Puno je neizvjesnosti kad se dolazi na određeno radno mjesto, posebno radno mjesto koje je bilo puno u medijima po nekim negativnim pričama i konotacijama. Zbog toga sam, kao i svi drugi, imao predrasude prilikom dolaska u Dom za starije osobe Dubrovnik, međutim moram istaknuti kako sam našao bolje stanje nego što sam očekivao – naglašava nam Ivica Puljić, novi ravnatelj Doma, za ovaj broj našeg tjednika. S njime razgovaramo o već spomenutom zatečenom stanju, novim izazovima, nužnim sanacijama, ali i o svakodnevici u Domu, pričama korisnika i novinarsko-voditeljskom ‘nervu’ uz pomoć kojeg život u Domu gleda na jedan sasvim drukčiji način.
Unatoč, recimo to tako, pozitivnom iznenađenju što se tiče zatečene situacije, poteškoća uvijek ima.
Da, naravno. Svaki dan je izazov i donosi neku drukčiju situaciju, a ja sam u toj priči novi i možda mi je stoga sve puno veći izazov. No, baš zato se više posvećujem tome jer zaista želim da zatečene situacije budu riješene i funkcioniraju na pravi način. Za ubuduće lakše prebroditi nove situacije. Promatram to ovako – za dvije godine u Domu ćemo uživati u plodovima nečega na čemu sada radimo.
Iza Vas je veliko iskustvo u različitim branšama. Na ovu poziciju došli ste s one višeg stručnog suradnika za protokol, medije i odnose s javnošću naše Županije. Javnost Vas poznaje kao voditelja i novinara… Koliko su ta prethodna iskustva pomogla u počecima rada na mjestu ravnatelja Doma?
U Dom sam došao kao manager, apsolutno nisam došao kao osoba koja će o starijima i nemoćnima brinuti na stručni način. Za to imamo stručno osoblje. Međutim ipak se kroz moj dan, svaki dan, provlači dio priča korisnika Doma, što je meni iznimno drago, pogotovo kad im mogu direktno pomoći. To su najčešće male stvari koje njima puno znače i vrlo im je bitno da se obrate ‘glavi doma’, jer oni dolaze iz vremena kada se hijerarhija poštivala možda puno više nego danas. Bitno mi je da porazgovaraju sa mnom i da kažu da su baš sa mnom riješili neki svoj problem. Takav je svaki dan i to je lijepi dio posla!
Vjerujem da novinar u Vama voli čuti te priče?
Definitivno! Iznenadio sam se koliko je tu puno ljudi zanimljivih životnih priča. To je nešto o čemu bi se dala napisati dobra knjiga!
Eto…
Tko zna, možda jednom. No, jako su zanimljivi. Ne postoji niti jedan razgovor ovdje, s korisnicima, bez da prođemo jedan dio njihovog života te dio poslovnog života. Ističu mi ono što je njima bitno, na što su ponosni, što su voljeli… Jako mi je zanimljivo to čuti pa tek onda dođemo do toga što ih taj dan muči ili brine.
Imate familijarni odnos.
Bilo mi je logično na Uskrs, bez obzira što je neradni dan, doći ovdje i osobno im čestitati. Oni su postali moja obitelj, dio ljudi mi je rekao: ‘Svaka čast, hvala!’, drugi pak: ‘Što vi radite ovdje? Vi imate svoju obitelj!’ Nije se rodio tko bi svijetu ugodio (smijeh). Osobno sam smatrao da taj dan trebam biti s njima i da sam tako organizirao svoj dan i moja obitelj nije patila zbog toga, no bilo mi je zanimljivo doživjeti te različite reakcije. Oni su ipak izgrađeni karakteri i ljudi koji su prošli dosta toga u životu. Imaju pravo biti ljuti, nezadovoljni, kritizirati… Što često i rade. No, na kraju dana ipak se pozdravimo pa mi klimnu glavom na odlasku, u stilu: ‘Nisi danas bio loš!’.
To je puno priča. Koliko je korisnika Doma u ovom trenutku?
