RAZGOVOR: PETAR TOMEV MITRIKESKI Ja sam samo radostan kršćanin bez skrivenog cilja

Biolog, genetičar, filozof, teo­retičar, teolog. Sve je to znanstvenik Petar Mitrikeski. Nedavno je gostovao u Dubrovniku i održao dva iznimno posjećena predavanja u organiza­ciji Matice Hrvatske. To je bio povod za razgovor u kojem smo se dotakli tema iz područja njegovog znanstve­nog interesa genetike, povijesti i filo­zofije biologije te odnosa znanosti i kršćanstva.

Biolog ste genetičar, ali i filozof-teolog, radite na Fakultetu filozofije i religijskih znano­sti, pišete i filozof­ske eseje. Smatrate li se bližim pri­rodoslovlju ili humanistici?
Zanimljiv poče­tak (smijeh). Da, moj osnovni akademski tre­ning je biologija, ja sam genetičar (bez pretjerivanja, to je sol biologije jer se evolucija ne može razu­mjeti bez genetičkog pristupa, a u biologiji je sve nave­zano na evoluciju). U tom smislu ja sam samo jedan običan STEM-ovac i prirodoslov­lje mi je temeljni intelektualni habitus. No, ako pogledamo sa sasvim jedne druge strane, činjenica je da nikada nisam mogao bez filozofije, tj. huma­nističkog rakursa. Naime, kao i huma­nistika, znanost počiva na razumu (koji ne može bez logike jer odmah postaje ne-razum), ali, za razliku od humanistike, znanost ima i tu dopun­sku mogućnost kontroliranog eksperi­menta (sjaj znanosti) koji joj značajno osnažuje učenu argumentaciju. Među­tim, to je ujedno i njena bijeda jer ju ograničava na pitanja što (deskriptivni pristup) i kako (kvantitativni pristup). Suprotno, filozofija cijelo vrijeme bez srama cilja na pitanje zašto koje je kud i kamo važnije, a i zanimljivije. I upravo se tu negdje krije i moj interes za teologiju (važno: vjera nije isto što i akademska teologija) – dok znanost niti ne može taknuti pitanje smisla (najvažniji dio općeg pitanja zašto je onaj o smislu svega; međutim, sa smi­slom se ne može eksperimentirati pa znanost ovdje nužno mora biti kuš), a filozofija daje višeznačne odgovore, teologija ima jedan jedini odgovor, koji je poznat unaprijed (Bog)… No, kao i uvijek tu se negdje krije jedno ali: nije mi, dakle, dovoljno da sam samo priro­doslovac, ne želim beskrajno lutati filo­zofskim prostranstvima, a da sam aka­demski teolog vjerojatno bih se dobar dio dana dosađivao (isprika teolozima) – bi li možda rješenje bilo prirodoslovlje ­kao temeljna znanstvena igraonica, filozofija kao umovanje i teologija kao otrježnjenje od igranja i umovanja?

U jednom ste od svojih intervjua za hrvatske medije istaknuli da ste jedan od ‘onih znanstvenika koji ne vole moderne trendove u znanosti’. Danas smo obasuti novim trendo­vima, kako ste snalazite kao tradici­onalist ili ste ipak i Vi na neki način morali pokleknuti?
Da, morao sam jer sam dio sustava, ali se nisam pre(o)dao – i dalje ne volim trendove. Moderne birokratske beda­stoće od znanstvenika traže da dje­luju u unaprijed zadanom okviru koji zarobljava umove. Naime, zarobljeni (ali pametni) um omogućit će ostva­rivanje ciljeva tehničko-tehnoloških smjernica društva koje zadaju suho­parni birokrati i njihovi neinventivni (i često ne-pametni) umovi… Problem je što je taj pametni (ali zarobljeni) um protratio vrijeme na nevažna pitanja (makar da je doprinio nečemu što je od velikog interesa za društvo ili državu).

