govor čuje se u Dnevniku, zahvaljujući Vama. Na koji način ste uspjeli ‘pomiriti’ lokalno i nacionalno, standardno?
Naš govor se gubi i treba ga njegovati. Situacija je, mogu slobodno reći, sve gora i gora. Zahvaljujući Internetu, slengovima, pa i novim medijima te anglizmima, turcizmima i tako dalje, dubrovački kao takav među mladima se potpuno gubi. Na tribini, govorili smo i o standardizaciji i HRT-u kao javnom mediju koji inzistira na standarnom hrvatskom jeziku, no u tome svemu podržava lokalnost, u mom slučaju dubrovački govor na televiziji. Čuje se, ali puno manje nego prije. 1997. godine morali su me učiti govoriti, otvaranje usta i tako dalje (smijeh). Čim pređem granicu u Neumu, trudim se ‘prešaltati’. Kad pričam s kolegama i na terenu je jače izražen, a na Dnevniku ipak malo manje. Zapravo, čuju ga Dubrovčani jer je uvijek tu, prepoznatljiv je. Čuje se i jezik voditelja iz Istre, Slavonije… I to je dobro! Ljudi trebaju čuti ‘svoje’. No standardni govor, jezik, mora posto­jati. Mora biti ravan, uravnotežen. Mi imamo te specifične prijelaze. Na pri­mjer, da dođem ravno sa Straduna u studio, bio bi to vjerojatno kraval jer se to ne može tek tako ‘prešaltati’, pogostudio, bio bi to vjerojatno kraval jer se tovo naše vokale, potpuno iskrivljene, naše famozno o. ­

Kad ste 1994. godine krenuli na audi­ciju, nije bilo lokalnih televizija. Da je tada bila drukčija situacija ili da vas sad netko pozove ‘lokalno’, biste li se odazvali?
Ne, u ovom trenutku, a i uopće ne bih razmišljao o dolasku na lokalnu televi­ziju. 1994. sam počeo raditi na HRT- u i moj život je sada gore. No, da se vratim u prošlost: održana je velika audicija za osnivanje tada novog, trećeg programa HRT-a i to je bio zapravo prvi veliki regi­onalni projekt HRT-a ikad. Tad su, 1994. u jesen, počeli prvi regionalni programi u trajanju od sat i pol vremena. Radij­ske postaje su uvijek postojale, ali tele­vizija nije imala razrađenu tu kompo­nentu. Na tu audiciju prijavio sam se nevezano za poziciju novinara. Zavr­šavao samo ovdje turizam, mislim čak da sam se javio na poziciju za maketing. Došli smo, sve su nas snimili, siguran sam da Vedran Benić i dan danas čuva te snimke. Inače, veliki sam ljubitelj sporta, naučio sam valjda i čitati na Sportskim Novostima, a Beniću je tre­bao netko za regionalni sport. I kre­nulo je, pozvali me da budem novinar. U novinarstvu, pogotovo televiziji, sve je bilo igra slučaja. Nikad nisam raz­mišljao o tome. Završavajući turizam, mislio sam kako ću dobiti posao u branši, marketingu, a onda sam počeo kao honorarac, pomalo i evo – još sam tu. Odjednom: ‘Primljeni ste kao novi­nar’. Bio sam tu tri godine da bi me zvali u Zagreb, u redakciju gospodarstva gdje im je trebao čovjek za jedan uži sektor oko turizma i prometa.

Prvi prilog je bio…
Prvi prilog je bio mali nogomet, Square – klasični sportski izvještaj, a drugi, veliki prilog obnova potpuno uništenih Čilipa u jesen 1994. A poslije ih je bilo ‘masu’.

