Osjećam maloklonulost u životu, umor, bol u kostima. Ali ne žalim se. Sve je to u rok službe jer velike su to godine. I sam se čudim kako. Pamćenje još podnosi, ali noge ne – bio nam je iskren gospar Božo Kralj, najstariji, a svakako i najiskusniji motritelj kiše u cijeloj Hrvatskoj.
Simpatični i vitalni 102-godišnjak veselo nas je dočekao u svom domu u Pridvorju, gdje i dan danas, kad god padne, mjeri kišu. No, nije samo to razlog razgovora s gosparom Božom, kojeg je nedavno posjetio i načelnik Općine Konavle Božo Lasić. Gospar Božo je u svom dugom životnom vijeku bio čak – i u podmornici. Rado nam je o svemu pričao za ovaj broj DuLista, a na pitanje kako je i što radi ovih dana, iskreno će: ‘Čitam novine i čekam ručak!’
— Ovih dana je lijepo vrijeme, nema mjerenja. Mogu hodit’ vani, ali s ‘tuđim’ nogama, imam ih tu kraj stola. Pođem kad je lijepo izaći’ van. A ovih dana mi je glavni posao čitanje novina, čitam sve do čega dođem još otkad sam naučio čitati, a još uvijek mislim da ne znam ništa – kaže gospar Božo, no mi mu nekako – ne vjerujemo. Ima on puno i iskustva i znanja. Pogotovo oko mjerenja kiše! Pitamo ga kako je sve počelo.
Evo već 67 godina mjerim
— Nekako sam se uključio putem svog šure, on je bio meteorolog. Jednom zgodom je došla neka inspekcija iz Zagreba jer je tu u polju bila meteorološka stanica gdje je moj šura bio meteorolog. Iz inspekcije su kazali kako bi za ovu površinu trebali imati što više kišomjernih postaja, pa bi bilo dobro da se nađe netko… Upalo im je u oko ovo selo, Pridvorje, kao najpogodnije za ovaj okrug Konavala. Tako da su mene uključili u to i evo već 67 godina mjerim. Da vam točno rečem – 23. rujna 1951. godine – svega se gospar Božo sjeća. Kaže, mjeri samo oborine.
— Osim kiše, bilježim snijeg, jake vjetrove koji nanose štetu… Eventualno mraz, magle i tome slično, što bi moglo utjecati. Temperaturu ne – to je sasvim drugo mjerenje. Kišomjerne stanice nemaju tu ‘dužnost’ da mjere toplinu – kaže, a sjećanje ga odvodi i u ranu mladost, jednom, kad su Konavle poplutale.
— U moje vrijeme mjerenja, nije palo preko 200 litara padalina po danu, no sve zavisi u kojem je vremenu palo. Na primjer, za jedan sat može pasti mnogo i napraviti veliku štetu, a može i obratno. Tako je na primjer bilo 1929., tad sam bio dijete, no sjećam se – za nepunih sat vremena palo je toliko da je sve izgledalo kao da pliva pod vodom, cijele Konavle. Jedan stari u selu pita sina: ‘Dokle je blato palo?, a mali kaže: ‘Do Zvekovice!’ Sve je bilo bijelo – kaže i dodaje kako nema toliko poplava otkad se probio konavoski tunel, no kako on ipak nije dovoljan, odnosno njegove dimenzije nisu dovoljne da bi riješile izvanredne padaline, apsorpciju, pa se zadržava po par sati. Srećom, kaže, to je rijetko.
Prije nego što se ‘preselimo’ s vode u more, pitali smo ga za iskren odgovor – voli li više kišu ili sunce?
Najljepše bi bilo kad bi padala noću
— Cijeli život mjerim kišu, ma ipak mi je draže sunce. Osim kad je suša. Kiša je potrebna, ali ju nitko ne želi kad pada, onda je svakomu dosadna. Ma najbolje bi bilo kad bi stalno po noći padala. Proteklih mjeseci bilo je jako malo kiše, a evo protekli mjesec pada, ali da uglavnom noću, nešto malo, toliko da se nema što mjeriti ujutro – kaže.
Gospar Božo bio je u mornarici i to ne bilo kakvoj. Nakon škole, išao je u ratnu mornaricu u Meljine, u Crnu Goru i dvije godine proveo je kao mornar u podmornici.
— U Kraljevini SHS postojale su četiri podmornice, a na jednoj sam bio ja! Zvala se ‘Smjeli’. No, krenimo redom. 1938., u proljeće, pozvan sam u redovitu jugoslavensku vojsku pa sam na komisiji određen za mornaricu. Poslije toga, kad sam već bio obučen, bio sam u mornaričkoj školi, u topništvu, nekih pola godine. Onda su me opredijelili na podmornicu, izvanredno, jer je jedan pošao na trajnu nesposobnost, a inače tamo je samo pet mornara. Onda su ga trebali nabrzinu zamijeniti, pa su zvali mene. Prvi dan u službu kod komandanta i glavnog oficira! Takozvani posilni iliti ‘trčkaralo’. To me spasilo. Sjećam se, odmah prvi dan treba složiti oficire za objedom, njih 39 s drugih podmornica i s matičnog broda, imali su zajednički objed i trebalo im je četiri konobara, a mene su odmah bacili u vatru. Sa starijim konobarom odradih brzinski tečaj za rukovanje – konobarenje. Kako sam bio mlad, a inače sam bio vazda živ, začas sam se priučio. I ta služba u podmornici nosila je lijepu dobit, imao sam mjesečno 270 i nešto dinara, to vam je današnjih par tisuća kuna vrijednosti. Tako je to trajalo godinu i pol, imao sam i odličnu hranu koliko se može zamisliti u mornarici, naročito za podmorničare. Oni su imali doplatke, poprilične u odnosu prema drugoj vojsci. Podmorničari su imali 17 i pol dinara doplatka dnevno za hranu, dok je kopnena vojska imala svega tri i pol dinara. Možete zamisliti kako su se hranili jedni, a kako drugi. Evo za primjer, prvih dana kad sam došao na podmornicu, svukli su nas svu posadu i mjerili na vagi koliko je tko težak. Kad sam ušao imao sam 58 kilograma, a kad sam izlazio iz mornarice, slučajno na izlasku u Herceg Novom, vidio sam automatsku vagu na željezničkoj stanici. Znate, ona stara, ‘na dinar’. Stao na nju i izmjerio – dobio sam 19 kila. Eto, ‘slabo’ su me hranili! – smije se gospar Božo, koji kaže da je bio u pokretu ‘kad i podmornica’. Nije se uopće bojao.
— Podmornice se nisam plašio. Jednom sam išao na dubinu šezdeset metara, tako, a čim prođe pedeset čuje se škripanje, željezo… Nije neobično, jedino je malo grubo kad izranjanja, zna se nagnut naprijed, pa ni ne znaš hoće li izaći. Ali izlazi – opet smijeh. Sjeća se i kako ‘Smjeli’ nikad nije zapao u probleme. Nakon svih tih avantura, kojih se ne bi posramio niti kakav svjetski avanturist, danas gospar Božo čita, uživa sa svojom obitelji ima dva sina i kćer, jedan mu je sin poginuo u ratu – kaže sa sjetom. Ima i dva unuka i četiri praunuka i dodaje, ne fali mu ništa u životu. Pitamo ga što će sutra radit?
— Ako padne mjeriti, ako ne – čekati objed. Kud ćeš bolje – zaključuje kroz smijeh vedri gospar Božo.