Ono što Vas obilježava, a posebno prateći Vaše sudjelovanje u emisiji ‘Peti dan’ je da naglašavate kršćan­ske vrijednosti i pripadnost religij­skoj zajednici. Bavljenje znanošću i religioznost na neki se način doživ­ljava nespojivim. Smatrate li da uspijevate mijenjati svijest i Vaših kolega ali i javnosti?
Ne znam (smijeh). Prvo, ta ushićenost kršćanstvom koja se kod mene primje­ćuje je spontana i nema nikakav skri­veni cilj (ideološki, PR-ovski, eduka­cijski, konfesijski ili bilo kakav drugi) – ja sam samo jedan radostan kršćanin (svi kršćani trebaju uvijek biti rado­sni – imamo, naime, najveći mogući razlog za to, Spasitelja). Drugo, mislim da je realnost takva da neke ljude neiz­mjerno živciram (iskrena isprika koja je uvijek na stolu), a neke oduševlja­vam (nepotrebno, rekao bih). Osobno bih želio da se ne diže buka oko toga, tj. da to ne bude točka razdvajanja (nisam mučki provokator) i/ili idealiziranja (ne želim biti svjetovna ikona). Što se tiče toga da vjera nije spojiva sa znan­stvenom profesijom – to je posvemaš­nja bedastoća na koju ne treba gubiti ni trunčicu vremena (dopuštena iznimka je kada se bavite filozofijom odnosa između znanosti i religije kao što je to slučaj kod mene na Fakultetu gdje postoji Centar za proučavanje odnosa znanosti i religije).

Znanstvenici su stvorili entitet koji jako podsjeća na rani ljudski embrij, bez upotrebe sperme, jajne stanice
ili maternice. Tim s Weizmannovog instituta tvrdi da je njihov ‘model embrija’, napravljen korištenjem matičnih stanica, a izgleda kao tipičan primjer pravog embrija sta­rog 14 dana. Čak je lučio hormone koji su u laboratoriju pokazali pozitivan rezultat na testu trud­noće. Glavna namjera za modelima embrija jest pružiti etički prihvat­ljiv način razumijevanja najrani­jih trenutaka našeg života. Kuda idemo i koliko smo daleko odma­knuli od ‘Dolly’?
Ovo se nadovezuje na ono što sam rekao o temeljnim pitanjima što, kako, zašto – znanost je jednostavno postala premoćna zbog svoje metode (tj. kon­troliranog eksperimenta koji je sada značajno kvantitativno osnaženiji prvenstveno zbog razvoja tehnike i tehnologije te mogućnosti brze analize ogromne količine podataka) i uopće nije čudno da može ostvariti ovakve naoko kolosalne uspjehe. No, ovdje je najvažnije pitanje zašto to raditi, a to – vidite – nije znanstveno pitanje već posve filozofsko jer se tiče smisla (a od tuda nužno i moralno-teološko). Vi ste naveli što sami znanstvenici kažu zašto to rade, ali ja nemam ovdje na pameti njih već njihove financijere i skrivene stratege – njih treba pitati. Što se tiče pitanja kamo idemo – može se odgo­voriti futuristički i eshatološki, ali pre­skočit ću, dovoljno je spomenuti ta dva pojma jer se prvi tiče filozofije buduć­nosti (ne znam mogu li to tako reći, neka filozofi kažu), a drugi prevažnog metafizičkog pitanja (rekao bih), tj. što će se događati na kraju vremena…

Hoće li, odnosno, bi li genetski modificirani ljudi mogli postat novi standard? Hoće li nas kao čovječan­stvo po tom pitanju zauzdati etika ili će etičke granice pasti jer ljudski rod teži pomlađivanju, vječnoj mla­dosti pa čak i besmrtnosti?
Istina, tvarni čovjek teži tvarnom pa je zato okrenut ovozemaljskom (ništa novog nisam rekao). No, duhovni teži duhovnom (ni ovdje nisam otkrio toplu vodu). Ali, neka čitatelji razmi­sle malo o ovome. Što se tiče dosega tehnologije rekombinantne DNA (opa­ska za čitatelje: DNA je kemijski sim­bol za deoksiribonukleinsku kiselinu, tj. nasljednu tvar kojoj je hrvatska kra­tica DNK; ali, budući da je DNA kemij­ski simbol, dužni smo pisati DNA, a ne DNK – no, možda lektori imaju drukčije objašnjenje?!) – da, to izgleda zastrašu­juće i distopijski. Osobno se protivim tehnološkom modificiranju ljudskog genoma, posebice u generativnoj liniji (od tuda, naime, nastaju spolne stanice koje sudjeluju u stvaranju slijedeće generacije ljudi), ali – opet – to nije pitanje za znanstvenike, već za finan­cijere i stratege koji na zapadu mahom dolaze iz privatnog sektora (ovi prvi) te iz (duboke) države (ovi drugi). Dakle, hoće li čovječanstvo krenuti tim putem, ne ovisi o znanosti, već o društvenim trendovima. Netko će reći, ali znan­stvenici su ti koji će odraditi posao – istina, ali ne ja (i time je sve rečeno).

