Suđenje Pavlu Strugaru i Miodragu Jokiću pokazalo je kako je težak put do istine i pravde kada su u igri viši politički interesi. I pored pokazanog visokog stupnja profesionalizma, o kome svjedoči tijek postupka, haški sud nije mogao „sakriti“ sklonost međunarodne zajednice izjednačavanju agresora i žrtve, te stalno nastojanje podjele odgovornosti na dvije „zaraćene“ strane.
U više navrata optužnice su mijenjane kako bi na kraju Strugar i Jokić bili optuženi i osuđeni minimalnim kaznama, nesrazmjernim počinjenim zločinima, budući su odgovarali isključivo za napad 6. prosinca 1991., i to samo na zaštićenu povijesnu jezgru Dubrovnika.
Takav pristup pokazao je i slabosti Republike Hrvatske koja je, svojim pasivnim držanjem tijekom samog procesa, doprinijela da na optuženičku klupu ne sjednu glavni krivci i nalogodavci zločina poput Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića, kao ni izravni izvršioci Milan Zec, Vladimir Kovačević-Rambo, ili trebinjski „vojvoda“ Božidar Vučurević. Poražavajuća je činjenica da su na taj način glavni zapovjednici, koji su vodili cjelokupne ratne agresije na dubrovačkom području, na kraju odgovarali i bili osuđeni, osim za rušenje i uništavanje kulturne baštine, za smrt Tonćija Skočka i Pava Urbana, te ranjavanje Iva Vlaštice i Mata Valjala koji su stradali tog 6. prosinca unutar povijesne jezgre, premda je istog dana na gradskom području ubijeno još sedamnaest, a teže i lakše ranjeno više od 60 ljudi.
IZNOŠENJE „ISTINA“
Opasnosti koje sa sobom nosi naše zanemarivanje Domovinskog rata i izostanak sustavnog prikupljanja i obrade dokumenata, te propuštanje utvrđivanja povijesnih činjenica, najočitije su se pokazale upravo na događajima 6. prosinca. Svjedoci smo do današnjih dana iznošenih „istina“ o napadu na Grad tog dana „iz zraka, s mora i kopna“, kada su na povijesnu jezgru padale „tisuće granata“. U već opisanim djelovanjima neprijatelja vidljivo je da tog dana, za razliku od napada u studenom 1991., nisu sudjelovali mornarica i zrakoplovstvo tzv. JNA, a što je izrijekom navedeno u Izviješću Zapovjedništva obrane Općine Dubrovnik, upućenom Ministru pomorstva Davorinu Rudolfu 8. prosinca 1991. godine (MSP Dokumentacija). U njemu se uz Srđ spominju i pokušaji pješačkih napada na Sustjepan i Nuncijatu, koji su uspješno odbijeni, te djelovanje topništva i oklopa 472. mtbr. i minobacača 120 mm 5. mtbr. s Osojnika. Pored opisa uspješnog borbenog djelovanja našeg topništva i PZO-a, po neprijatelju oko tvrđave Imperijal, kao i pješaštva na obrambenim položajima od Sustjepana do Belvedera, poimenično je istaknut branitelj Cvijeto Antunović koji je „oko 06,30 sati samoinicijativno pošao na Srđ, bacio ROB u rov neprijatelja, onesposobio jedan tenk, a kad se situacija malo smirila, vratio se nazad s teško ranjenim borcem“.
SAMOVOLJA I ODMAZDA
Tijekom suđenja stalno je prisutno nastojanje agresora na umanjivanju opsega razaranja Grada koje optuženi i njihovi svjedoci pokušavaju prikazati isključivo kao samovolju i naknadnu odmazdu koju je radi gubitaka u svojim redovima prouzročio, nakon povlačenja sa Srđa, Vladimir Kovačević-Rambo.