Kapacitet Doma je 104 korisnika i 48 u Thermoterapiji. Takozvani ‘prirodni tijek stvari’ svakodnevno je promjenjiv. Realno, jedan dan si razgovarao s njima, drugi dan ih nema, dolazi netko novi… Priča se nastavlja dalje, taj novi korisnik donosi svoje životne probleme i iskustva, iz dana u dan se mijenja. Posao nije jednostavan, posebno ne medicinskim sestrama ili njegovateljicama, one su tu s njima u svakodnevnom kontaktu i brinu o njima, više se druže s njima, razgovaraju. Dok ovo govorim, želim naglasiti da korisnici našeg Doma nisu brojka, već osobe i jaki individualci. I bez obzira koliko profesionalno odrađivali svoj posao, jednostavno se vežemo uz njih.
Već ste i prije isticali da je rad sa starijim osobama nešto čemu ste težili. Kad se to ostvarilo, je li Vam, upravo zbog tih emocionalnih, svakodnevnih kontakata, bilo teže?
Rekao bih da sam uzeo ‘vrući krumpir u ruke’, to svi znaju. Brojni su me prijatelji pitali što meni treba to u životu znajući mene, način na koji funkcioniram. To je s jedne strane veliki profesionalni izazov, na kojeg sada želim odgovoriti maksimalno dobro koliko mogu. S druge strane sam ušao u priču potpuno svjestan i ulažem puno više truda u ovaj posao. Nema tu radnog vremena, svaki dan je ‘koliko god treba’. Posao se odrađuje do kasnih večernjih sati, no kad izlazim uvečer odavde sam zadovoljan. To je ono presudno. Mislim da tome uvelike doprinose upravo sve priče s korisnicima. Prvi kontakt ujutro su korisnici, a onda djelatnici. Kad dolazim, već ujutro znam tko je ranoranilac, tko već sjedi ispred ako je lijepo vrijeme… Ovdje se živi po uzancama.
Kao neki otok.
Da, evo zanimljivo, baš svaki dan ranim jutrom spominjemo otok, a ako ga na trenutak i zaboravimo imamo korisnicu koja nas često podsjeća na brod za otok njezinog djetinjstva i mladosti. Otok je baš zanimljiva usporedba, ali s druge strane Dom je i mjesto u kojem smo svi jedna velika obitelj, a imamo sreću što je Dom na izvrsnoj poziciji i bolje povezan nego otoci, pa oni koji su u mogućnosti znaju prošetati do Straduna. Ima i bračnih parova koji pođu popiti kavu i vrate se na objed, a onda se urede pa u đir. Baš me veseli kad su naši korisnici aktivni. I da, ima i onih koji pođu na ribanje, što mi je također fenomenalno. Iznenadilo me koliko ima naših korisnika koji se itekako brinu za svoje i fizičko i mentalno zdravlje.
Život u Domu zaista jest zanimljiv i dinamičan. No, korisnicima bi trebalo biti ugodno. Imate li neku ‘listu prioriteta’ sanacija koje bi trebale čim prije krenuti?
Itekako. U prvom redu, Dom sam zatekao bez grijanja. To je jedan od većih problema, a ambulantno rješenje je bilo odrađeno za ovu zimu. Sad treba tražiti dugoročno rješenje. Došao sam u Dom u kojem sustav grijanja i hlađenja ne funkcionira. Za ovu zimu smo se snašli, međutim dolazi ljeto, topliji dani i to u građevini koja ima ravni krov. Bit će dosta teže, pogotovo korisnicima koji su na trećem katu. Ne možemo to riješiti ambulantno i staviti, primjerice, u svaku sobu malu klimu kao što su se stavljale pećice. Ono što sam pokušavao, iako znam da dugoročno rješenje iziskuje vrijeme, jest tražiti brza rješenja. Mislim da smo na dobrom putu, na tragu rješenja za ovo ljeto, potom i za grijanje za iduću zimu. Tu ćemo dobiti vrijeme za riješiti nešto kvalitetnije, odnosno za realizaciju projekta grijanja i hlađenja Doma. To je minimum kojeg moramo dati korisnicima. Situacije se događaju, samo treba što brže reagirati.
Kakva je situacija, u ovom kontekstu, s Thermoterapijom?