Diplomirali ste kod prof. Vesne Vrti­prah, na temu Thomas istraživanja o mišljenjima i stavovima turista. Prije toga, bili ste u srednjoj Pomor­skoj školi. Koliko su prethodna isku­stva i znanja bila od pomoći u novi­narskom radu?
Jako puno, pogotovo za gospodarske teme. U tri navrata bio sam urednik te redakcije, evo recimo u razdoblju kad je eksplodirao Agrokor. E to je trebalo popratiti i analizirati! U rujnu su me opet prebacili na Dnevnik, a tako dva zahtjevna posla ne možete obavljati kvalitetno ako ih radite istodobno… Izazov jest, pogotovo kad ljudima detaljno, a opet javno morate objasniti što se događa i kakve su posljedice za 40 tisuća zaposlenih i oko 200 tisuća onih koji ovise o tim zaposlenima u slučaju Agrokor. Tad mi je jako vrije­dilo predhodno znanje. Inače, postoji trenutak kad sam znao da definitivno neću biti pomorac. Prva praksa u stro­jarstvu bila je u trećem, četvrtom sred­nje na starom Atlasovom ‘Ambasadoru’. Jedan tjedan smo plovili – Venecija, Krf i natrag – ali sve to u stroju! Vidio sam da to nije za mene… Upisao sam FTVT, bio je rat, 1991. godina… Skinuo sam se 1995. iza Božića, nakon što je potpisan Daytonski sporazum. Studirao sam i usporedno bio u ratu – 163. dva tri puta, a 1991. tu u Vatrogascima. I to je trebalo ‘ukomponirati’.
Diplomirao sam 1996. na temu Tho­masa, da. To je istraživanje koje se pro­vodi o aspiracijama, navikama potroš­nji ljudi… A recimo prije nekoliko dana u Dnevniku koji sam radio imali smo izvještaj o rezultatima posljed­njeg istraživanja Thomas, za tu, 2017. godinu. Također, uvelike mi za posao pomaže moja ljubav prema sportu. Kad su svjetska prvenstva u nogometu, košarci, Olimpijske igre, odnosno bilo što sportsko, nemam zašto zvati sport­sku redakciju. Mislim da mi je pomo­glo to što nisam studirao svoju struku, nego sam baš došao uz i iz puno različi­tih iskustava. Rat, faks, život, sport, film, glazba… Kad se to sve skupi mislim da se onda dobije jedan dobar urednik Dnevnika.

Odrastajući na Pločama znao bih i po deset puta dnevno poć gore-dole – na Banje, Lo­krum… Uvijek je bilo ljudi za stati, popričati, danas ne ka­žem dva puta nekome ‘Adio!’ na Stradunu

Za novinara, najteže se baviti temom s kojom nema dodirnih točaka. Kad zovete komentatore?
Uvijek kada u nešto nisam siguran, zatražim pomoć kolega, osobito iz redakcije Vanjske politike. Primjerice za uske teme kao što su Kopti u Egiptu, Rohindže i slično. Negdje to imate u glavi i znate za to, ali postoje stvari koje morate provjeriti. Ali opet je to komen­tatorski, radi potkrepljivanja vlastite sigurnosti. U ovom poslu, ne smijem si dozvoliti grešku. Banalna greška ili lap­sus se za deset minuta pojavljuje na jed­nom portalu i onda ostaje naslov poput ‘Nogometaš u Dnevniku’. A ono sve što si dvadeset godina radio dobro se ne spominje ili bude stavljeno u drugi plan.
Pokrenuli ste i osmislili vrijedan projekt, Regionalni dnevnik, koji se u ovih nekoliko godina već isprofi­lirao kao vrijedan i nezamjenjiv dio Informativnog programa HTV-a.
Dvije i pol godine sam bio urednik svih HRT-ovih dopisništava, od 2011. do 2014. A Dnevnik vodim od 2005. u pauzama i druge stvari ili bi se preklapalo vođenje s drugim projektima. Jedan od njih je i Regionalni dnevnik, kojeg sam osmislio i pokrenuo, a danas ga vodi kolegica Dijana Roko, naša Dubrovkinja. Sre­dišnja dnevna regionalna emisija bila je prijeko potrebna. Postoje stvari koje su prekrasne teme, a nemaju snagu biti u središnjem Dnevniku i to je u biti bila misao vodilja.