Međutim, tijekom procesa Sudsko vijeće je na temelju Dnevnika promatračke misije EZ, te izjava dubrovačkih građana i branitelja utvrdilo kako je granatiranje dijelova Grada i njegove povijesne jezgre otpočelo nedugo nakon početka granatiranja tvrđave Imperijal. Sačuvan je prosvjed upućen u 06,12 sati 9. VPS Boka od evropskih promatrača, u kome oštro prosvjeduju „zbog bombardiranja nekoliko dijelova Dubrovnika koje je započelo oko 06,00 sati 6. prosinca i insistiramo na trenutnom prekidu vatre“, kao i prosvjed Kriznog štaba Dubrovnik proslijeđen 9. VPS Boka u 07,15 sati radi „ničim izazvanog otvaranja jake topničke vatre jutros u 05,50 sati iz rejona Strinčjera i Dubrave po objektu Srđ, te tenkovske i minobacačke vatre po Dubrovniku“.
GRANATIRANJE GRADA
Prema Ratnom dnevniku Centra za obavješćivanje Dubrovnik u 07,15 sati oglašen je znak opće opasnosti nakon što su tri granate pale na predio oko Buže i dvije u povijesnu jezgru. Akademski slikar Ivo Grbić svjedočio je kako je u potkrovlje njegove kuće prva granata pala u 07,10 sati, a druga koja je izazvala požar u 07,20 sati. Nakon toga topnički i minobacački projektili, te „maljutke“ sve jače padaju po svim dijelovima zaštićene spomeničke cjeline, tako da je već u 07,45 sati Grad obavijen dimom. Najjače granatiranje vršeno je u vremenu od 09,00 do 11,20 sati kada je nastupilo kratkotrajno zatišje nakon koga se razaranje nastavlja do oko 15,00 sati. U Ratnom dnevniku COB-a zabilježeno je „uhvaćeno“ izviješće u 09,05 sati od 5. mtbr. o broju do tada ispaljenih granata i to: „21 granata na Neptun, 42 na Lazarete, a 44 na Nuncijatu, donji dio – ukupno 107 granata“ (MSP Dokumentacija).
Promatrači EZ u svom dnevniku bilježe: „09,30-09,45: granatiranje Starog grada, granate padaju na općinu i „placu“; 09,45-10,00 svakog minuta se čuju udari između 10 i 15 granata velikog kalibra; 10,10 šest granata na Lokrum; 10,45-11,00 sada pada 15 granata svakog minuta, gori u Starom gradu.“. Ostale su i zabilješke u ratnom dnevniku COB-a u kojima se kaže: „11,35 gori hotel Libertas; 11,40 pogođeni vatrogasci; 12,30 pogođen hotel Lero, nekoliko ranjenih i najmanje jedan mrtav“. U popodnevnim satima u minobacačkom napadu na Sustjepan ginu četvorica dubrovačkih branitelja, a građani pokušavaju lokalizirati brojne požare koji se šire Gradom.
NITI JEDNU GRANATU
Istodobno na radio programima Beograda, Novog sada, Titograda i dr., čitaju se zvanični demanti Jugo armije po kojima oni nisu ispalili niti jednu granatu na Dubrovnik, a admiral Jokić upućuje poruku Kriznom štabu Dubrovnik u 15,30 sati u kojoj kaže: „Naše snage su prekinule vatru po svim delovima Dubrovnika još u 11,15 sati. Apsolutno odbijamo mogućnost da u navedeno vreme dejstvuju naše snage, a pogotovo po Starom gradu.“. U obraćanju Davorinu Rudolfu, Jokić ističe: „… izražavam svoje iskreno žaljenje zbog teške incidentne situacije koja je stvorena. Ovo nije naše naređenje, a ni blizu moje pameti da se ovako postupi. General Kadijević je naredio energičnu istragu radi utvrđivanja naše odgovornosti i utvrđivanja krivca za ovaj događaj…“.
Nemojmo zaboraviti da i pored „kajanja“ taj isti Jokić dogovarajući nastavak pregovora za sutradan 7. prosinca u Cavtatu, među pitanjima koja treba riješiti iznova, ne odustajući ni tada, navodi potrebu razoružanja dubrovačkih branitelja i njihovog odlaska iz grada. Budući je ovaj napad razbio komunikacijsku blokadu Dubrovnika, pod pritiskom brojnih evropskih i svjetskih dužnosnika, agresor u nastojanju ublažavanja ogromne političke štete koju je, uz teški vojni poraz doživio, 7. prosinca u 15,30 sati u Cavtatu potpisuje Sporazum o primirju i normalizaciji života na dubrovačkom području.
PRILOG:
Fotografija Mira Kernera, Stradun 6. prosinca 1991.