U prvom redu postojao je problem s dizalom, trebalo se pješice ići na vrh. Sanacija manjeg dizala je napravljena uz pomoć Dubrovačko-neretvanske županije, našeg osnivača. Sad smo u realizaciji rješenja za dizalo za ležeće korisnike, što je izuzetno bitno. To je jedan zahtjevniji proces i nadamo se kvalitetnom dugoročnom rješenju. Ne možemo drukčije. Dobili smo ponudu od izvođača, no to je značajna investicija, financijski zahtjevna, no, time se rješava kvaliteta života naših korisnika u Thermoterapiji. Ona je inače bila dosta na udaru medija, ali ne u prvom redu zbog većih nedostataka, već više možda zbog lošije komunikacije. U zadnje vrijeme s dosta korisnika i njihovih obitelji, mogu reći, svakodnevno komuniciram, a sve iz razloga da bismo te male probleme, nedostatke, uspjeli razriješiti na zadovoljstvo svih nas. Najveći je problem kad od miša nastane slon jer su se problemi gomilali.
Dolazite iz takvih zanimanja da je reakcija odmah nužna, a rješenje ‘sada’. Kočnica su… Financije?
Kočnica su financije, definitivno, ne može se reagirati kao u privatnom sektoru da se problem isti momenat riješi ili da su odmah osigurana sredstva. Prvo treba cijeli projekt pripremiti, prezentirati i tek onda dobiti odobrenje hoće li se financirati. Zasad su svi bili otvoreni za svaki normalan prijedlog i projekt, od Županije kao osnivača, Opće bolnice Dubrovnik, Zavoda za javno zdravstvo, Doma zdravlja Dubrovnik, Zavoda za socijalnu skrb, Studentskog doma i drugih domova za starije osobe… Nemam riječi koliko su u principu svi susretljivi. Čak smo i sa Zavodom za zapošljavanje u kontaktu upravo zbog potreba Doma, ali i našeg proaktivnog djelovanja u rješavanju problema.
Nedostaje li Domu kadar? Tržište rada ide u drugom smjeru, barem u Dubrovniku.
Smatram da u cijeloj državi imamo slične probleme s nedostatkom medicinskog osoblja. Smatram da ćemo i u ovoj grani potražnju za kadrovima morati usmjeriti na neka nova tržišta. Zaista, nedavno smo raspisivali Natječaj za desetak radnih mjesta, javila se jedna osoba koja je na kraju odustala jer je pronašla bolji posao, i to ne u struci. Nedostatak medicinskih sestara je veliki problem. Veseli me što ima zainteresiranih njegovateljica za rad u Domu. Naći djelatnike za rad trenutačno je veliki problem koji nije bio ovako izražen u vrijeme pandemije koronavirusa. Naš grad živi ‘neobičnim’ životom, i činjenica je da se lakše i brže dolazi do zarade nego na drugim mjestima. Posljedično, mlađe generacije ne razmišljaju dugoročno, što je logično u njihovim godinama jer prihvaćaju bolje plaćene sezonske poslove. Kad postavite stvari tako, vjerojatno ni ja ne bih pristao biti ravnatelj na ovom mjestu, ali to je sve pitanje kako ljudi poslože prioritete u svojim životima.
Niste se odrekli nečeg po čemu ste poznati i karakteristični, a to je voditeljski angažman. Je li bilo primjedbi?
Otkad sam ravnatelj, nisam imao voditeljskih angažmana, osim jednog odlaska u Sarajevo kojeg sam prethodno preuzeo. To je bila aktivna powerpoint prezentacija zbog koje su me čak i kritizirali u medijima. Ali kratki odgovor na vaše pitanje je: zaista, ne stižem fizički. Za dobro odraditi voditeljski posao, treba se kvalitetno pripremiti i to je ono što je osnovno jer na pozornici se to vidi bez obzira na sposobnost pojedinaca za improvizacijom. Kontaktirali su me organizatori DuMotiona s kojima godinama volontiram i to je jedan od projekata za koje bih volio da mogu stići, no to su dva dana i ne mogu stići. Inače, bez obzira što se od njega na našem području ne može živjeti, volim i cijenim voditeljski posao. Osobito sam rado radio humanitarne akcije jer sam tada znao da sam dao doprinos akciji na najbolji mogući način – davši dio sebe.
Razgovor objavljen u tiskanom izdanju DuLista 19. travnja 2023.