Nedavno je objavljeno kako su ame­rički znanstvenici razvili lijek u obliku tablete koji je u pretklinič­kim ispitivanjima ‘uništavao’ sve čvrste karcinome i ostavljao zdrave stanice nepromijenjene. Vjerujete li da bi ovo otkriće moglo označiti početak nove faze u zaustavljanju ove opake bolesti? Nećemo se više trebati bojati teških oboljenja i smrti od raka?
Bojat ćemo se i dalje. No, najprije, valja reći da se ja ne bavim tim pitanjem jer ga smatram iznimno dosadnim (nikada mi nije bilo presudno zani­mljivo; opet se ovdje moram nekom ispričavati). Rak je ‘zarobljeni evolu­cijski potencijal’ u somatskoj liniji (sve stanice u tijelu, osim matične spolne linije koja proizvodi jajne stanice ili spermije u ovisnost o spolu osobe) i u tom pogledu se ne može spriječiti. Sve što možemo napraviti je pronala­ziti načine da se pojedini tipovi raka dovedu do stanja kronične bolesti uz pomoć takozvanih pametnih lijekova koji će moći djelovati na neke tipove tumorskih stanica i/ili na neku točno određenu mutaciju te na taj način držati pod ‘kontrolom’ proces meta­staziranja što će bolesniku održavati život (kakve kvalitete?) duže od situa­cije kada ne bi uzimao spomenute lije­kove (tu se sad, naravno, odmah javlja pitanje profita i mogućnosti socijalne države)… Ovo je inače vrlo kompleksno pitanje i – po mojem mišljenju – nije prikladno za opću javnost. Zašto se onda ljude često (prečesto) bombar­dira s time je vjerojatno pitanje nekog tipa strateškog PR-a…

Moramo se dotaknuti i milijardera Elona Muska. Njegova tvrtka Neu­ralink za neurološke inovacije obja­vila je kako je dobila zeleno svje­tlo američke Agencije za hranu i lijekove (FDA) za pokretanje svoje prve kliničke studije u sklopu koje bi ljudima bili ugrađivani moždani implantati. Gdje to vodi i kako se zaštititi od zlouporabe? Jesmo li zakoračili u područje koje nam je dosad bilo poznato iz znanstveno-fantastičnih filmovima pa će neg­dje, netko upravljati nama tako što će nas prvo čipirati?
Opet distopijska tema. Možda da poja­snimo pitanje etike i morala. Društvo će ići tamo gdje ga stratezi (koje uglav­nom ne vidimo na općoj sceni) pošalju jer je to pitanje povezano s nacional­nom (geopolitičkom, geostrateškom i inom) sigurnosti velikih igrača, a onda i s profitom koji se tu negdje nazire. Ono što će se vjerojatno događati je to da će tehničko-tehnološka agenda, poznatija kao istraživanje & razvoj (znanost je nešto posve drugo), stalno napredovati, a akademija će istovre­meno tražiti načine da logički opravda rizične poteze (filozofija je, naime, u konačnici mišljenje, ne nužno znanje) što će dati mogućnost političarima da zakonodavnim tijelima predlože odgo­varajuću legislativu. Moral ovdje uopće neće biti upitan za mišljenje (ako je ikada bio), a ako se i drzne reći svoje mišljenje (najčešće preko riječi kršćan­skih teologa, mahom iz Zapadne Crkve jer je Istočna u tom pogledu introverti­rana, ali nije u pitanju inferiornost već prije doktrinarna razlika), vjerojatno će biti ismijan ili otkazan. Sumorno?