Ovaj posao radite više od dvadeset godina. Što se promijenilo u struci i je li zaista ima istine u onome kako je novinar ‘sveznajući neznalica’?
Nažalost, ostale su samo oaze pravog novinarstva. Pokazuju se da jedino kad se radi o teškoj sirotinij i medicinskim pričama poput spinraze. To je pravo novinarstvo i zbog čega netko želi raditi taj posao. Ili kad se otkriju afere, Tehno­management od Ramljaka u Agrokoru i slično. Ma znate već. To je isto novi­narima netko dao i neka se promjena dogodila. Ili ovo, primjerice: u Labirintu smo nedavno imali priču o prekrasnoj maturantici i očaju u kojem živi. WC u drvenoj brvnari i slično. Iz očaja, izašla je van u javnost. Odmah su se javili mnogi sa donacijama, među prvima i Općina u kojoj njezina obitelj živi. To je reakcija kojom se dolazi uz pomoć pravog novinarstva. Da nije izašlo u medije, ne bi ta općina ni izašla pomoć. Puno toga počinje rečenicom: ‘Da nije bilo medija…’. Da, zaista je istina – ako nije bilo u medijima, nije se dogo­dilo. U slučajevima kao što je ovaj, svi zatvaraju oči dok ono što izađe van ne postane opasnost za vlastodršce. Nije uvijek tako, ali većinom spašavajući sebe spase i te nesretne ljude. Ali to bi trebalo biti pravilo, počevši od lokalne, pa državne vlasti te Crkve koja bi se, umjesto da se ponekad bavi politikom, morala brinuti o onima koji nemaju gdje spavati i što jesti.
Što se tiče drugog, da, novinar se gradi cijeli život. Ne možete samo izaći s fakulteta i eto ga, to je to. Život te uči da budeš dobar novinar. Ili lošiji, ovisi kako te priče interpretiraš i koristiš.

Nekoliko puta u godini, Dubrovnik je centar svih Dnevnika, ‘okupira vijesti’. Tu je nekoliko trenutaka – Dubrovačke ljetne igre, visoke cijene, visoki dužnosnici, pa i cele­britiji. Čujete li zamjerke da je ‘pro­guran’ češće nego što bi trebao biti na Dnevniku?
Ta tri, četiri mjeseca u godini Dubrov­nik je centar Hrvatske. Da, kolege, suurednici, realizatori mi kažu da pre­težiram Dubrovnik (smijeh). No uvi­jek repliciram s ‘dobro, onda nećemo ništa objaviti, ali ‘dole vam se sve događa’. Dubrovnik je na naslovni­cama svih svjetskih medija kad se priča o Hrvatskoj, na svim mogućim sajmo­vima, sad pogotovo otkad su se počeli snimati filmovi. Globalna popularnost Dubrovnika je utrostručena. Dubrovnik je vijest samo po sebi zato jer je takav! Evo recimo, snimio sam video snijega i odmah ga poslao u Zagreb, jer – snijeg je u Dubrovniku.

Vidi se kako volite grad. Je li to onaj Dubrovnik kojeg ste živjeli prije?
Ne. Zimi nema nikoga, ne samo turi­sta – nema ljudi i Grad više ne mogu prepoznati niti ljeti niti zimi. To nije grad u kojem sam odrastao. Pa odra­stajući na Pločama znao bih i po deset puta dnevno poć gore-dole – na Banje, Lokrum… Uvijek je bilo ljudi za stati, popričati, danas ne kažem dva puta nekome ‘Adio!’ na Stradunu. Jedno­stavno, ne poznam nikoga. Sjediš ispred Gradske kavane ili na Porporeli, ako uopće imaš sreće naći mjesto za sjesti i – ne poznaješ nikoga. Sjećam se prije, cijelu srednju i kasnu osnovnu školu svi smo išli iz škole u Grad. Stradun je bio pun mladosti, ljeti i zimi. Kafići, klupe, gitare, pjevanje, sjedanje po izlozima. Imam kćer od 17 godina i vidim te nove generacije. Gdje su ti mladi ljudi? Čini mi se da žive u ‘matrixu’. Neki dan sam vidio na snimci sa Straduna da djeca igraju lopte. Odmah sam zvao kćer da vidi! Pa to mi je jedno od najupečat­ljivijih sjećanja u mladosti, obavezno lopta, poljana na Jezuitima i ona mala taraca na Buži s nacrtanim golovima. Toga više nema ili nema veze s tim gra­dom. Ne mogu se više ponavljati ali grad bez ljudi nije grad… Recimo, moji su iz Čilipa, zaseok Grušići, sestra mi je u Komajima s obitelji. Ta mjesta neće izgubiti identitet. Oni obnavljaju stare kuće, rade rustikalnost, koriste poti­caje… I to je odlično! A s druge strane, Grad se polako ali sigurno gasi. Ipak, volim ga, i ova tri, četiri puta koliko sti­gnem doći – ljeto, Božić ili Uskrs – uži­vam u njemu.

Foto: Vedran Levi/HRT