Za nama je teško vrijeme pandemije koronavirusa. Stvarale su se razli­čite teze o čipiranju putem cjepiva. Koje posljedice je ostavio koronavi­rus na čovječanstvo i što smo uopće naučili iz tog dvogodišnjeg razdo­blja. Je li bilo pogrešaka? Što se moglo ili trebalo drukčije?
Teško mi je o ovome reći išta više od onoga što sam već govorio javno, u emisiji ili drugdje. No, ok, možda samo ovo: Hegel je smatrao da su razum i sloboda povijesna postignuća, tj. da nisu prirodne datosti. Prije njega, Kant je vjerovao da je razum izvor morala. Mogu li nas njihova umovanja poučiti nečemu o situaciji s virusom? Jesu li dakle, karantena, maske, cjepiva itd. kao ograničavanja slobode (prema nekima) bila povijesno postignuće našega vremena? Ako da, tada će se (opet nekima) vjerojatno činiti da je Kant bio u krivu kada je iza morala stavio razum…

Pojmom pravoslavlja na našim podnebljima najčešće se vezuje uz srbstvo. Vi ste pripadnik Makedon­ske pravoslavne autokefalne crkve. Smatrate li da bi i Hrvatska odno­sno Crnogorska pravoslavna crkva trebala dobiti samostalnost i može li se to uopće očekivati?
S obzirom da su Hrvatska i Crna Gora suverene države, postojanje domi­cilnih autokefalnih ili autonomnih crkava na njihovim teritorijima (koje nisu Srpska pravoslavna crkva) kanon­ski je zamislivo (koliko je meni poznato, ali stručnjaci za kanonsko pravo Istočne Crkve bi mogli imati podije­ljena mišljenja). Pitanje je međutim kud i kamo složenije jer zadire u poli­tičke odnose susjednih zemalja, povi­jesne odnose etničkih i vjerskih (tj. konfesijskih) zajednica, dobre volje SPC-a, političke volje u Hrvatskoj, poli­tičke snage i mudrosti u Crnoj Gori te, konačno, kako na ta dva odvojena slu­čaja gleda ekumenski patrijarh Barto­lomej I.

Politika zasigurno ima ogroman utjecaj na pravoslavlje. Kako se nosi Makedonska pravoslavna crkva?
Suživot Crkve i države na Istoku je specifičan te se naslanja na tradiciju (Istočnog) Rimskog Carstva (poznatije kao Bizant ili Bizantsko Carstvo) gdje su uvijek postojali car i patrijarh koji su tražili načine za sklad i suživot (ne kao osobe već kao poglavari pojedine institucije). U tom plesu mogućnosti i potreba, Crkva je potpadala pod utjecaj države što je sramotna povijesna činje­nica (ali tko može suditi o Božjoj eko­nomiji?). Eklatantni primjeri su car­ska Rusija gdje je Crkva bila potpuno podčinjena državi (kako je sada, neka prosude čitatelji) te naše bliže susjed­stvo gdje je Crkva gotovo pa marioneta duboke države (izraženije od vremena pokojnog Miloševića prije raspada bivše države). Takav suodnos je manje primjetljiv u ostalim pravoslavnim državama, premda je moguć. U Make­doniji je taj suodnos gotovo nepri­mjetan te ga je dosta teško analizirati. S druge strane, moderna vremena donose svakakve (negativne) utjecaje na koje nisu imuni (sad se vidi) ni neki biskupi pa čak ni neki monasi što je još sramotnija činjenica. S treće strane, ni Zapadna Crkva nije imuna na politiku i politička previranja što je začuđujuće jer je (teoretski gotovo posve) neovisna o državi. Koliko i kako će se to odra­ziti na temeljnu misiju Crkve (podjed­nako u Zapadnoj i u Istočnoj Crkvi) pa i na povjerenje laika u njen admini­strativni ustroj ostaje tek za vidjeti. U tom kontekstu, svaki svećenik koji na propovjedaonici izgovara išta što nije duhovna pouka (nudeći sablazan) čini veliki grijeh (uz pokoru što sam se usu­dio ovo reći).

PODĐAKON BUGARSKE PRAVOSLAVNE CRKVE
Poslušnost prije svega
Podđakon ste Bugarske pravoslavne crkve. Što to podrazumijeva? Koje su Vaše obaveze?
To prije svega podrazumijeva poslušnost (toliko važnu za spasenje). Inače radi se o činu koji čini posredničku svezu između crkveno-služitelja i svećeno-služitelja (prezbitera) koji je postojao i u Zapadnoj Crkvi (koliko mi je poznato do reforme Drugog vatikanskog sabora). Podđakon (grčki: υποδιάκονος, ipođakon), kojeg inače posvećuje biskup izvan oltara, tj. u lađi crkve izvan Euha­ristije, pomaže svećeniku ili biskupu tijekom Liturgije te može nositi stihar (grčki: στοιχάριον) i orar (grčki: οράριο) (dijelovi Liturgijskog ruha Istočne Crkve).